To se zove ljubav

Glumila je da je ravnodušna, nepopravljiva, nekad i nedostižna, ali isto tako da je sposobna voljeti i mrziti u isto vrijeme. Naučila me životu. Kako biti čovjek od riječi. Onaj kojem neće najvažnije u životu biti ponašati se kao kreten i ženskar koji samo gleda sebe. Naučila me da danas mogu srce dati samo jednoj ženi, dok će pored nje biti još mnoge one koje neće ni najmanje biti poput nje. Jer ona me znala zavesti. Ona sama. Kao deset drugih. Znala me izludjeti do onoga trenutka da sam želio otići daleko od nje. To je uspijevalo samo njoj. Onoj koja je to radila najbolje.

Osposobila me da volim baš nju onakvu kakva jest, ali isto tako me je onesposobila da volim ijednu drugu onako kao nju. Možda ludo, nezrelo i bahato kad joj pružim cijelog sebe, uvijek najvjernijeg samo njoj. Onoj koja dođe kad se najmanje nadam i vrati mi isti onaj osmijeh koji je nestao kad je prošli put otišla. Negdje daleko dok sam ja ostao na istom onom mjestu čekajući je kao vjeran pas i nadajući se svakim danom da ću je ponovno vidjeti.

Onu bez koje bi život bio samo crno-bijela slika. Isti taj život ne bi imao smisla. Danas, ni za deset godina. Jer ona će uvijek biti ono svjetlo na kraju tunela. Svjetlo koje će crno-bijeli svijet obojiti u šarenilo boja.

Ona je uvijek bila nevidljiva mom oku. Ali srce ju je dobro poznavalo. Možda bolje reći i najbolje dosad. Mnogi je ne žele jer je se boje, dok oni drugi čekaju onaj dan kad će doći. Ona koju mnogi zovu s***e.

Ona će uvijek za mene biti ljubav. Ona koja dođe kad se najmanje nadaš i osvoji svaki djelić tebe. Onako ludo, pomalo bahato, ali uvijek najbolje.