IMA RJEŠENJE Profesorica hrvatskog u Ekonomskoj školi: Osigurat ću smještaj djeci Vukovara kod učenika iz moje škole, a neka župan riješi autobus

Nakon otvorenog i driljivog pisma Lilijane Radobuljac, profesorice hrvatskog jezika iz vukovarske Tehničke škole Nikola Tesla u kojem cijeli državni vrh pita zašto djeca iz ovog napaćenog grada nigdje ne putuju, stigla je prva reakcija, i to iz Splita.

Profesorica hrvatskog jezika u Ekonomskoj školi Suzana Kačić Bartulović pružila je ruku vukovarskoj kolegici i učenicima.

- Osigurat ću smještaj kod učenika iz moje škole, a neka župan osigura autobus. Još se škola spremno odazvati - poručila je profesorica iz Splita.

Radobuljac je, podsjetimo, objavila na svom Facebook profilu otvoreno pismo redom predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću, ministru branitelja Tomi Medvedu, ministrici obrazovanja Blaženki Divjak i saborskim zastupnicima. 

Država, naime, organizira posjete gradu heroju učenicima iz Hrvatske, a djeci iz Vukovara nitko ne organizira putovanja po Hrvatskoj.

Evo što je profesorica napisala:

Za početak, znate li da je Vukovar udaljen od Osijeka 35,48 km, od Zagreba 293 km, od Rijeke 451 km, od Poreča 539  km, od Splita 699 km, od Dubrovnika 1077 km?

Znate?

Lijepo. 

A znate li koliko prijevoznici traže za organizirani prijevoz iz Vukovara prema određenim destinacijama? Onako, 7 ili 8 kuna po kilometru.

Nije ovo pismo protiv cijena prijevoznika. 

Ovo je pismo samo znatiželjno.

U sklopu projekta 'Posjet učenika osmih razreda Vukovaru' tijekom  školske godine 2016./2017., Vukovar je posjetilo 36 831 učenika i pratitelja iz 839 hrvatskih osnovnih škola, izvijestili su iz Javne ustanove 'Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar'.

To je vrlo rijedak podatak koji sam našla na internetu.

Ponavljam, skoro 37 000 učenika.

Za sve njih, država je osigurala plaćen prijevoz, smještaj, hranu i obilazak Vukovara uz stručno vodstvo. 

I neka je. 

Ovom se Gradu trebaju pokloniti svi.

Pokloniti se njegovoj prošlosti, njegovoj krvi i njegovim bolima.

U čemu je onda problem?

U Vukovaru, mojom grubom procjenom, ima oko 3 000 učenika, u 6 osnovnih i 4 srednje škole.

3000.

I da se nitko, nikada, nije sjetio i pomislio na tu djecu. Školsku djecu. 

Djecu koja Vukovar žive 365 dana u godini.

Djecu koja promatraju svoje prijatelje iz cijele Hrvatske kako dolaze, putuju, uče o miru.

Djecu koja hodaju ulicama Vukovara.

A isti su.

U svojim željama, potrebama, frizurama, sendvičima i išaranim ruksacima.

Potpuno isti.

Je li, ikada, bilo tko od vas pomislio kako bi bilo lijepo i ljudski da ista ta država osigura djeci Vukovara da upoznaju svoju domovinu? Da odu do Zagorja, Istre, Dalmacije. Upravo na onoliko dana na koliko se njihovi prijatelji slijevaju u Vukovar.

Ima domovina što pružiti Vukovaru.

Ima što dati.

I ljepotu i dobrotu.

Jednom godišnje, ponavljam, jednom godišnje osmislite za ovu mladost putovanja. Otvorite im prozore, pokažite im da ih država voli.

Odvedite ih, jednom godišnje, u Osijek u kazalište, u Slavonski Brod na korzo, u Zagreb na Advent, u Krapinu u muzej. Provedite ih Putevima glagoljaša, neka i oni, zajedno, dodirnu prst Grgura Ninskog, pokažite im dubrovačke zidine

Jer, ako sada, nakon ove računice kažete da se to ne može,  nikada mi više - nitko od prošlih, sadašnjih ni budućih vladara - nemojte govoriti o ljubavi prema Vukovaru.

Djecu morate voljeti.

Jednako.

Ovako su na jednoj strani djeca Vukovara, a na drugoj djeca Republike Hrvatske.