KOLUMNA KATE MIJIĆ: Umire nam zemlja na najgori mogući način

Iseljavanje radno sposobnih. Duboko se treba zamisliti nad ovom temom. Ja kao majka, ne znam što da kažem svojem djetetu ako poželi otići što dalje odavde? Koji argument da mu ponudim za ostanak? Osim ljubavi i doma, ništa drugo mu i ne mogu ponuditi. Kad jednom ne bude zadovoljan preživljavanjem, naravno da će tražiti izlaz iz tog začaranog kruga. S fakultetskom diplomom u ruci, znanjem dva jezika, poželjet će više od onog što ovdje može dobiti. Kao obitelj, sve činimo da ostane. Pomažemo na sve moguće načine, ali… Na kraju godine, kad sve zbroji, međusobno skupljamo novac da bi podmirili njegove dugove prema državi. Kao mladi poduzetnik, onaj koji se ubija od posla, i koji je startao sa svojim sredstvima, odnosno, našim, jednom će doći pred zid i shvatiti besmisao tog ubitačnog rada. Jednom će njegove ambicije prerasti mogućnosti koje ovdje ima. I što onda? Malo je onih koji odu, i požele se vratiti. Otići će i zasnovati svoju obitelj na tuđem tlu, pustit će korijenje u zemlji koja mu je više domovina od njegove. I neće se vratiti. Zašto bi se vratio u zemlju u kojoj će se praunuci mojih unuka rađati u dužničkom ropstvu? U zemlju u kojoj se rad nimalo ne cijeni, i u kojoj jednako žive oni koji rade i koji su bez posla. I jedni i drugi samo preživljavaju. U zemlju u kojoj država uzima cijeli kolač, a radnicima i poslodavcima ostaju samo mrvice. Ne uzima da bi se riješili duga, nego da bi uhljebi mogli lagodno živjeti i osigurati budućnost sebi i svojim potomcima. Zbog tih istih smo tu i gdje jesmo. 

Vlada se voli hvaliti padom broja nezaposlenih. Nije pala nezaposlenost, nego Vlada na tom ispitu. Iseljavaju se oni koji su trebali doprinijeti procvatu države, oni koji nisu mogli pronaći posao ili su za isti bili potplaćeni. Umire nam zemlja na najgori mogući način. Ostaju pusta sela, neobrađene ravnice, ugasla ognjišta čija se vatra ugasila suzama onih koji su ostali. Nije lako pustiti dijete od sebe. Novac je bitan, ali ne donosi sreću, ne u svakoj prilici. Veliku cijenu svi plaćaju, oni koji odlaze, ali i oni koji ostaju. Ono što nam je od srca na silu otrgnuto, boli poput žive rane. Ima li išta gore od obitelji koja se razdvaja, kad si željan vidjeti svoje dijete, i kad unučad gotovo ne poznaješ? Zar Vlada ne bi trebala misliti na budućnost države? Postat ćemo oronula zemlja u kojoj žive jedino oni kojima je prekasno za novi početak. Pitat će nas budući naraštaji što smo učinili za njih? Što smo im ostavili u nasljeđe? Ovo je trebalo biti vrijeme velikih promjena, a ne ugušenog ponosa. 

Je li prekasno da se trgnemo? Ono što trebamo rješavati, nitko neće riješiti u naše ime. Odluke trebamo donositi svi, a ne pojedinci. Onog trenutka kada sudbinu prepustimo drugom na upravljanje, nismo više njeni gospodari. A mi smo škare naše sudbine dali drugom da je kroji kako njemu odgovara. S ljepotom koju imamo, i mogućnostima koje su nam bile na raspolaganju, trebali smo biti zemlja blagostanja, a ne zemlja koja je najveći neprijatelj onima koji u njoj žive. I zato se ne trebamo čuditi onima koji odlaze. Trebali bismo nešto poduzeti u ime svih onih koji bi mogli ostati. Jer nije teško shvatiti da 'Lijepa naša' i nije toliko lijepa, barem ne za život. 

Trebamo sve napraviti da naša djeca budu u našoj blizini, da unučad možemo zagrliti kada nam se prohtije, i da obitelj bude na okupu. Samo sretna djeca čine roditelje sretnima, a koliko sreće ima u razdvojenosti, najbolje svjedoče suze onih koji gledaju u leđa na odlasku, i to onih koji su uz njih trebali ostati zauvijek. 

Ja ne želim biti jedna od onih koje gledaju kako im dijete odlazi u suzama, i koji u jednom kuferu ima spakiran sav svoj život. To nijedna majka ne želi. I zato, dok nije kasno, poduzmimo nešto u ime svih onih suza koje još nisu prolivene.