KOLUMNA NIKOLE GRMOJE: Hrvatski nogomet bio je talac Zdravka Mamića, a hrvatsko gospodarstvo Ivice Todorića

Politikom sam se u rodnom Metkoviću počeo baviti jer mi je dosadilo da neki tamo lokalni moćnik, njegovo ime danas nije niti bitno, zajedno s vojskom svojih poslušnika od mene radi budalu. Čovjek bi možda pretrpio i korupciju i kriminal, kada bi barem od njega prestali raditi budalu. Nogomet volim, nisam neki zagriženi fan koji putuje na daleke utakmice, ali svjestan sam koliko je on bitan u promociji nacije i iznad svega u stvaranju jednog zdravog ozračja u kojem će nam djeca trčati za loptom, a ne buljiti u igrice i filmove.

Svi se sjećamo fantastične ´98 kada su Vatreni na čelu s Ćirom zaludili naciju i Hrvatsku stavili na svjetsku kartu, ne samo nogometnu, nego geografsku, političku, ekonomsku. A danas? Nogomet je odavno postao nešto čime se u medijima bave druge rubrike, one koje pišu o kriminalu, politici, državi, ekonomiji. Sukladno tome, danas je ostalo jako malo od one nekadašnje euforije. Jedva da se primijeti da Svjetsko prvenstvo počinje sutra.

Tko je za to kriv? Većina će prstom uprijeti u Zdravka Mamića. I to je točno, taj gospodin, poznat po tome da vrijeđa novinare, fizički prijeti političarima i državnim dužnosnicima, dere košulje i gol pjeva pred istočnjačkim narodnjačkim zvijezdama, apsolutno je najveći krivac za sve što se posljednjih desetljeće i pol događa u našem nogometu. Ali bilo bi pogrešno da prešutimo silnu pomoć koju je dobivao od politike i političara i od dijela medija. Baš kao ni Ivica Todorić, on svoje carstvo nije izgradio na sposobnosti već na pomoći mnogih iz političkog i medijskog establišmenta. I jedan i drugi bi im se kasnije odužili financijski, uslugama, poslovima ili nekad samo malim znakom pažnje poput putovanja na utakmice reprezentacije…

Kada je sve to započelo? Danas se uvriježilo mišljenje da su Mamića stvorili HDZ i Milan Bandić, tada još SDP-ov gradonačelnik Zagreba kojima se Mamić preko Dinama kao svoje privatne igračke znao odužiti čak i plaćenim oglasom u predizbornoj kampanji, što je doista moguće vidjeti samo u nerazvijenim demokracijama poput Hrvatske. U uređenim zemljama ne samo da bi se stranka morala odreći takve podrške, već bi i članovi kluba, a Dinamo je svo ovo vrijeme udruga građana, zasigurno mogli reagirati na takvo kršenje klupskog statuta i kaljanje duge nogometne tradicije te tražiti promjene na čelu kluba na demokratskim izborima.

Međutim, informiraniji kažu da je Mamić svoj politički uspon započeo mnogo, mnogo ranije. Čak je i on sam u intervjuima otvoreno govorio o bliskosti s nekadašnjim komunističkim moćnikom, Stepinčevim i poslijeratnim tužiocem te premijerom SRH, Jakovom Blaževićem. Kasnije, 90-ih ne samo da nije uživao blagonaklonost Franje Tuđmana, pa ni zemljaka Gojka Šuška, već se otvoreno govorilo da su ga oni dali najuriti iz kluba.

Na scenu se vraća početkom 2000-ih kada je navodno bio jedan od financijera i ključnih ljudi u dovođenju Stjepana Mesića na predsjedničku poziciju, paralelno s time, tada ulazi u Dinamo i malverzacijom na Skupštini koju je povećao s 50 na 80 članova, preuzima klub. Sve s prešutnom podrškom politike i sve većim apetitima. Ovaj dio Mamićeve karijere posebno je zanimljiv jer je posljednjih godina, nakon što je optužen i osuđen za organizirani kriminal i korupciju, volio govoriti kako ga progone jer je domoljub. Baš me zanima što bi na to rekao njegov prijatelj i po vlastitim riječima mecena Jakov Blažević.

Tek nakon toga počinje Mamićevo približavanje Sanaderovom HDZ-u, iako je godinama vješto sjedio na dvije stolice, podržavajući i Bandićev gradski SDP pritom Bandića proglasivši počasnim predsjednikom kluba. Iz doba kada je bio slizan s Mesićem datira i Mamićeva bliskost s Hrvatskom narodnom strankom, posebice Srećkom Ferenčakom i Radimirom Čačićem koji mu je bio saveznik u Milanovićevoj Vladi dok nije osuđen zbog prometne nesreće u Mađarskoj. Padom Sanadera očajnički se želi približiti Jadranki Kosor, što ona navodno odbija, da bi nakon toga opet bio blizak s novim HDZ-ovim perjanicama Tomislavom Karamarkom i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarević.

Najveća politička podrška svih ovih godina svakako je dolazila od Milana Bandića. One silne inspekcije koje je Mamić na medijskim konferencijama srdačno pozivao u klub – udrugu građana, kako bi se uvjerili da je sve do zadnje lipe čisto kao suza (dok FBI nije poručio suprotno), bile su uglavnom pod ingerencijom Milana Bandića koji mu je ujedno i darovao silna financijska sredstva.

Zamislite, Mamiću s njegovim off shore računima, vilama, jahtama i Bentleyima, klub su zahvaljujući Bandiću sa stotinama milijuna kuna financirali i zagrebački umirovljenici, socijalni slučajevi i sirotinja.

Mediji su posebna priča, javna je tajna da za Mamića svih ovih godina radi čitav niz sportskih novinara kojima je omogućavao napredak, plaćao im kredite, zapošljavao supruge i radio brojne druge usluge. Jednako tako, sportski novinari koji nisu pisali kako on poželi, bivali su šikanirani, dobivali su otkaze, otvoreno ih je i javno vrijeđao, prijetio im te čak i fizički napadao. Sve to ne bi bilo moguće bez da nije imao političko zaleđe koje će kasnije postati i pravosudno zaleđe. Zato se recimo suđenje Mamiću umjesto u Zagrebu održalo u Osijeku, kao što će se vjerojatno održati i suđenja koja slijede jer Mamić ima još dvije teške optužnice, od kojih je druga ozbiljnija od ove upravo presuđene.

Priča o Mamiću nije samo priča o hrvatskom nogometu, to je priča o hrvatskom društvu, politici, institucijama, državi. Kao što je nekada rat za slobodu bio navješten kroz događanja na nogometnim terenima, sada bi ovo trebala biti pouka koja će nas naučiti da ova zemlja zaslužuje bolje. Inače će na nekim budućim Svjetskim prvenstvima, mladi Hrvati istrčavati u dresovima Irske, Njemačke, Švedske, Engleske, Švicarske, Austrije…