PRIČA O BRANIMIRU: Papa Ivan VIII. ga je nazvao najmilijim sinom, a to pismo smatra se prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske

Papa Ivan VIII. je 7. lipnja 879. godine poslao hrvatskom knezu Branimiru pismo u kojem mu je uputio svoj blagoslov i priznanje Branimirove vlasti nad njegovom 'zemaljskom kneževinom'. Ivan VIII. u svom pismu Branimira naziva 'najmilijim sinom', dok mu je knez zauzvrat već priznao 'vjernost i poslužnost'. Taj se događaj, prema nekim tumačenjima, smatra 'prvim međunarodnim priznanjem Hrvatske', a danas se obilježava kao Dan hrvatske diplomacije...

Nedavno povedena rasprava o važnosti 30. svibnja kao Dana državnosti (danas se Dan državnosti obilježava 25. lipnja, dok 30. svibnja (Dan državnosti do 2001. godine) ima status spomendana - kao Dan Hrvatskoga sabora), podsjetila je javnost na taj datum 1990. godine, odnosno dan kada je održano prvo zasjedanje demokratski izabranog Sabora (tada još uvijek!) Socijalističke Republike Hrvatske. Zanimljivo je kako prema jednoj anketi iz 2013. čak 27 % građana Hrvatske smatra da je Dan državnosti još uvijek 30. svibnja, dok je samo trećina (35 %) njih upoznata s činjenicom da se kao Dan državnosti obilježava upravo 25. lipnja. Nadalje, nešto više od 17 % građana Danom državnosti smatra 8. listopada (aktualni Dan neovisnosti), a 12 % za Dan državnosti drži 5. kolovoza (aktualni Dan pobjede i domovinske zahvalnosti). Naposljetku, gotovo 9 % građana smatra da Dan državnosti pada na datum 15. siječnja, tj. aktualni Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. 

Uslijed tog niza aktualnih 'nesnalaženja' u vezi definiranja i percepcije Dana državnosti Republike Hrvatske, još zanimljivije zvuči činjenica kako je Franji Tuđmanu, koji je upravo 30. svibnja u Saboru bio izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske (od 1992. predsjednik R. Hrvatske), bilo predlagano da se prva sjednica novog saziva Sabora umjesto 30. svibnja 1990. održi 7. lipnja, tj. na dan kada je 879. godine papa Ivan VIII. hrvatskom knezu Branimiru priznao vlast nad njegovom 'zemaljskom kneževinom'. Tako bi se između ta dva važna datuma 879. i 1990. godine ispunilo upravo 1111 godina, a moguće je kako bi i građani Republike Hrvatske u tom slučaju (barem neko vrijeme) kao Dan državnosti, umjesto 30. svibnja, obilježavali upravo 7. lipnja!

Moglo bi se reći kako je važnost opisanog događaja koji se zbio 7. lipnja 879. godine, kao 'prvog međunarodnog priznanja Hrvatske'  - u vrijeme kneza Branimira, u širokim narodnim slojevima osobito došla do izražaja tek u sklopu niza događaja u okviru manifestacije nazvane 'Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata' - svojevrsnog jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji se odvijao kroz gotovo cijelo jedno desetljeće - od 1975. pa sve do 1984. godine. Tako je širokoj popularnosti vladavine kneza Branimira i događaja iz 879. godine, značajno doprinijela kronološki, a možda i sadržajno, središnja točka tog jubilejskog pokreta - obilježavanje 'Branimirove godine' u Zadru i Ninu. Naime, upravo tisuću godina nakon glasovite izmjene pisama između pape Ivana VIII. i kneza Branimira, početkom rujna 1979., uslijedilo je masovno okupljanje katoličkog vjerničkog puka u okolici Nina, točnije na ninskom proplanku Grgur, gdje je 2. rujna održano misno slavlje pred oko 200 000 ljudi. Time je jedna od etapa spomenutog jubilejskog pokreta („Branimirova godina“; Zadar-Nin, 1.-2. rujna 1979.) doživjela svoj vrhunac, a knez Branimir je (i za buduća desetljeća), poput kneza i kralja Tomislava, također zauzeo jedno od istaknutih mjesto u okviru nacionalnog imaginarija… Kao zanimljiva ilustracija tog fenomena, može posvjedočiti i činjenica kako je, prema nekim podacima, popularnost muškog imena 'Branimir' u Hrvatskoj dosegla svoj vrhunac u periodu 1979.-1982., a ženskog imena 'Branimira' upravo 1979. godine, dakle tijekom ključnih godina održavanja najznačajnijeg hrvatskog crkveno-narodnog jubilejskog pokreta XX. stoljeća.

Razloge spomenutoj korespondenciji između pape Ivana VIII. i kneza Branimira treba tražiti kako u unutarnjim prilikama hrvatske kneževine, tako i u složenim vanjskopolitičkim odnosima posljednjih desetljeća IX. stoljeća. Naime, poznato je kako je Branimir na kneževsko prijestolje došao 879. godine i to ne pravom nasljedstva, nego 'uklanjanjem' svoga prethodnika – kneza Zdeslava iz kuće Trpimirovića, inače privrženika Bizantskog Carstva. Tako je mletački ljetopisac Ivan Đakon (umro nakon 1018.) zabilježio da je 'neki Slaven, imenom Branimir ('Brenamir'), umorivši Zdeslava ('Sedeslava'), prisvojio njegovu kneževinu'. Otklanjajući se od Bizanta, Branimir se, kako bi osigurao potporu što širu potporu svojoj tek uspostavljenoj vlasti (a i kako bi se opravdao za ubojstvo svoga prethodnika) obratio tadašnjem papi Ivanu VIII., zatraživiši njegov blagoslov. Papa mu je ubrzo odgovorio spremno udovoljivši Branimirovim molbama, kojeg inače u svojim pismima naziva 'prvakom' (princeps), 'izvrsnim mužem' (excellentissimus vir) i 'slavnim knezom' (gloriosus comes).

Splitski kroničar Toma Arhiđakon, međutim, svojevremeno navodi kako je splitski nadbiskup Marin živio 'u vrijeme kralja Karla i Branimira, kneza Sklavonije' što upućuje na zaključak da je Branimir ipak priznavao (barem formalno) i vrhovnu vlast franačkog kralja Italije tj. cara Svetog Rimskog Carstva Karla Debelog (880./881.-887.), odnosno da vanjskopolitički odnosi hrvatske kneževine neposredno nakon 'uklanjanja' probizantskog kneza Zdeslava (uz već spomenuti oslonac na papinsku vlast) nisu poprimili oblike formalne 'neovisnosti', nego su se vratili u tradicionalne profranačke okvire. Ipak, Karlovim svrgavanjem 887., odnosno njegovom smrću 888. godine, došlo je i do konačnog raspada Franačkog Carstva, a time se i za Branimirovu kneževinu može reći kako je definitivno krenula putem samostalnog razvoja.

Da je onovremena hrvatska kneževina doista bila prepoznatljiva u međunarodnim okvirima svjedoči nam i jedan detalj opisa Sredozemlja iz 'Anglosaske kronike', inače sastavljene u danas engleskom Wessexu za vrijeme vladavine Branimirovog suvremenika, kralja Alfreda Velikog (871.-899.). Zanimljivo je kako se hrvatska kneževina u tom izvoru navodi pod antičkim imenom 'Dalmacija', a u samoj kronici se opisuje sljedećim riječima: 'Na zapad od 'Ahaje': (tj. Peloponeza), koja se prostire do Sredozemnoga  mora, nalazi se 'Dalmacija' (tj. Hrvatska), koja leži sjeverno od njega, a na sjever od Dalmacije (Hrvatske) jesu Bugari i 'Ister' (tj. Dunav). Južno od Istera (Dunava) onaj je dio Sredozemnoga mora koje se naziva Jadransko, zapadno su Alpe, a sjeverno (od Dalmacije-Hrvatske) i zapadno (od Istera-Dunava) puste su zemije koje se nalaze između Karintije i Bugarske ... Istočno od (Italije, Alpa) je Dalmacija (Hrvatska) zemlja uz (pored) more.'

Smrt splitskog nadbiskupa Marina krajem 885. ili početkom 886. godine, pružila je knezu Branimiru, koji je do tada već učvrstio svoju vlast u hrvatskom zaleđu, jedinstvenu priliku da se konačno približi i primorskim, bizantskim dalmatinskim gradovima. Naime, dalmatinski biskupi, kao i ninski biskup Teodozije (879.-886.) koji je svoje sjedište imao upravo na području Branimirove kneževine, težili su obnovi jedinstvene salonitanske (solinsko-splitske) crkvene pokrajine koja bi obuhvaćala cijelu nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju. Time bi se područje dalmatinskih primorskih dijeceza proširilo duboko u hrvatsku unutrašnjost, a ninski bi biskup ujedno stekao položaj nekadašnjeg salonitanskog metropolita. Iako je Teodozije 886. uspio preuzeti splitsku nadbiskupsku stolicu, pod svojom je upravom zadržao i ninsku biskupiju, što nije bilo u skladu s kanonskim pravom. Osim toga, biskupsko posvećenje je zatražio od franačkog patrijarha Walperta iz Akvileje (875.-899.), a ne od rimskog biskupa, čime je izazvao negodovanje tadašnjeg pape Stjepana V. (885.-891). Stoga ga je papa ukorio zbog nekanonskog upravljanja dvjema biskupijama, ali mu je također i obećao nadbiskupski palij pod uvjetom da po njega dođe u Rim, odnosno ako se odrekne vrhovništva akvilejskog patrijarha. Iako nam daljnji tijek događaja detaljno nije poznat, može se reći kako je taj prvi pokušaj crkvene integracije hrvatskog zaleđa i dalmatinskih primorskih gradova bio vrlo kratkotrajan, odnosno vezan isključivo za Teodozijevu ličnost i njegove ambicije. Definitivno ustaljenje tog integracijskog procesa pada tek u Tomislavovo doba, odnosno u vrijeme održavanja I. i II. splitskog crkvenog sabora (925.-928.), i to na štetu tadašnjeg ninskog biskupa Grgura, čija je biskupija tada bila ukinuta.

Nešto prije tog pokušaja integracije, točnije u periodu od 879. do 886., kada su veze između bizantskih dalmatinskih gradova i od Bizanta osamostaljenog hrvatskog zaleđa bile prekinute, došlo je do osobitog intenziviranja crkvene graditeljske djelatnosti i jačanja crkvene organizacije u Branimirovoj kneževini, što ujedno označava i konačni dovršetak procesa 'pokrštenja Hrvata'. O tome, osim arheoloških ostataka, svjedoče i pojedini pisani izvori. Tako jedan arapski pisac (Ahmad ibn Rustah), koji je između 903. i 913. godine napisao enciklopedijsko djelo 'Kitāb al-A'lāk an-Nafīsa', izričito navodi da je 'kraljevstvo oko Splita' prihvatilo kršćanstvo počevši od vremena bizantskog 'kralja' Bazilija (867.-886.). Nadalje, bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet za ranosrednjovjekovna hrvatska plemena (Hrvate, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i Neretvane – 'koje se naziva i Paganima') sredinom X. stoljeća navodi kako su: 'zbacivši jaram bizantske vlasti, živjeli (…) po svojim običajima i postali samostalni (…) Ipak, većina tih Slavena nije bila krštena, nego je duže vremena ostala nekrštena. Bizantski car Bazilije I. poslao im je dvorskog čovjeka sa svećenicima, koji su pokrstili sve one koji u spomenutim plemenima dotad nisu bili kršteni. (…) Pagani, koji se na romanskom jeziku zovu također Arentanoi (Neretvani), živeći u nepristupačnim i krševitim predjelima, ostali su i dalje nekršteni (…) ali kasnije i oni pošalju poslanstvo istom slavnom caru i zamole ga da budu kršteni.'

Nijeme svjedoke užurbane crkvene graditeljske djelatnosti u vrijeme kneza Branimira predstavlja cijeli niz natpisa na kojima je moguće prepoznati Branimirovo ime, počevši od natpisa iz Nina (...EMPORlBUS DOMNO B..NNIMERO DUX SLCAVORU… / …ORITHU…); natpisa iz Šopota kod Benkovca (BRANIMIRO COM… / … DUX CRUATORU COGIT…); natpisa iz Lepura kod Lišana Ostrovičkih (…US …MIRO DUX EGO TEO…); natpisa iz Otresa kod Bribira (…N NOMINE DOMINI. TEMPOR… DOMNO …ANNI… DUCI); natpisa pronađenog na Bribirskoj glavici (INTERIBUS … B...MIRO … DUCE); natpisa iz Ždrapnja kod Skradina (…O DUCE CLAVITINORU EGO PRISTINA IUPANUS /…ANIMER…); natpisa iz Biskupije kod Knina (…ANIME…) te natpisa iz Muća Gornjeg (…BRANIMIRI ANNOR XPI SACRA DE VIRGINE CARNE  UT  SUPS S DCCCLXXX ET VIII VIQ INDIC) u zaleđu Splita. Zanimljivo je kako svi spomenuti arheološki lokaliteti na kojima su pronađeni zapisi iz vremena Branimirove vladavine leže upravo na trasama glavnih prometnica iz rimskog razdoblja, čuvenih rimskih cesta čiji se tragovi naziru i danas…od Aenone (Nina) preko Nedinuma (Nadina) do Varvarie (Bribira) i Scardone (Skradina); zatim preko Ninie (Knina) do Promone (Promine), Andetriuma (Muća) i Salone (današnjeg Solina) odnosno Splita. Iz te činjenice moguće je iščitati fenomen kontinuiteta prostornih komunikacija između antičkog i ranosrednjovjekovnog doba jezgre starohrvatskog prostora.

Svakako najljepši Branimirov natpis pronašao je župnik don Mijo Jerko Granić i to prilikom dogradnje crkve Sv. Petra u Muću Gornjem 1871. godine (…BRANIMIRI ANNOR XPI SACRA DE VIRGINE CARNE  UT  SUPS S DCCCLXXX ET VIII VIQ INDIC / ...NTISALUNITIBI...). U revizijskim istraživanjima provedenima između 1975. i 1987. otkriveno je još pet novih epigrafskih ulomaka ukrašenih kukama i polumjesečastim pleternim ornamentom. Uklesani tekst Branimirovog natpisa iz Muća (u dopunjenom obliku) glasi: INTENDE  CHRISTE CELUMQUE R/ege/NTI SALVATIONI TIBIQUE ... ... ... /t/VTUS VENIAT /per/  PROVIDE/ntiam/  BEATI PETRI  ... /  BRANIMIRI ANNORUM CHRISTI SACRA DE VIRG/ine/ CARNE/m/ VT SVMPS/it/  S/acram/ DCCCLXXX ET VIII VIQUE INDIC/tione/ ili u prijevodu: 'Učini Kriste da Tebi koji kraljuješ na nebu i koji si spasenje  ....  zaštićen dođe po zagovoru blaženoga Petra .... Branimira, 888. godine od kada je Krist uzeo Sveto Tijelo od Svete Djevice i šeste indikcije'. Završni dio natpisa, pronađen još u XIX. stoljeću, danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a pet novootkrivenih ulomaka u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Treba istaknuti kako je na navednom natpisu uz Branimirovo ime zabilježena i 888. godina, što predstavlja prvi slučaj dokumentirane godine na jednom hrvatskom srednjovjekovnom epigrafskom spomeniku uopće. Zanimljivo je kako 888. označava i godinu smrti mogućeg Branimirovog vrhovnog suverena, već spomenutog franačkog cara i kralja Italije Karla Debelog. Upravo ove 2018. godine, navršava se 1130. godina od nastanka tog natpisa i ujedno simboličnog datuma konačnog raspada Franačkog Carstva, na razvalinama kojega je nastao cijeli niz srednjovjekovnih država uključujući i hrvatsku 'zemaljsku kneževinu' kneza Branimira… Zanimljivo je kako je zagorsko područje Muća i njegove okolice tijekom Srednjega vijeka nosilo ime Zmina (kasnije i Zminovo), a u prvoj polovici XVI. stoljeća po prvi put je zabilježen i naziv Hmuć, koji će prevladati u XVIII. stoljeću, i to u današnjem obliku - Muć.