100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: Primili su ga kao vratara, seniorski debi je imao na krilu, a prvenstvo Hrvatske je osvojio kao branič

100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: Primili su ga kao vratara, seniorski debi je imao na krilu, a prvenstvo Hrvatske je osvojio kao branič

Te 1976. su se organizirale selekcije, sudio je Zlatko Papec, a u komisiji su bili Frane Matošić, Marin Kovačić i Pero Nadoveza

Hajduk 18. ožujka obilježava 100 godina organiziranog rada s mlađim uzrastima, što je bio povod da na Dalmatinskom portalu porazgovaramo s nekima od bivših prvotimaca na temu omladinskog pogona. Evo prve priče...

- U to vrijeme su se ljeti jednom godišnje prije početka škole organizirale selekcije. Ja sam došao 1976., u dobi od deset godina. Prijavilo se na stotine djece, sudio je Zlatko Papec, a u komisiji su bili Frane Matošić, Marin Kovačić i Pero Nadoveza. Igralo se od osam ujutro pa sve do poslijepodnevnih sati dva puta po pet minuta. Ako te u tom vremenu zapaze - ostaješ, a ako ne, ideš kući - priča nam Joško Španjić, dječak s naslovne fotografije snimljene u Pribudama, koji će kasnije postati Hajdukov prvotimac, ali i trofejni trener u omladinskom pogonu.

- Ja sam volio braniti, bacati se. Vratara je bilo manje pa sam se prebacio među njih kako bih na selekciji što prije stigao na red. Kad je došao moj termin, prepao sam se da neću imati niti jednu intervenciju jer je moja ekipa bila bolja. No, došao je i trenutak kada je protivnik imao šansu, a ja se bacio i spasio. Odmah me Nadoveza stavio sa strane. Čak godinu i pol sam trenirao kao vratar. Bili smo trojica, šest-sedam mjeseci je branio i Renco Posinković, kasnije zlatni vaterpolski olimpijac i prvak Europe s Jadranom.

Evo kako je Španjić počeo igrati...

- Uspio si tek kad te s treninga na Lavčevića prebace na Stari plac. Meni se dogodilo to da sam na igralištu pokraj Tehničke škole igrao neke utakmice i zabio dosta golova. Sve to je gledao Papec, a kad smo se sreli na treningu Hajduka me dozvao: 'Golmane, pa ti jako dobro igraš nogomet. Razmisli, po meni bi bilo bolje da pređeš među igrače'. I tako je krenula moja igračka karijera.


U to vrijeme nije svako godište igralo ligu, postojali su samo pioniri i juniori. Vjerojatno je taj prelazak bio jako težak...

- Pioniri su bili do 14 godina, a dalje juniori. Kad izađeš iz pionira ti si beba, a ovi su gromade. No, ja nisam imao problema u prijelaznoj fazi. Marin Kovačić je bio trener juniora, a Sergije Krešić pionira. Odlučili su forsirati mene i Aljošu Asanovića, koji smo isto godište, ali Asan je bio fizički jači od mene. Ako misle da si 'taj', stavljali su te igrati, bez obzira na rezultat. Tako smo nastupali na jakom juniorskom turniru Kvarnerska rivijera u istoj momčadi ja, koji sam '66. godište i, primjerice, Drago Ćelić, koji je '63. godište. 

Njegova generacija nije baš bila trofejna...

- Nismo osvajali državna i republička prvenstva, ali jesmo brojne turnire i izašlo je dosta dobrih igrača. Pamtim juniorski turnir u Duisburgu, gdje smo osvojili prvo mjesto, evo i slike, gore su pored navijačke legende Ante Valente, Perica Poklepović, vratar Mario Kovač, Zlatko Dalić, trener Stanko Poklepović, Ante Miše,  Marin Galić, Igor Štimac, Frane Bućan, Željko Šimičić, Goran Mladina, a dolje Mladen Jurić, Stipe Andrijašević, pa ja, Franko Bogdan, Vlado Vladislavić, Zlatko Vidan, Tonći Mrduljaš. Nismo svi isto godište, ali, kažem, nije to bilo kao danas.



Španjić je istaknuo još jednu zanimljivost...

- Cijeli omladinski pogon sam uglavnom igrao u špici napada, a nekad i u veznom redu. Debitirao sam za prvu momčad 1984. godine u dvoboju protiv Rijeke, odmah nakon što je osvojen Kup. Bilo je to kod trenera Nadoveze, a zaigrao sam na krilu, jednako kao i u sljedećem dvoboju protiv Dinama u Maksimiru. U zadnji red me vratio Stanko Poklepović nakon jednog turnira 'velike četvorke'.

Nakon smrti legendarnog šjor Špace izašao je podatak da je najviše službenih utakmica kod Poklepovića odigrao baš Španjić, koji je bio u njegovoj momčadi od vremena Torina, ali i kad je osvojeno prvo prvenstvo Hrvatske 1992. godine. Također mu je Španjić bio i pomoćnik na klupi u vrijeme kada su se 'bijeli' plasirali u skupinu Europske lige, što bio zadnji značajniji europski uspjeh. No, ovo nije priča o seniorima, već o omladinskoj školi 'bijelih', a ona kod Joška ne završava s igračkim danima. Osvojio je kao trener dva kadetska prvenstva Hrvatske 2004. i 2005., zatim Kup 2008. godine...


- To se tada nije tretiralo kao neki veliki uspjeh, nego kao nešto normalno. Pet godina sam vodio kadete, kasnije i juniore, bile su to kadetske i juniorske generacije Nikole Kalinića, Strinića, Bartulovića, Bušića, Gabrića, Perišića, Oremuša, Vukušića, Andrijaševića, Bradarića, Tićinovića, Stipice, Lendrića, Maloče, Čopa, Trebotića, Jozinovića, Lovre Kalinića, Hrvoja Milića, Bencuna, Caktaša, Ljubičića, Antonija Milića, Pešića, Režića... Osvojili smo i Kvarnersku rivijeru, te igrali dva finala, ali kad smo, po meni, igrali najbolji nogomet, ostali smo bez trofeja. Htio bih još dodati i da sam ja bio samo dio omladinskog pogona u kojemu su i brojni drugi treneri radili na razvoju svih tih generacija mladih igrača.  

Španjićev zadnji posao u Hajduku bio je onaj pomoćnika Damiru Buriću, a potom je na poziv nekadašnjeg suigrača iz mladih dana Zlatka Dalića preuzeo mladu momčad Al Aina, gdje se zadržao dvije godine. Posjetili smo ga u vrijeme dok se oporavlja od operacije zgloba, te zajedno prošli bogatu arhivu slika i novinskih izrezaka koju je još davno složio njegov pokojni otac Ivan.



Vaša reakcija na temu