100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: Svih 16 igrača je u svlačionici ponavljalo: 'Mi smo bogovi', a onda smo isprašili Milan

Hajduk 18. ožujka obilježava 100 godina organiziranog rada s mlađim uzrastima, a među igračima koji su ponikli u omladinskom pogonu su braća Jurica i Luka Vučko. Stariji Jurica, rođen 8. listopada 1976. godine, otkrio nam je da mu nogomet nije bio prvi izbor.

- Igrao sam kao manji uglavnom na ulici i nisam imao tada neku veliku želju baviti se nogometom. Moja prva ljubav je bio tenis, tako da sam prvo otišao na Firule, ali u mom godištu je bilo popunjeno. U to vrijeme Hajduk je imao dosta predstavnika koji su pratili djecu po školama i tako je mene na Poljud pozvao Ivica Matković. To je bilo 1984. godine, kada je rođen moj mlađi brat Luka. Od mog dolaska u Hajduk pa do igranja prve službene utakmice prošle su tri, četiri godine, a neki s kojima sam trenirao bili su stariji po dvije godine od mene. Prvi turnir na kojem sam igrao bio je onaj legendarni u Skradinu, na koji su tada dolazile sve ekipe s područja bivše Jugoslavije. U tim godinama, u usporedbi s današnjom djecom, nije bilo nešto previše turnira. Danas kad sam malo stariji su mi uglavnom ostala u sjećanju osvojena kadetska i juniorska prvenstva i kupovi, ali i Kvarnerska rivijera, turnir koji je bio jači od prvenstva, a mi smo ga osvajali.

Pojasnio nam je kako su se u to vrijeme preklapale generacije '75.,'76., '77. i '78.

- Jedne godine s nama je bio Igor Tudor. Od ovih starijih tu su bili Ivan Jurić, Vik Lalić, Ante Čović i Dragan Stojkić. Poslije su osim Tudora došli Ivan Leko, Stipe Pletikosa, Silvije Čavlina i Vlatko Đolonga. Bila je to zanimljiva generacija. Što se tiče trenera, razmišljao sam baš o tome tko nas je sve vodio. Onda sam došao do imena koja i danas zvuče, od Luke Peruzovića i Petra Nadoveze pa do Siniše Jalića, koji je bio izuzetno bitan trener u našem razvoju i odgoju. Tu su još pokojni Dragan Slišković i Marin Kovačić, a spomenuo bih i Slavka Lušticu, koji mi nikad nije bio trener, ali mi je ostao u sjećanju njegov autoritet. Svi treneri su nas prvenstveno učili da budemo dobri momci, odgajali su nas, a nogometno je bilo više do nas.

Prepričao nam je i zanimljivu anegdotu s juniorskog turnira u Stuttgartu.

- Kroz pionire i kadete nas je vodio Siniša Jalić, a u juniorima nas je preuzeo Dragan Slišković. Sjećam se da smo išli na taj turnir u Njemačku, a osim domaćina igrali su i Gremio, Milan te druge jače ekipe. Spavali smo u jednoj školi. Na turniru smo igrali polufinale s Milanom, a Slišković je s nama spavao u toj školi. Prije utakmice nas je okupio i počeo govor: 'Djeco moja, danas igramo protiv Milana, ali ne Milana Postolara nego Milana iz Milana. Gledao sam ih malo i znate što? Vi ste za njih bogovi! Sada svi lagano govorite 'bogovi, bogovi'...'. Tako je nas 16 govorilo 'bogovi, bogovi...' i izađemo na utakmicu i lagano 3:0 s Milanom. To mi je ostalo baš u sjećanju kao način motivacije i pristup djeci.

Nakon nogometne karijere ostao je u nogometu, a jedan od posljednjih trofeja omladinske škole Hajduka potpisuje kao trener u suradnji s Harijem Vukasom. Bilo je to u sezoni 2011./2012. s generacijom kadeta '94., '95. i '96. godišta.

- Zanimljiv je podatak i da se godinama prije nas to prvenstvo nije osvojilo. Bio je to divan period i dobar rad, a igrači iz te generacije su više manje svima poznati. Bili su tu Mario Pašalić, Tonći Mujan, Luka Lučić, Ante Kušeta i Zvonimir Milić iz '95. godišta, a kačili smo i '94. godište u kojem su bili Antonio Milić, Josip Elez, Josip Radošević i Ivan Banić, te od mlađih '96. Frane Vojković i Josip Bašić. Poslije su tu ulazili Andrija Balić i Nikola Vlašić. Bojim se da ću još koga izostaviti, ali generalno mislim da se od njih 25, nogometom bavi 23 ili su se bavili nogometom na različitim razinama nakon omladinskog pogona Hajduka.

Luka Vučko je rođen 11. travnja 1984., a svoje prve nogometne korake započeo je 1992. u stobrečkom Primorcu.

- Nogometom sam se počeo baviti djelomično i zbog brata. Mi smo ekipa s Barutane i naginjali smo Primorcu gdje sam počeo trenirati s ekipom iz ulice. Dosta smo igrali u ulici i u školi. Hajduk je radio selekciju 1994. početnika koja je išla na turnir u La Speziju, a vodio je Siniša Jalić, koji me je poznavao preko brata i pozvao me na taj turnir. Kako sam otišao, poklopilo se da smo ga osvojili, a ja odigrao dobro i nakon toga sam ostao čitavi omladinski staž u Hajduku.

Sjeća se kako je u to vrijeme bilo puno turnira i putovanja po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj.

- Najupečatljiviji turnir mi je ostao kada smo bili izlazni juniori u Australiji 2003. godine koji smo osvojili u konkurenciji Barcelone, Panathinaikosa, Bayer Leverkusena i drugih.

Kroz njegov razvoj prošlo je mnogo trenera u omladinskom pogonu Hajduka.

- Naglasio bih Zlatka Papeca, u periodu kada mi kao početnici nismo tri godine odigrali utakmicu, što je velika razlika u odnosu na danas. Tada smo u dvorani na Poljudu iz dana u dan lupali u zid i ponavljali tehničke vježbe. Poslije njega preuzeo nas je Mario Ćutuk, odličan trener i čovjek. Tu je bio je i Siniša Jalić, Ivan Pudar, Željko Kovačević, te niz dobrih trenera koji su nas prije svega odgajali kao ljude i učili pristojnosti. Neizostavan je i pokojni Dragan Slišković koji je svima nama ostavio pečat u karijeri.

Njegova generacija se spajala s godištima '83. i '85.

- S nama su kao juniori igrali Tomislav Bušić i Mladen Bartulović. Tu je bio Mario Grgurović, nevjerojatan talent. Evo, ja radim već pet godina s djecom i još uvijek nisam sreo takav talent u tim kategorijama. To je bilo nešto nemoguće kako je igrao. U tim generacijama bio je i Nikica Jelavić, koji je poslije napravio veliku karijeru te mnogi drugi igrači koji su zaigrali prvoligaški nogomet. Te generacije se dotaknuo i Luka Modrić kao mlađi pionir, ali u to vrijeme Grgurović je najviše odskakao od svih nas i bio je nevjerojatan igrač. Spomenuo bih i mog velikog prijatelja Andriju Vukovića s kojim sam odigrao veliki broj utakmica u mlađim kategorijama.

Istaknuo je kako je u njihovoj generaciji uvijek vladala vesela atmosfera.

- Bilo je puno anegdota. Sjetio bih se doktora Belamarića i njegove legendarne narančaste čuturice. Mi smo bili grupa koja se voljela zezati. Puno je bilo smicalica, a voljeli smo i pjevati, pogotovo hajdučke pjesme. Bili smo grupa gdje je zezancija bila primarna i bilo je dosta situacija, ali Belamarić nam je bio uvijek za dobru atmosferu.

Braća Vučko danas su i sami nogometni treneri u mlađim uzrastima kroz svoj projekt škole nogometa Union pri NK Primorac. Na kraju imaju poruku za djecu i roditelje djece koja se počinju ili već bave nogometom.

- Ovo su druga vremena. Mi imamo veći doticaj s roditeljima kao treneri, nego što su naši imali. Primarno je odgojiti ih da budu karakterni momci i da se kroz sport izgrade u dobre ljude. Uspjeh je relativan pojam i nije u nogometu lako uspjeti. Mislim da je primarno da budu pošteni u radu i na treninzima te kad su u krugu svog kluba. Tako su nas odgajali. Uz trenere, na to najveći utjecaj još trebaju imati roditelji - rekao Luka, a Jurica dodao:

- Mi djeci pokušavamo usaditi ono što su nama usadili, a to su poštenje, rad, odnos prema suigraču i ekipi, te odnos prema klubu. Znamo da ima dosta utjecaja roditelja, koji mogu biti dobri i loši, a zajedno moramo gledati prema ispravnom odgoju te djece. Tko će biti igrač je stvar stručne procjene i brojnih drugih faktora, ali primarno je uživati u sportu i kroz njega se karakterno izgraditi – zaključio je Jurica.