100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: 'Osjećaj kada ti publika prvi put skandira se ne može mjeriti ni sa čim'

100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: 'Osjećaj kada ti publika prvi put skandira se ne može mjeriti ni sa čim'

Prije dva dana trener golmana u Aston Villi mi je rekao da napravim trening kao u Hrvatskoj

Hajduk sutra  obilježava 100 godina organiziranog rada s mlađim uzrastima. Lovre Kalinić prvi je vratar hrvatske reprezentacije, a iz Hajduka je otišao u Gent prije dvije godine. Početkom ove godine iz Belgije je ostvario transfer u Aston Villu. Iako je prošlo više od dvadeset godina otkad je krenuo u nogometne vode svojih početaka se jako dobro sjeća.

- Krenuo sam u Solina sa sedam i pol, osam godina. Počeo sam kao igrač, bio sam stoper. No, to je bilo jako kratko, možda šest mjeseci. Vidio sam vratare kako treniraju, odmah sam se zaljubio i odlučio sam da bi se rado okušao kao vratar - priča Lovre.

Vrlo brzo stigao je u Hajduk.

- Nakon godinu dana bila je otvorena škola u Hajduku. Otišao sam sedam dana, a onda je Miljenko Mandić došao u Solin da mi daju papire. Registrirali su me i pustili. Otišao sam u Hajduk. Sjećam se da sam trenirao na Lavčevića 20 dana, a onda s generacijom 89. otišao na Poljud. Trenirao sam s njima dok se nije priključilo 90. godište.


Jako dobro pamti i trenera iz tog razdoblja.

- Igor Vukman me trenirao četiri, pet godina, do 14. godine. Mogu reći da sam od njega naučio dosta. Sjećam se da su treninzi bili jaki. Učio nas je osnovama. S bejzbol lopticama smo radili hvat. Ako je ne uhvatiš kako treba, zapeče te dlan. Imao je stare metode koje su mi puno pomogle. Gledam i danas, lopte su brže, dosta golmana ima problema sa hvatom. Dosta smo radili i s preponama, volio je vježbati u pijesku.

Prisjetio se Kalinić i vratara koji su mu u to vrijeme bili konkurencija.

- Josip Katić, Petar Karin i Ante Prolić. Katić je sada mislim doktor, Karin je zadnje što znam bio u Valu, a Prolić ne zna gdje je. Zadnje što znam je da je bio u Primorcu.


Nedugo po dolasku na Poljud otišao je prvi turnir. 

- Prvi moj turnir s Hajdukom je bio nakon šest mjeseci, u Baškoj Vodi. Zvao se Adratic kup. Vodio nas je Mandić, bili smo prvi, a ja sam dobio nagradu za najboljeg vratara.

Prisjetio se i generacije 90. godišta s kojom je prolazio svoj put u omladinskom pogonu.

- Bili smo jako dobra i perspektivna generacija, s dosta dobrih igrača. Jozinović je bio lijevi bek, desno je bio Ante Vuković, a stoperi Jure Šuto i Roko Španjić. Ivan Runje tada je bio zadnji vezni. Igrali su još Dinko Trebotić, Marin Koštić, Ivan Rezdeušek. U napadu je bio Jure Grgat. On je bio jako dobar, a poslije je imao problema s ozljedama i mislim da je završio karijeru.


Prvoj ekipi Hajduka priključen je vrlo mlad.

- Sa 16 godina sam ušao u prvu momčad. Bio sam stalno s njima, odlazio i na pripreme. Nekad bi me poslali da branim za juniore, ali ne baš često. Kada sam priključen seniorima trener je bio Zoran Vulić, a o vratarima je brigu vodio Tonći Gabrić. Tada su bila trojica vratara; Balić, Runje, Varvodić, a onda sam stigao i ja. Mene su označili kao perspektivnog i odlučili me priključiti prvoj ekipi da vide kako ću se snaći. Tada je bilo dosta starijih igrača poput Muse, Đolonge, Hrgovića, Žilića, svi s dobrim stažom. U trenutku kada sam saznao da će me priključiti prvoj ekipi bio sam u šoku. Nikad neću zaboraviti osjećaj kada su me zvali da dođem na trening prvi put. Jedva sam čekao doći, sjećam se toga i danas.

Kalinić je dio karijere proveo po posudbama. Bio je u Junaku, Novalji i Karlovcu. 

- Pomoglo mi je to jako puno. Naučiš se živjeti u drugačijim uvjetima. Svaki dan borba, kako na putovanje otići. U Karlovcu sam igrao besplatno, financirali su me roditelji jer u to vrijeme ni Hajduk nije isplaćivao plaće. To ti ostane kao jedna pozitiva u sjećanju. Ja znam da se imam gdje vratiti, a moji suigrači u Karlovcu ne, oni su u svom klubu. Bili smo prijatelji, živjeli za rezultat. Nismo imali za autobus, vatrogasci bi nam dali svoj auto. Tu bi se ukrcao dio igrača, a dio bi išao sa mnom. Ja bi uzeo svoj auto, poveo četvoricu suigrača. Svakako bi se snalazili. Tada shvatiš koliko je tebi uistinu dobro.

Kalinić je iz Hajduka otišao početkom 2017. godine...

- Vani sam dvije i pol godine. Prvo Belgija, pa sad Engleska. Sistem rada je totalno drukčiji. U Hajduku sam prolazio staru rusku školu, jak, naporan rad. Gledam djecu ovdje u Aston Villi, imaju motoriku, a u nas se nikad nije obraćala pažnja na igru nogom, što je danas bitno jer je golman i igrač, kao šponda. Ali, puno se radilo na iskoracima, letovima. Baš prije dva dana trener golmana mi je rekao da napravim trening kao u Hrvatskoj. Napravio sam trening od Gabrića, nisu mogli vjerovati. Radi cijelo tijelo, ja sam s Tonćijem Gabrićem to radio deset godina. Na moju konstituciju od dva metra mnogi se ovdje čude kako sam gibak. Sjećam se kad je Danijel Subašić došao iz Zadra u Hajduk. Imao je tehniku, ali imao je još stvari za nadogradnju. Kada je prihvatio Tonćijev rad još je više napredovao.

Debi za prvu momčad Hajduka imao je u prijateljskom susretu.

- Debitirao sam na prijateljskoj utakmici protiv Rosenborga. To je bila moja prva utakmica na Poljudu. Branio sam dobro, baš mi je bio užitak. Nije bilo puno ljudi, ali kada sam istrčao na Poljudu, to je bio san snova.

Pamti i dosta europskih utakmica.

 - Od europskih utakmica, bitnih pobjeda, neke stvari će ti ostati za cijeli život. Realno broj jedan za mene je utakmica protiv Dnjipra kući (0:0). Došao sam doma, osjetio sam prvi put da mi publika skandira. To se ne može mjeriti s ničim. U Belgiji je isto toga bilo, ali ne može se mjeriti kada ti skandiraju ljudi iz tvog grada. Sjećam se i penala protiv Maccabija, derbija s Dinamom kada je Mario Pašalić zabio dva gola. U sjećanju mi je i uzvrat protiv Šahtara iz Karagandyja, kada sam obranio Pokrivaču nezgodan udarac. U svlačionici smo svi vjerovali da ćemo okrenuti dva gola minusa iz prve utakmice. To su momenti kojih ću se uvijek sjećati - zaključio je Kalinić.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare