100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: 'Osvojena prvenstva s kadetima i juniorima su mi najdraži trofeji, znače mi više i od Superkupa s Milanom'

100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: 'Osvojena prvenstva s kadetima i juniorima su mi najdraži trofeji, znače mi više i od Superkupa s Milanom'

Priča 'Hajdučkog srca' čita se u jednom dahu

Hajduk 18. ožujka obilježava 100 godina organiziranog rada s mlađim uzrastima. Mario Pašalić jedan je od igrača koji su obilježili noviju eru škole nogometa, s obzirom da je 2012. godine najprije osvojio kadetsko prvenstvo Hrvatske, a odmah potom zabio ključan pogodak juniorsku titulu 'bijelih'. Mariova priča čita se u jednom dahu...

'Pamtim te dane, naravno. Imao sam 10 godina. Nas četiri-pet odabranih od strane trenera Ante Rajčića smo iz GOŠK-a poslani na veliku selekciju dječaka iz Splita i okolice. Mislim da su tada glavni u odabiru bili Mišo Krstičević i pokojni šjor Marin Kovačić:

Na glavnom terenu Poljuda radili smo svakakve vježbe i igrali utakmice međusobno. Na prvu, bilo je malo čudno doći u jedan potpuno drugi svijet u odnosu na ono na što sam navikao u Gomilici. Jučer si u pratnji oca u dresu Hajduka i sa šalom oko vrata navijao na tom stadionu, a sutradan trčiš i treniraš na tom istom stadionu, očekujući da ćeš zadovoljiti struku i ostati. Sjećam se da sam bio dosta nervozan, čak je postojao i mali strah od te velike pozornice. Bio sam svjestan da sam u matičnom klubu dobro radio i privukao pozornost, ali bio sam okružen s mnogo drugih dječaka koji su snivali slične snove. Bila je to prilika za pokazati se pred očima struke, redom bivših igrača i velikana kluba i na kraju sam je iskoristio. Od tog dana sam prešao na Poljud.

Sjećam se svih trenera s kojima sam radio pa tako i prvoga. Bio je to pokojni šjor Dragomir Slišković, jedan od onih koji su tada vidjeli nešto u meni. Kod njega su počeli moji prvi dani u bijelom dresu. Zahvalan sam mu što mi je dao priliku pokazati talent u Hajduku, ali ne bi bilo fer ne spomenuti i sve ostale trenere. Već sam rekao, prve korake me naučio Rajčić u GOŠK-a, s njim sam u Gomilici proveo razdoblje od pete do desete godine. Od prvih dana me forsirao da sve tehničke vježbe izvodim s obje noge, tako da ih danas podjednako dobro koristim. Što se Hajduka tiče, nakon pokojnog šjor Sliškovića, moju generaciju preuzeo je Vinko Bego, s kojim sam proveo prekrasnih pet godina. Puno toga me naučio i neizmjerno sam mu zahvalan.


Bego nam je svima usađivao hajdučki duh, učio nas hajdučkim vrijednostima i što to zapravo znači predstavljati Hajduk. On je vrhunski pedagog i trener mlađih uzrasta, ali najbitnije od svega jest što je fantastična i jako draga osoba. Uz Rajčića definitivno trener koji je u dječačkim danima najviše utjecao na moj razvoj.

Nakon Bege nas je preuzeo šjor Boris Marin. Vodio me godinu dana, nakon koje nas ponovno jednu sezonu preuzima Bego. Za šjor Marina imam samo riječi hvale, jedan je od najdugovječnijih trenera i mentora u školi, vrhunski stručnjak i znalac za prepoznati u dječaku talent i preusmjeriti ga na pravi put. Nije ni čudno što su i dalje obojica uz omladinsku školu. 

Nakon njih, dvije godine sam kao kadet bio pod vodstvom dvojice trenera, Harija Vukasa i Jurice Vučka. Također samo riječi hvale za obojicu, kako s trenerske, tako i s ljudske strane. Pod njihovim vodstvom igrali smo tada najbolji nogomet u Hrvatskoj, što se na kraju pretvorilo u finale Kupa, u kojem smo nesretno izgubili te dominantno osvojeno kadetsko prvenstvo Hrvatske, prvo nakon sedam godina posta, a, ako se ne varam, i zadnje do danas. Na kraju će se ispostaviti da će mi to što su me trenirali dvije godine u mlađim uzrastima i te kako pomoći kasnije u prvoj momčadi, s obzirom da su obojica bili pomoćnici treneru Igoru Tudoru

I na kraju, posljednjih nekoliko mjeseci juniora (prije nego me tadašnji trener prve momčadi Mišo Krstičević prebacio u prvu ekipu, gdje sam na kraju i debitirao protiv Cibalije na Poljudu), proveo sam s trenerom Robertom Jarnijem. Nismo imali priliku dugo raditi zajedno, ali se sjećam jako zanimljivih treninga, a Jarni je na mene ostavio dojam vrhunskog čovjeka.

Sa svima njima sam i dalje u jako dobrim odnosima, održavamo kontakt, a nerijetko se prisjećamo svih lijepih zajedničkih trenutaka.

Što se turnira tiče, osvojili smo ih puno u Hrvatskoj i Europi. U to vrijeme spojile su se tri fenomenalne generacije '94., '95. i '96.  godišta, s kojima sam proveo najviše vremena.


Jedan od prvih turnira, meni možda i najdraži, bio je u Firenzi, kada sam imao 12 godina. Bilo je to prvi put da smo išli izvan Hrvatske, jak međunarodni turnir s ekipama zvučnih imena. Došli smo provjeriti kako se snalazimo u takvom okruženju. Ali ne samo da smo vidjeli kako to izgleda nego smo zaredali s pobjedama sve do finala, a na kraju i u finalu svladali domaću Fiorentinu nakon jedanaesteraca.


Pamtim, naravno, i par turnira na kojima sam bio proglašen najboljim igračem ili strijelcem.


Bilo je tu poslije još puno prvih mjesta na turnirima, a meni je jedan od najdražih, pogotovo što je osvojen na domaćem terenu, bio Kup sv. Duje. U finalu smo dobili Dinamo.


Što se utakmica tiče, bilo ih je dosta posebnih, ali par bih izdvojio. Od samih početaka, kada se iz već spomenute selekcije formirala ekipa od mojeg godišta, bilo je jasno da imamo talentiranu generaciju i da će se voditi bitka s Dinamom kroz cijelo razdoblje mlađih uzrasta. Susretali smo se puno puta, što na turnirima, što kasnije kroz prvenstvene utakmice. I u velikoj većini utakmica izlazili bismo kao pobjednici. Svaka nas je pobjeda nad njima posebno veselila.

Dobro pamtim jedan susret iz vremena dok sam bio mlađi pionir. Bio sam pozvan od tadašnjeg trenera starijih pionira Borisa Marina da odigram za njih uzvratnu utakmicu Županijskog kupa protiv Neretve. Prvu utakmicu su odigrali u Metkoviću 0:0. U uzvratu smo pobijedili sa 7:0, na poluvremenu je bilo 4:0, a ja sam zabio sva četiri gola.

Posebno se sjećam i jedne kadetske utakmice. Tada smo dominirali ligom, igrali odlično i najavljivalo se da bi nas mogla doći podržati i Torcida. Igrali smo protiv Inter Zaprešića. Kad smo došli na teren, vidjeli smo ispunjene tribine, Torcidu s transparentima. To nas je toliko motiviralo da smo nošeni njihovim navijanjem doslovno 'razbili' Inter sa 9:0. 


Također se sjećam utakmice u Varaždinu protiv Varteksa. Mislim da je rezultat na kraju bio 4:0 za nas i s tim smo osigurali kadetsko prvenstvo Hrvatske. Neopisiva radost u svlačionici, sjećam se da je svatko od nas nazvao roditelje i stavio na razglas dok smo pjevali i feštali. 

I naravno, najsvježija utakmica koje se sjećam je i ona u kojoj sam zabio pobjednički gol (3:2 protiv Hrvatskog dragovoljca) za naslov juniorskih prvaka Hrvatske. S obzirom da smo već prije osvojili kadetsko prvenstvo, nas par iz kadeta je bilo pozvano od strane tadašnjeg trenera juniora Stipe Andrijaševića da uskočimo upomoć jer su juniori bili oslabljeni ozljedama i kartonima. Ušao sam s klupe zadnjih pola sata i do kraja asistirao i zabio za pobjedu doslovno u zadnjoj minuti. I danas se rado prisjetim i uđem na YouTube pogledati video od te utakmice.


Bio je to i ostao jedan od nekoliko najupečatljivijih trenutaka u mojoj karijeri. Nije postojao bolji način da privedem kraju moju priču u omladinskoj školi, prije nego prijeđem u seniore. Ostao je to sigurno i najdraži momčadski trofej i dan danas. Istina, nemam ih puno, osvojio sam u profesionalnoj karijeri Superkup s Milanom, ali meni kao djetetu odraslom uz Hajduk i odgojenom na način da živim i dišem Hajduk, trofej u tom dresu znači ipak nešto više. Tribine su bile ispunjene do kraja, Torcida je navijala bez prestanka, obitelj i prijatelji su bili na tribinama i zabiti odlučujući gol za trofej stvorilo mi je osjećaj koji se teško može opisati riječima. Nezaboravno. 



Sjećam se da sam par dana poslije, kada se malo smirila euforija oko svega, razmišljao sam u sebi, pa kakvo bi tek ludilo nastalo da se nešto slično dogodi prvoj momčadi Hajduka.

Moram reći da sam proveo osam prekrasnih godina u omladinskoj školi, da je bilo jako puno lijepih trenutaka i da sam imao sreću što se poklopila takva generacija '95. na čelu s trenerom Begom. Od samih početaka stvarao je veliku klapu, a mi smo s dugotrajnim putovanjima, osvojenim turnirima, dobivenim utakmicama, samo jačali taj momčadski duh. Koliko smo samo sati proveli zajedno u busu, dok smo se vozili na turnire u Italiju, Švicarsku, Francusku, Belgiju... To je možda i period života koji mi ostaje u najljepšem sjećanju. Bili smo djeca, nismo bili opterećeni ni sa čim. Bili smo prava klapa i na terenu, ali i izvan njega. Družili bismo se i izvan terena i treninga, odlazili skupa s roditeljima na svakakva druženja, roštilje, proslave, spavali smo jedni kod drugih po kućama. Mogu zahvaliti Bogu što sam iz tih vremena sklopio velika prijateljstva koja traju i dan danas. Primjerice, sa Zvonimirom Milićem, Tonćijem Mujanom se čujem na dnevnoj bazi i jako često se naše teme tiču tih dječačkih vremena.

Naravno da je među nama bilo i puno podbadanja, spački i anegdota kojih se uvijek prisjećamo... 

Svaki od nas je imao nadimak s obzirom na nekakvu manu ili nedostatak. Ja sam bio 'nosko', s obzirom da sam još onda imao malo deblji nos. No, s druge strane, zabijao sam jako puno golova kao vezni igrač, tako da su mi uvijek govorili da radi takvog nosa nanjušim gdje će doći lopta. 

Bile su to dječačke fore kakvih, vjerujem, i danas ima. Svaki put kad bismo išli busom na neki duži put, morali smo nekako kratiti vrijeme. Bio bi veliki problem ako bi netko zaspao od umora tijekom puta jer bi te sasvim sigurno kad se probudiš dočekala nekakva spačka. Pa bi tako, primjerice, nekoga dočekale patike zapetljane špigetama s desetak čvorova koje je kasnije jako teško otpetljati. Ili ako netko ima jastuk, opće je poznato da se stavlja pasta za zube kako bi se probudio u njoj. Jednom prilikom je vratar Fabjan Tomić poludio na nas jer smo mu, dok nije pazio, namazali jastuk s ljutim feferonima. 

Luka Miše, sin bivšeg trenera Ante, bio je jako dobar imitator pa bi nas zabavljao i nasmijavao s vrhunskim imitacijama. Bilo je jako smiješnih situacija i provala i od tadašnjeg kapetana, vjerojatno i najtalentiranijeg igrača generacije, Ante Kušete.

Pamtim i situaciju na jednom od turnira u Italiji, koja je u početku bila dramatična, no na kraju je dobro završilo. Moj Kaštelanin Branimir Cipetić požalio se na glavobolju. Dobio je tabletu od doktora Belamarića i otišao u sobu. Zaključao se i zaspao. Nakon nekog vremena trebali smo negdje ekipno ići i nedostajao je Cipetić. Otišli smo mu kucati na vrata, no nije bilo reakcije. Pokušavali smo ga nazvati na mobitel i čuli smo zvuk kroz vrata, no odgovora nije bilo. Pokušavali smo ući u sobu na sve načine, ali bezuspješno. I tako par minuta. Već smo se svi prepali, no onda je trener Bego uzeo stvar u svoje ruke, rekao da se odmaknemo, zaletio se i razbio vrata. Kad smo ušli, vidjeli smo Cipetića kako spava 'ko top'. Probudili smo ga, no on, tako naglo probuđen, na prvu nije znao ni gdje je ni što se događa. Kasnije smo se svi skupa smijali.


Bilo je još jako puno toga, no teško se svega prisjetiti.

S druge strane, bilo je i kriznih trenutaka, no oni se isključivo odnose na moje zdravlje. 

Kad sam imao 15 godina igrali smo turnir u Nantesu. Bilo je polufinale, igrali smo s Rennesom. Sredinom utakmice trčao sam u kontru i, s obzirom da smo igrali na umjetnoj travi, nekako sam se uspio spotaknuti o nju i nezgodno pasti. Ruka mi je ostala ispod tijela i svom težinom sam pao na nju. U tom trenu nisam osjećao veliku bol, no kad sam podigao ruku, vidio sam kost kako strši iz ruke. Bio je to ogromni šok. Odmah sam prebačen u bolnicu i uspješno operiran, stavljene su mi dvije metalne šipke u ruku. Ostao sam ležati 2-3 dana. S obzirom da je turnir već završio taj dan kad se igrala utakmica, ekipa je bila spremna za uputiti se prema Splitu busom, dok su mene planirali poslati avionom kad odležim koliko je potrebno. No, pojavio se problem s velikim gustim dimom koji se nadvio nad Europom zbog erupcije vulkana. Velika većina letova je bila otkazana pa tako i moj. Na kraju je ekipa pričekala moj izlazak iz bolnice i vratili smo se svi skupa.

Bio je to dug i težak put nazad do Splita, pogotovo dva-tri dana nakon operacije, no uz pravu ekipu i taj je put lakše prošao. Morao sam pauzirati nekoliko mjeseci i kasnije sam se normalno vratio treninzima.

Drugi trenutak svakako je bolest koju sam dobio par mjeseci nakon što smo osvojili prvenstva Hrvatske. Bilo je to u jesen 2012. Nakon jedne utakmice uhvatila me bol u kuku, no mislio sam da je to nekakav udarac dobiven na utakmici. Nisam previše obraćao pažnju. Nakon par dana, bol je i dalje bila prisutna, ali ništa specijalno nije primijećeno. Potom sam dobio temperaturu i ona se nikako nije spuštala. Dok su doktori tražili što se zapravo događa, posumnjali su u par oblika bolesti, između ostalog i na mononukleozu. Temperatura me držala nekakvih desetak dana i nije padala nikako, da bi na kraju otkrili bakteriju stafilokok u krvi.

Bio je to šok, kako za mene, tako i za moju obitelj. Imao sam sreću u nesreći što je donekle na vrijeme otkriveno jer su doktori uspjeli napraviti 'koktel' od lijekova i pogoditi s terapijom. Time su zaustavili daljnje širenje bakterije po tijelu te sačuvali vitalne organe za život. U tom trenu ni na kraj pameti mi nije bio nogomet, samo da izađem zdrav iz bolnice. Rečeno mi je da će sve biti u redu, da sam siguran, ali da ne znaju kada ću i hoću li se moći vratiti nogometu. Mada mi nije bilo svejedno, morao sam se pomiriti s tim da u tom trenutku nema svakodnevnih treninga i utakmica. Morao sam ostati ležati u bolnici mjesec dana, pratili su mi stanje iz dana u dan. Oporavak je išao dobro, doktori su radili odličan posao, a ja sam uz podršku i posjete obitelji, prijatelja, trenera iz omladinske škole i suigrača uspio izdržati. Na izlasku iz bolnice mi je rečeno da se u idućih par mjeseci ne smijem niti uznojiti, a tek onda mogu krenuti s laganim treningom. Ta činjenica me u početku ubijala, teško se bilo pomiriti s tim, no s druge strane mi je laknulo jer sam znao da ću se ponovno moći vratiti na teren. 


Da bi u nogometu mogao ostvariti nešto više počeo sam shvaćati nakon par odigranih turnira i pobjeda nad jako zvučnim ekipama. Tu shvatiš da i u takvom društvu pokazuješ da se možeš nositi sa svima i da nije to velika razlika. Kako sam rastao, tako sam sve više upijao savjete trenera i napredovao. Bilo je jako bitno ne zadovoljavati se s tim, nego nastaviti dalje istim tempom. Stalno sam se preispitivao što nije dobro, što bi mogao ispraviti da bi još više napredovao i došao jednog dana do prve momčadi. 

Roditelji su, naravno, odigrali jako bitnu ulogu u mom odrastanju. Svakodnevno su me vozali na treninge, bili uz mene, posvetili jako puno svog vremena za moj uspjeh. Majka mi je puno pomogla da uspješno izvršim školske obveze i završim obrazovanje. Dok je otac bio uz mene praktički od samih nogometnih početaka, svaki dan me pratio, gledao skoro svaku utakmicu, na većinu turnira dolazio. Od njega sam dobivao najviše savjeta, što životnih, što nogometnih. S obzirom da me svakodnevno pratio, bio je i najveći kritičar i ukazivao na neke stvari. Nije mi nikad dao da se uzdignem iznad ostalih, da poletim u razmišljanjima. Uvijek mi je govorio, bilo to pozitivno ili negativno razdoblje, da ostanem skroman, ponizan, te da nastavim i dalje uporno raditi i da će se jednog dana sve isplatiti.

Svoj djeci koja se danas upisuju u Hajdukovu školu nogometa bih poručio da prije svega uživaju u nogometu. Te prve godine su ujedno i najljepše. Neka se raduju svakom treningu, utakmici, turniru. Nogomet je predivan jer ti pruža mogućnost spajanja s novim ljudima, sklapanja prijateljstava, posjećivanje država diljem svijeta, upoznavanja ostalih kultura i jezika. Neka se ne zadovoljavaju učinjenim nego upornim radom guraju dalje i usavršavaju svoje talente. Neka nauče cijeniti i slušati trenere i njihove upute te se ponašaju u skladu s veličinom kluba, neka ga predstavljaju na najbolji mogući način.

Hajdukovoj omladinskoj školi, svima koji su bili dio nje i koji su dio nje danas, želim sretan 100. rođendan uz puno uspjeha i trofeja. Neka što više djece izađe iz škole i zaigra za prvu momčad i da svi skupa donesu puno radosti svima koji vole Hajduk!'

Vaša reakcija na temu