Ante Majić sumira učinjeno u četiri godine: Neću biti u novom Nadzornom odboru, a ovo su sve naše greške

Svaki osvrt na neko razdoblje najbolje je započeti od samog početka, pa bih se prvo prisjetio 2011. godine i trenutka kad smo došli u klub. Iz jedne perspektive, izgleda mi kao jučer, ali s druge strane, kad se sjetim stanja u kojem je klub bio - izgleda mi kao da je to bilo prije 100 godina. U klubu apsolutno ništa nije čak ne bih rekao funkcioniralo, već postojalo. Od najobičnijih procedura poput prihvata pošte ili nabave robe, nijedan proces nije postojao, već je sve bila improvizacija i radio je tko što stigne. Mjesecima nismo mogli dobiti najobičniji izračun ukupnih troškova organizacije domaće utakmice, a budžet do tada nitko nikada nije izradio. Klub je u to vrijeme poslovao radeći 5 milijuna kuna gubitka mjesečno. Nije nimalo ugodan osjećaj kad se probudiš i znaš da dugujete 20.000 eura više nego kad si išao spavati. To je bio jedan slobodan pad u provaliju, koji nije moguće okrenuti preko noći. Prvo je trebalo usporiti pravljenje novog duga, pa pokušati poslovati barem blizu nule, da bismo sada konačno došli u situaciju da imamo pozitivan operativni rezultat.

Za puno kriznih, da ne kažem kritičnih, situacija javnost nije nikada saznala. Primjerice, bili smo u situaciji da ne možemo putovati na europsko gostovanje, jer imamo blokiran račun, a plaćanje gotovinom, cesijom ili preko sponzorstva je nedopušteno u uvjetima blokade. 

To su sve neočekivane stvari koje su Upravi oduzimale puno vremena, živaca i energije i zato, po mom mišljenju, i nismo postigli koliko smo vjerovali da hoćemo, ali ostavili smo više nego solidne temelje za budući uspon kluba i na budućem vodstvu kluba je da na tim temeljima izgradi respektabilan klub na svim razinama. A, ako smo u čemu kolege i ja uspjeli, onda je to spašavanje kluba iz zaista nemoguće financijske pozicije, gdje je stečaj bio više nego izgledan.

Naravno da ne preuzimamo sve zasluge, to je i zasluga Uprave, te svih zaposlenih, ali je, bez lažnog podilaženja, u prvom redu zasluga ljudi koji su istrgli klub iz ralja politike i omogućili da mi dođemo u klub.

Da bih ilustrirao razinu odgovornosti prethodnih uprava koje su vodile klub, dovoljno je spomenuti troznamenkastu brojku sudskih sporova, gdje su stalno pristizali novi, te iznenađenje odvjetnika koji je rekao da smo prva uprava koja od njega traži rješavanje sporova, dok su ostali tražili prolongiranje sporova, jer će platiti 'oni iza njih' - bez obzira na kamate i rast troškova sudskih postupaka.

U klub je došao jedan broj novih ljudi i moram priznati da sam s većinom tih osoba, njihovim pristupom i organizacijom posla, prilično zadovoljan. Ali jednako tako moram priznati da u odjelima gdje nije bilo fluktuacija zaposlenih postoji puno prostora za unaprjeđenje, jer kao što izreka kaže 'Ne možeš starog psa naučiti novim trikovima'. I to se na primjeru Hajduka zaista takvim i pokazalo.

Radi ilustracije s kakvom se razinom odgovornosti radilo u Hajduku, dao bih primjer kad smo doveli jednog juniora na probu, a predsjednik Maleš je pozvao skauta da pogleda trening juniora, kako bismo imali i još jedno mišljenje. Skaut je došao na trening i na moje zaprepaštenje, nakon 10 minuta otišao gledati trening prve ekipe, jer je to njemu bilo zanimljivije. Predsjednik je rekao da on tu ne može ništa uraditi.

Ispričavam se što ulazim u ovako detaljne i banalne primjere, ali zaista nemam riječi kojima bih opisao razinu profesionalizma koju smo zatekli u pojedinih zaposlenika kluba. Vjerujem da ovakve konkretne situacije tadašnje stanje oslikavaju bolje nego što bih ja to mogao opisno uraditi.

Prilično je bilo rasprava na temu treba li se miješati u struku ili ne. Odgovor je treba! Barem u takvu  struku. Ne treba ulaziti u rasprave na način tko je bolji s lijevom, a tko s desnom nogom, jer to nije posao Nadzornog odbora, ali ako su tri igrača na nekoj poziciji (nekoliko mjeseci ranije) označeni kao perspektiva kluba i igrači koji trebaju dobiti priliku, onda se ne može odobriti dovođenje popune od 27 godina na tu poziciju. 

Postavlja se pitanje: zašto netko takvo nešto i traži? Odgovor je jednostavan. Svatko ima svoje osobne ciljeve. Treneru je cilj dobiti svaku iduću utakmicu. I ako će treneru tri iskusna veterana iz BiH, bez uvrede ikome, pomoći da dobije Slavena, Zadra i Osijeka, on će tražiti svu trojicu. Sportski direktor ipak mora gledati neki duži period, gledati igrače koje imamo u perspektivi i dovoditi/otpuštati igrače sukladno zacrtanim dugoročnim ciljevima. 

Želim reći da rezultat koji NO traži ne mora nužno biti rezultat odigranih 90 minuta. Ako ćemo, primjerice, trenera juniora cijeniti u prvom redu prema broju igrača koje je stvorio za prvu momčad i za budućnost kluba, zar je nerealno tražiti od trenera prve ekipe stvaranje ekipe za budućnost? Ekipe koja bi za godinu, dvije ili tri imala rezultate dostojne Hajduka? Bez obzira što bi možda prva godina ili dvije bile jako izazovne. Nadzorni odbor i Uprava bi trebali imati (najmanje) četverogodišnju strategiju i bez obzira na rezultatske uspone ili padove, trebali bi stati iza igrača koji su označeni kao budućnost kluba, jer je to jedini način da se stvori dugoročno održiv uspon i rezultat. Pojačanja i fluktuacija igrača donose, ali i odnose rezultat preko noći i ne mogu ni u kojem slučaju biti jamac dugoročne stabilnosti kluba. Jednostavno, ničiji osobni cilj ne može biti ispred cilja kluba i ukoliko dolazi do konflikata, onda je po hijerarhiji jasno tko odlučuje i tko ima pravo donijeti koji potez. Nepoštivanje hijerarhije u klubu je jako opasno i dovodi do ozbiljnih posljedica, odnosno rekonstrukcija momčadi na kraju skoro svake sezone ili nakon svake promjene trenera.

Kad pišem o našoj struci, moram reći da su nama na stol ponekad dolazili zaista nebulozni prijedlozi. Još na početku našeg mandata smo imali prijedlog ugovora za napadača koji je prethodnu sezonu u 3. HNL jug postigao četiri gola za sitnicu od 60.000 eura po sezoni. Kad je prijedlog trebao proći, prvi put sam se pobunio protiv 'struke', jer takve stvari zaista nemaju smisla. Dapače, predložio  sam da se razmisli i o angažmanu Čubrila koji je zabio 20 golova u istoj ligi i tom matematikom zaslužuje 300.000 eura po sezoni. Nakon toga se odustalo od tog pojačanja. A prijedloga sličnog ranga je bilo još. Neka imena su dospjela u javnost, a neka nikad nisu.

Jednom prilikom sam na tu temu pričao i s predsjednikom koji mi je rekao da me razumije, ali da on nikada u svojoj karijeri nije rekao kuharu kako će on kuhati. Meni je to potpuno jasno, ali da kuhar počne trovati goste ili služiti škampe za doručak, onda vjerujem da bi bio 'na tapetu'. A mi smo, po mom mišljenju, imali prijedloge i poteze takve razine. Ali, naravno da su to ipak rijetke iznimke i da je u 90 posto slučajeva NO uredno potvrđivao zahtjeve struke, što smatram i prirodnim, jer ako se miješamo u posao struke, znači da treba mijenjati ili struku ili NO. Podrazumijeva se da nikad ne ulazimo u rasprave sa strukom tko je kakav igrač, ali neke stvari imaju smisla, a neke jednostavno predstavljaju skretanje sa zacrtanog puta i na to NO ne bi trebao pristajati, bez obzira na kratkoročnu korist. Nažalost, po pitanju struke smo potpuno podbacili, a važnost struke u klubu je svima jasna. Stoga i ja ovoliko pišem upravo o struci, a ne o nekim segmentima gdje klub evidentno napreduje (članstvo, marketing, nabava…).

Stalno se spominju dileme između domaćih ili stranih trenera, a osobno me zanima samo vidjeti čovjeka koji ima reference da je primjerice bio trener u klubu veličine Hajduka ili da je postizao rezultate dostojne Hajduka. Svaka čast svima, ali mi u Hrvatskoj takvog nismo pronašli. Nažalost, stekao sam dojam da većina bivših nogometaša smatraju da su u karijeri stekli sve potrebno predznanje za biti trener ili sportski direktor, te bi doslovno iz kopački uskočili u neke druge uloge. Meni to izgleda kao da netko smatra da može biti profesor u nekoj školi samo zbog toga što je nekada u njoj bio i učenik, pa zna kako to izgleda. Identična je situacija i sa sportskim direktorom. U Hrvatskoj ne postoji čovjek koji je negdje radio kao sportski direktor, a da možemo reći da je bio uspješan. Jednako tako, ni svjetsko tržište na obiluje sportskim direktorima koji su bili uspješni u svom klubu, a da su slobodni. S trenerima je ipak malo lakše, jer je njihova fluktuacija nešto veća. Stoga je Jens Andersson u jednom trenutku zaista bio 'dar s neba' i pokazao nam je kolika je razlika između profesionalca i domaćih stručnjaka koji su do tada bili u klubu. Nažalost, zbog osobnih razloga (nepronalazak osnovne škole na engleskom jeziku) morao je otići, a mi smo se ponovno našli na početku. U nedostatku afirmiranog sportskog direktora i direktora omladinske škole, okrenuli smo se jedinoj opciji koja nam je preostala - stvoriti struku.

Stoga smo uzeli nekoga kome je to prvi posao i moram reći da je od svih kandidata s kojima nas je g. Brbić upoznao (a koji su bili voljni doći u Hajduk), Goran Vučević sigurno bio najbolji kandidat i vjerujem da ga treba podržati u budućem radu.

Moram spomenuti da sam u jednom trenutku, kad smo s pitanjem struke došli doslovno pred zid, jer jednostavno nismo vidjeli prave ljude koji bi mogli uzdignuti Hajduk, iznio prijedlog da se angažira stručnjak iz nekog drugog sporta, netko poput gospodina Ratka Rudića. S obzirom da većina nogometnih stručnjaka (uglavnom bivših nogometaša) nema nikakvog iskustva u uspostavljanju organizacije (a kod nas treba stvoriti sustav praktički od nule), smatrao sam da bi nam netko takav (sa širokim znanjem i organizacijskim sposobnostima) pomogao da se u Hajduku uspostavi jasan sustav, a koji bi poslije izbacio i nogometne stručnjake kakvi nam sada nedostaju. Moj prijedlog je, priznajem, naišao na podsmjeh, a kako nije posao Nadzornog odbora nametanje bilo kojeg rješenja (mišljenje se ipak uvijek može iznijeti), ja to dalje nisam ponavljao, iako mi je zaista žao što se nije pokušalo s 'out of box' pristupom, već su se stalno vrtjela ista, prožvakana imena i sličan princip rada.

Ipak, moram i sada reći kako mi nije jasno da gosp. Ratka Rudića nije sram reći da je vaterpolsku taktiku učio od košarkaškog trenera Ranka Žeravice, a naše nogometne stručnjake nitko izvan svijeta nogometa ne može naučiti ničemu. Nije mi jasno zašto se njegov stručni stožer (čije zasluge u medaljama uvijek ističe) sastoji  od psihologa, fiziologa, doktora, statističara i video-analitičara, dok  nogometnim stručnjacima nitko od njih nije potreban? Nije mi jasno ni kako netko kao gosp. Ratko Rudić može održavati predavanja na fakultetima, a nema smisla ili koristi da održi predavanje za Hajdukovu nogometnu struku? Na kraju krajeva, zar jedan nenogometni stručnjak (prof. Vlašić), radeći na razvoju svog sina, nije mnogim nogometnim stručnjacima održao pravu lekciju? Ipak, da ne ispadne sve tako crno, smatram da u posljednje vrijeme i u stručnom pogledu Hajduk napreduje. Uspostavljena je suradnja s Kineziološkim fakultetom, te s prof. Marijem Tomljanovićem, a u klubu je konačno angažirana i psihologica. Malen korak za čovječanstvo, ali vjerujte mi - velik za Hajduk. Trošak? Hvala na pitanju, zanemariv. Iz ovog primjera je vidljivo da se nered i neorganiziranost  nisu mogli pravdati nedostatkom novca (iako je to vječna skuža), već samo nedostatkom rada i vizije, a koji su godinama bili jedina konstanta u klubu. Ovo su pomaci čije plodove nećemo možda imati već sutra, ali rezultati takvih poteza će sigurno biti primjetni u budućnosti.

Red je pohvaliti i novi ustroj skaut službe, koji već daje prve rezultate, a tri anonimna igrača koji su u prvom prijelaznom roku došli posredstvom novih skauta su dokazali da su najmanje ravnopravni (ako ne i da su bolji) standardnim igračima Hajduka koji imaju plaće i po 100.000 eura. Iz situacije da Dinamo uzima djecu iz Solina, došli smo do situacije da dovodimo pojačanja iz Dugava i Dubrave, i to je nešto što se treba pohvaliti. Ipak, ako je omladinska škola temelj kluba, nužno je prvim novcem koji dođu u klub izraditi još jedan teren. To je zahvat koji je bitniji i od pojačanja za prvu ekipu i bilo čega, jer je činjenica da su tereni u jako lošem stanju i da, nažalost, nema dovoljno slobodnih termina za sve uzraste. Činjenica je da to neće uraditi nitko osim nas i po mom mišljenju to bi trebao biti prvi problem koji će se riješiti čim se prikupe određena financijska sredstva.

Nažalost, danas imamo jako loše rezultate u omladinskoj školi. Smatram da su uzroci jednostavni. Naši konkurenti su shvatili da im je ulaganje u mlade igrače najbolja investicija i da tako ostvaruju praktički svoje jedine transfere. Stoga se uzimaju sve mlađi igrači i to za sve veće ugovore, čemu Hajduk nije bio spreman parirati. Do struke je da odluči je li bolje dovesti 5-6 talentiranih momaka i nekog perspektivnog trenera u omladinsku školu ili za iste novce dovesti jednog prvotimca. Uvjeti za rad su također, kao što sam već spomenuo, daleko od idealnih i sve to mora ostaviti traga na rezultatu.

Znači, ako želimo imati stabilan i održiv klub, prvo je i neophodno potrebno poboljšati  uvjete rada, zatim imati plan i program, dovesti ili stvoriti struku, te se tek nakon toga može raditi selekcija igrača u svim uzrastima. Nažalost, često je lakše krenuti od kraja: dovesti igrače, stvoriti instant rezultat i zamaskirati sve nedostatke u klubu. Nažalost, svi grijesi dođu na naplatu, prije ili poslije.

Podsjetio bih, kad smo došli u klub, zatekli smo dvije šampionske generacije - juniorsku i kadetsku. To je bio zalog naše budućnosti.  Mišo Krstičević je tvrdio da ti igrači mogu biti kompetitivni čak i na europskoj razini. Od strane tadašnje struke, juniori su ocijenjeni kao vrlo dobri, a kadeti kao odlični. Nažalost, usprkos želji da se tim juniorima otvore vrata prve ekipe (zbog čega je gosp. Krstičević i postao trener prve ekipe), Radošević i Milić su jedina dva igrača koja su dobila imalo veću priliku u prvoj ekipi, a ostatak generacije se već raspao. Dogodine, kad je gosp. Jarni preuzeo juniore, bila je situacija da juniori i 'nisu baš nešto', ali da su kadeti s Vlašićem i Balićem – odlični. Kako sad juniori nisu dobri, a lani su, dok su bili kadeti, bili odlični? Opet nažalost i s tom generacijom se ponovila situacija kao i s onom prethodnom. Jedini koji je dobio kontinuitet utakmica je Pašalić, dok su ostali ili napustili klub ili su na margini.

Znači, ako se što može izdvojiti kao najveći neuspjeh Nadzornog odbora, to je zasigurno sportski segment i činjenica da mladi igrači, usprkos zaklinjanju u njih, nisu dobili nimalo kredita u odnosu na iskusnije igrače. I to usprkos tome što je jedan od službenih ciljeva ove sezone bio promocija najmanje tri mlada igrača iza kojih će trener stati i podržati ih, čak i nauštrb rezultata.

Stoga je jasno da ovoj ekipi nismo nametali imperativ rezultata, ali s obzirom na to da se iskristalizirala standardna jedanaestorica Hajduka koja ima plaću od preko 1 milijun eura na godišnjoj razini (što iznosi pola proračuna dijela prvoligaša), onda vjerujem da nema mjesta priči o jeftinoj, recesijskoj i mladoj momčadi, već je rezultatski cilj (ovakvoj ekipi) morao biti striktno postavljen.

Također je jedan naš minus i odustajanje od 'uniformiranih' prvih profesionalnih ugovora od 10.000 kuna plus bonusi za nastupe, čime opet dolazimo u situaciju dugotrajnog i mukotrpnog pregovaranja za svaki pojedinačni ugovor. Razlog zbog kojeg smatram da netko tko je perspektivniji ne zaslužuje više je jednostavan: ako je netko bolji od drugog, nastupat će, pa će i imati veću plaću. Znači, usprkos jednakom fiksnom iznosu, igrači će se opet međusobno razlikovati po primanjima. Na ovaj način ovisno o nastupima, a ne o pregovaračkoj sposobnosti menadžera.

Nadalje, možemo pričati o strategiji, usmjerenju, orijentaciji na mlađe ili starije igrače, ali kad kažemo da nas ovo ljeto očekuje treća temeljita rekonstrukcija momčadi u četiri godine našeg mandata, onda je više nego jasno da dugoročna strategija ili nije postojala ili se nije poštivala. Nebitno. Rezultat  je isti. Ja sam, zajedno s kolegom Hrabarom, bio pristalica radikalizacije ekipe, gdje bi se mlađi igrači gurnuli u prvu ekipu na velika vrata, pa makar se i rezultatski žrtvovala sezona, dvije ili čak i tri. Da smo prije četiri godine uradili ovako, usprkos tome što vjerojatno ne bismo osvojili kup, vjerujem da bismo danas bili u boljoj situaciji. Ipak, prevladao je stav da (u zahtjevnoj HNL konkurenciji) takva momčad ne bi izborila europska natjecanja, a s lošim rezultatom i bez europskih utakmica ne bismo mogli nikoga prodati i onda bi otplata duga i opstanak kluba došli u pitanje. Zato se ušlo u kompromise da u ekipi bude jedan broj mladih igrača, ali da se vodi računa i o rezultatu, koji bi omogućio unosne prodaje prvotimaca.

Nažalost, takvih kompromisa (što su navijači nazvali 'jogurt stavovima'), kao i odluka koje su donesene iz čistog straha da se nešto ne dogodi, bilo je i previše. Pa je tako, primjerice, produžen ugovor kapetanu Maloči, iako je, uz uvažavanje njegovih igračkih kvaliteta, svima bilo jasno da je došlo do obostranog zasićenja i da je razlaz najbolja opcija za obje strane. Strah je bio da ćemo izgubiti novce na njemu, jer je postojala mogućnost da dođe ponuda. 

Pa je, recimo, NO odobrio i postotak od transfera Mariju Jelaviću, jer je postojala mogućnost (strah) da će on negdje zaigrati i postati igrač, pa ćemo mi biti krivi zbog toga. Na svu sreću, predsjednik je na kraju odustao od ugovora. Pa su potpisani ugovori s dva igrača iz Brazila, tako da smo imali najskupljeg igrača u momčadi, a za kojeg je trener ispred nas rekao da kvalitetom nije prvoligaški igrač i da nikad neće zaigrati za prvu ekipu. A, mi smo odobrili ugovor zbog straha od javnosti, zbog straha od prekida suradnje s Fluminensem, te zbog straha da će ispasti da se miješamo u struku, tj. kompetencije sportskog direktora itd.

Budućim nadzornicima bih svakako preporučio da za odluke koje se javno objave (sve odluke se ne mogu objaviti iz poslovnih razloga), obavezno objave i kako je tko glasao. Svi smo mi individualci i svi možemo svojim imenom stajati iza svojih odluka, a transparentnost je nešto ka čemu treba težiti. Kolektivna odgovornost ne može i ne smije postojati. Uvjeren sam da se tako radilo, da bi neke odluke bile drugačije donosene, a osobno mi je ponekad bilo teško javno braniti ovakve odluke i stavove, protiv kojih sam (jedini) glasao. Stoga, moja je preporuka (ako budući nadzornici ovo čitaju) da se u poslovnik o radu Nadzornog odbora uvrsti objava glasovanja. Također, zbog straha od poraza i smatranja da su nam šanse male, nije se ušlo u utrku za županijski nogometni savez, iako smo imali nekoliko mjeseci za pripremu kandidata. To je također velika greška koju smo uradili. 

Zapravo, kad sada pogledam s distance, većina grešaka koju smo uradili urađena je zato što smo odluke donosili zbog straha da se nešto ne dogodi ili smo odgađali odluke, a onda su nam se vraćale kao bumerang s puno većim posljedicama nego što bi bile prvotno. Tako da bih još jedan moj savjet budućim nadzornicima bio da donose hrabre i hajdučke odluke, bez puno kalkuliranja i s apsolutno nikakvim odgađanjem. Potpuno sam siguran da je bolje donijeti odmah odluku, makar bila i pogrešna, nego kalkulirati i čekati da se situacija rasplete, jer sve se vrati na naplatu. A u Hajduku se vrati sa značajnim kamatama.

Kad se osvrnem na ovo razdoblje zapravo sam samo u jednom trenutku bio sretan i imao sam dojam da klub i na sportskom polju ide u pravom smjeru. To nije osvajanje Kupa, što su mnogi od nas najemotivnije proživjeli. Ja sam kup doživio više sretnim, nego spretnim, a s obzirom da sam znao da nas i to ljeto ponovno očekuje kompletna rekonstrukcija momčadi i još jedno kretanje praktički od nule, zaista nisam mogao reći: 'To je to, idemo u pravom smjeru!' Moram čak i priznati da sam dok sam bio isključivo navijač živio praktički za svaku utakmicu i svaku pobjedu, a sada mi je više bilo stalo do toga kako će nam izgledati proračun, te kako će ekipa izgledati dogodine i godinu iza, nego hoćemo li osvojiti Kup ili pobijediti Dragovoljca ili nećemo. Zapravo, jedini trenutak kad sam bio baš sretan i svakome bez fige u džepu mogao reći da ekipa ide u pravom smjeru, bio je Superkup u Maksimiru. Hajduk je istrčao s Pašalićem, Mujanom, Tomičićem, Kišom, Milićem, pa i Kalinićem kojem je to zapravo bio izlazak na veliku scenu. Kad znaš da si na pravom putu, ili barem imaš takav dojam, onda ti i poraz, čak i onako tragičan i nesretan, lakše padne. Nakon toga je uslijedila i petarda Zadru, ali nažalost, kako je sezona odmicala, ekipa je postajala sve iskusnija, a rezultati više nisu bili na razini početnih. I ponovno smo se vratili gdje smo bili i ranije. Tako nas i u ovom trenutku čeka još jedna temeljita rekonstrukcija, nažalost ne zbog toga što smo dobili razne unosne ponude i rasprodali momčad.

Nemoguće je napisati osvrt o ove četiri godine u Hajduku, a da se ne spomene novinare. Mnogi navijači Hajduka imaju puno primjedbi na pisanje pojedinih novinara,a moj je stav da ja zaista nemam ništa protiv toga da novinari žestoko kritiziraju i Upravu i NO i trenere i da se i najmanji propust daje na uvid javnosti. Takvo pisanje može spriječiti  ili barem otežati pronevjere, rasipanje novca i sve nas obvezati da radimo bolje, poštenije i transparentnije. Međutim, iskreno mi je žao što novinari nisu bili savjest kluba i ranije, već im se savjest tek sada probudila. Jedan igrač mi je ispričao anegdotu s gostovanja iz europske lige. U avionu su članovi Nadzornog odbora kartali s igračima, a između rundi kratili vrijeme žesticama i izluđivali stjuardese. On je bio uvjeren da će izbiti veliki skandal, jer su u avionu bili gotovo svi novinari. Međutim, nitko nije napisao ni riječi. Meni nije žao što novinari danas rade svoj posao. Neka ga rade i dalje. Žao mi je samo što to nisu radili i ranije, pa su natučeni desetci milijuna kuna duga i stotine sudskih procesa, doslovno bez ijednog kritičkog teksta. Naravno, kritičko pisanje ne treba miješati sa čistim lažima koje se ponekad napišu i koje nanose izravnu štetu klubu. Primjerice, kad  netko napiše 'sjeli novci od Vukušića', mi sutra imamo pet ovrha na računu, a od novaca ni traga ni glasa. Takvi napisi izravno utječu na poslovanje kluba. Zbog takvog pisanja sam i podignuo kaznenu prijavu protiv novinara Večernjeg lista, jer zaista, iako nastojim biti tolerantan, ipak postoje granice i postoji mjesto i vrijeme kad treba reći - dosta!

Iskoristio bih kraj ovog teksta da pozovem sve ljude koji misle da mogu pomoći klubu, bez obzira na mjesto prebivanja, da se prijave na novi natječaj. Iskreno se nadam da će novi NO značiti novi iskorak u svakom pogledu i da će nastaviti graditi veliki klub na solidnim temeljima koje mu ostavljamo. Smatram da je nebitno gdje tko živi, jer u nadzornim odborima nekih super uspješnih firmi se nalaze stranci i nisam čuo da itko ima primjedbi na njihov rad. Štoviše, uz moderne tehnologije, čak i povremena spriječenost prisustvovanja sjednicama nije toliki problem. Kad sam bio poslovno u Njemačkoj, spojili smo se video vezom i nije bilo nikakve razlike sjedim li u Splitu ili Dusseldorfu. Tada je vjerojatno prvi put u povijesti Hajduka sjednica Nadzornog odbora održana u dvije zemlje. Konkretno, iz prve ruke znam za primjer jako uspješne turističke firme koja je u ruskom vlasništvu. Uprava je u Hrvatskoj, Nadzorni odbor u Rusiji, i to funkcionira više nego dobro. Ne vidim problem da takvo nešto postoji i u Hajduku. Dapače, u odvojenosti Nadzornog odbora od pritisaka raznih vrsta kakvi se događaju u Splitu vidim čak i pozitivnu stvar. A ukoliko predsjedniku Uprave bude potrebna operativna pomoć Nadzornog odbora, najbolja stvar koja se može učiniti i za predsjednika, za Nadzorni odbor, a i za sam klub  je - odmah naći novog predsjednika. 

Istina je da u trenutku kad smo mi došli apsolutno ništa u klubu nije bilo organizacijski posloženo i tada je trebalo pomoći Upravi, kako se god moglo pomoći. Međutim, Hajduk sada funkcionira kao pravo uređeno poduzeće, gdje se znaju ovlasti i odgovornosti i svako miješanje Nadzornog odbora u operativu je nedopustivo. Na kraju krajeva, osim što je zabranjeno, ako se član Nadzornog odbora upusti u operativu, onda gubi mogućnost objektivnog rasuđivanja je li nešto urađeno u redu ili nije. S obzirom na stres, probleme i šokove kojima smo svi bili izloženi, mi smo se svi zbližili i postali prijatelji i međusobno, ali i s predsjednikom Uprave. Smatram da ni to samo po sebi nije dobro. Ne mislim da se predsjednik Uprave mora plašiti Nadzornog odbora, ali jedna distanca je u svakom slučaju poželjna i pomaže racionalnijem procjenjivanju nečijeg rada. Nažalost, ovo je ipak i moj oproštaj od Nadzornog odbora, jer mi nedostaje mjesec dana radnog staža da bih bio kandidat, a rukovodeće iskustvo u drugim društvima se ne može uzeti u obzir i stoga moja prijava nije valjana. Međutim, drago mi je što je i na mom primjeru projekt Naš Hajduk pokazao svoj integritet, pokazao da nema povlaštenih, te da ista pravila vrijede za sve. Jedino na takav način je i moguće održati ovaj projekt, koji bi trebao biti uzor mnogima u našem društvu. Na kraju se ispričavam što sam razdužio s tekstom, ali o četiri godine u Hajduku se može napisati knjiga, a ne novinski tekst. Hvala svima koji su mi  omogućili da i ja osobno, u jednom teškom trenutku, pomognem našem Hajduku, a da bilo što postignem dalje u životu, ne vjerujem da ću na išta biti ponosniji, nego na protekle  četiri godine.

HŽV