Bernard Jurišić: Ja bih trebao biti kolegijalan kad netko čitav jedan narodni pokret uspoređuje sa srpskim mafijašima i dilerima?
Danas sam dobio sina i želim da ovo bude moj prvi tekst u njegovom životu
Sportski novinar Bernard Jurišić je objavio još jedan sjajan tekst na svom Facebooku:
'Kolegijalnost, a? Znam da nisam omiljen kod dijela kolega jer nisam 'kolegijalan'. Jer 'novinari ne bi trebali kritizirati novinare'. Od takve 'kolegijalnosti' mi se riga. Jer me užasno podsjeća na partijsku solidarnost i na onu 'vrana vrani ne kopa oči'.
Ja bih trebao biti kolegijalan kad netko čitav jedan narodni pokret uspoređuje sa srpskim mafijašima i dilerima? Trebao bih biti kolegijalan kad netko cijeli jedan hrvatski grad, regiju i sportski klub koji je odbio i Mussollinija i Tita, tjera u Italiju jer su se usudili u svojoj zemlji ne miriti s nepravdom? Jer ne žele pognuti glavu, gutati tuđa govna i biti nečiji konjušari?
Trebao bih biti kolegijalan kad netko otvoreno laže, izmišlja i iskrivljuje činjenice zbog osobne koristi? Kad se s jedne strane zgraža zbog ružnog skandiranja ili baklji, a s druge strane svjesno prešućuje i ignorira teški kriminal, nered i nasilje koji mu plešu pred nosom?
Prema takvima ne osjećam nikakvu kolegijalnost jer sramote sebe, svoje redakcije, svoju struku i časne, poštene i neovisne novinare kojih u Hrvatskoj itekako ima. Prema takvima ne osjećam nikakvu moralnu ili profesionalnu dužnost jer je zbog takvih sportsko novinarstvo i došlo na loš glas. Zbog takvih se danas sve novinare smatra nečijim plaćenicima. A nisu. Ni blizu.
Najlakše se pokriti ušima, prešućivati nepravdu koja buja oko tebe i titrati jaja opciji koja je trenutno snažnija, moćnija i bogatija. O nekim stvarima vrištati, a o drugima šutjeti kao riba i praviti se da nisu tvoj posao. Najlakše se skrivati iza alibi-novinarstva s kojim se nećeš zamjeriti ni jednom moćniku, a onda čekati da te gazda nagradi nekim keksićem. Ali to nije novinarstvo. To je poltronstvo.
Hrvatsko (ne samo sportsko) novinarstvo treba istinu, moral, kičmu i muda, a ne kolegijalnost.
Danas sam dobio sina i želim da ovo bude moj prvi tekst u njegovom životu. Umjesto da ga učim kolegijalnosti, borit ću se svaki dan svog života da izraste u muškarca kojemu će svetinja biti pravda i poštenje, a ne boja dresa ili stranačka iskaznica. Da misli svojom, a ne tuđom glavom i da se nikad ne plaši bilo kome u facu reći sve što treba reći. Ružna istina je uvijek poštenija od lijepe laži. Ili partijske kolegijalnosti.
A sad me ispričajte. Idem se napiti s ljudima koje volim.'
