Bio je s Hajdukom prvak kao igrač i trener, a njegova će vitrina biti otvorena u Trofejnoj sali za 108. rođendan 'bijelih'

Bio je s Hajdukom prvak kao igrač i trener, a njegova će vitrina biti otvorena u Trofejnoj sali za 108. rođendan 'bijelih'

Po broju nastupa zauzima treće mjesto na rang-listi svih hajdukovaca

Na dan Hajdukova 108. rođendana će nakon promocije knjige 'Frane Matošić - Najveći kapetan' u Trofejnoj sali biti svečano otvorena vitrina Slavka Luštice.

Evo i priče o Luštici, koji je s 'bijelima' osvajao naslove prvaka i kao igrač i kao trener.

Ovaj Šibenčanin (rođen u Kumboru u Boki 1923.) bio je nevjerojatno talentiran sportaš, jednako uspješan u odbojci, atletici, plivanju, gimnastici, još kao momčić dominirao je među svojim vršnjacima u Krešimirovu gradu. Balun ga je ipak najviše privlačio, te je debitirao za prvu momčad lokalnog Osvita s nepunih 14 godina.

Kao i svoj tadašnjoj šibenskoj djeci, i Slavku je bio san odjenuti Hajdukov dres, što će mu se ostvariti 1940. Kad je jednom spustio sidro na Stari plac, više nikamo nije odlazio. Za 16 sezona odigrao je u kontinuitetu 634 utakmice i postigao 86  pogodaka. Po broju nastupa zauzima treće mjesto na rang-listi svih hajdukovaca.

Luštica je svoj put u bijelom dresu započeo slavljenički jer je Hajduk  ponio naslov prvaka tadašnje  Banovine Hrvatske (1941.), a zatim je osvajao prvenstva Hrvatske (1945. i 1946.). No, ono pravo tek je imalo doći: Luštica je bio nezamjenjivi član proslavljene generacije koja je zabilježila tri naslova od 1950. do 1955. godine. 

Luštica je bio lijeva spojka. U tri je navrata odjenuo i dres jugoslavenske reprezentacije. Njegov nogometni credo bio je da je nogomet jednostavna igra koju treba igrati ofenzivno i napadački; više je, tvrde oni koji su ga poznavali, volio pobijediti 3:2 nego 1:0. Njegov veliki mentor i uzor bio je barba Luka Kaliterna. 

Zvali su ga 'Žiga' jer bi, iako je bio plemenit čovjek, dobričina mirnog karaktera, znao  baš poput šibice skočiti, 'zapaliti' se kad bi vidio neku nepravdu. Sve te svoje osobine i 'špirit' prenio je poslije s terena na - trenersku klupu.

Trenerski zanat ispekao je vodeći Zadar i Šibenik, tako se pripremajući za svoje 'životno djelo', dolazak u Hajduk 1969. godine. Luštica se riješio nekih starijih igrača te širom otvorio vrata 'bilim tićima' iz omladinskog pogona Tomislava Ivića.

Tako je stvoren pobjednički miks od splitske dice i ponešto starijih, iskusnijih igrača. Počelo je s Jovanićem, nastavili su Jerković, Džoni, Buljan, Lemešić, Peruzović, Boljat. Uz provjerene domaće snage (pojačane Vardićem i Holcerom, koji će kasnije postati baš - pravi Splićanin) na čelu s još jednim Šibenčaninom, nenadmašnim golgeterom Nadovezom, iskovala se šampionska kruna. 

Način  na koji je izborena možda je najbliži priči o Broketinu golu Zvezdi 21 godinu ranije. Jer, u dramatičnoj trci Hajduk nije smio izgubiti od  Partizana u Beogradu u predzadnjem kolu, morao je uzeti barem bod. A nakon 48 minuta na semaforu je svijetlilo - 3:0! I tada počinje vjerojatno najveći preokret u Hajduku ikada: dvaput Nadoveza, pa Bošković vraćaju egal, a Buljan donosi baš veličanstven uspjeh, konačnih 4:3! Toga dana ponovo je Split gorio  kao da je upriličen 'remake' onog famoznog dana s konca kolovoza '50. Nije se mogao ni zamisliti ljepši scenarij za prekid tako dugog šampionskog posta. Vrijedilo ga je čekati, a dočekan je zahvaljujući Luštici! 

Poslije toga ostalo je bilo formalnost: u jednoj utakmici u zadnjem kolu, odigranoj u slavljeničkom ozračju, 'bijeli' su dobili Olimpiju 2:1, a svi su gledatelji na Starom placu bili u bijelim košuljama - nezaboravno za sve koji su to doživjeli, a svime je dirigirao upravo Luštica. Njegov 'as iz rukava' bio je, igrom sudbine, upravo Šibenčanin Nadoveza, golgeter lige s 20 pogodaka, kojega će navijači 'krstiti' 'Pere, splitski Pele!'

Dogodine stvari nisu išle najbolje, Luštica je smijenjen, ali karijera mu nije doživjela silaznu putanju, dapače... Vodio je ljubljansku Olimpiju, bio je i šef Hajdukove omladinske škole, u toj je ulozi napravio sjajan posao i sudjelovao u oblikovanju cijelog niza kasnijih asova.

I onda tužan kraj: 1978. god. postao je izbornikom jugoslavenske reprezentacije, ali nikada nije sjeo na klupu 'plavih' zbog zdravstvenih razloga. Preminuo je od moždanog udara 1992. godine. No, svoje ime zlatnim je slovima još puno ranije upisao u povijest Hajduka, bio je sudionik svih najvećih uspjeha voljenog kluba. 

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare