Dino Rađa: Križa san dane ka u zatvoru, a posli san svatia da su pripreme najvažnije

Dino Rađa na svojoj Facebook stranici objavio je novu priču iz svoje karijere. Tekst prenosimo autentično i u cijelosti:

Žuta tuta
Kad se sitin ovoga sam se sebi smijen već 34 godine. Prvi put san sa Jugoplastikon iša na planinske pripreme 84’ godine sa Slavkon Trninićen. Kakva muka mi je to bila tad. Ritam je bija otprilike sljedeći. Buđenje u 6.30 i trening nas mlađih u 7. Prvo sve sprave odnit u dvoranu. Vijače, medicinke i slično. Onda treniraš do 9, pa se zaletiš na doručak i nazad u dvoranu sa seniorima od 10-12. Kad završi taj dio oni na trčanje vani u brdo, a mi odnit sve u hotel i stić ih na stazu. E tu dolazi do situacije. Da pojasnin malo.

Dakle zamislite manje brdo od Marjana. Trči se od vrata do Instituta, pa gori do vrha, nazad do vrata i tako u krug. Kako san tada bija još krava i uvik zadnji, ja s vrha vidin ekipu već doli u drugom krugu i krenen na pola brda skratit da ih uvatin. Međutin kako su oni prošli iza njih laganini Slavko i Pino šetaju. Panika. Bojali smo se Slavka ka vraga. Šta ću radit, a najdeblje stablo tanje od moje noge. Nemaš di, a žuta tuta izdajnički svitli ka semafor usrid brda. Legnen u panici na pod i počnen se pokrivat liscen i pravin se mrtav. Srce mi je stalo tih par minuti dok nisu prošli. Nisu me vidili na sriću jer bi dobija šup kartu s priprema.

Nakon trčanja ručak, odmor i popodne opet mi mlađi jedno uru ranije i onda dvi ure sa svima. Pa neš bit igrač. Tada san mrzija pripreme toliko da san ima traku zalipljenu na zidu i križa dane ka u zatvoru kakvom. Tek posli san shvatija da su pripreme u biti najvažniji dio bilo koje sportske priče. Radne navike stečene kod Slavka su temelj daljnje karijere.