DUPLIN OSVRT: Dječak kojega je Hajduk otjerao 'jer nema agresivnosti' odlazi u Kinu kao kapetan 'bijelih' i hrvatski reprezentativac

Goran Milović odlazi u Kinu, gdje potpisuje ugovor života, koji mu garantira cca 500.000 eura godišnje. Eto sjajne priče za svakog dječaka koji u određenom trenutku pomisli kako su mu vrata velike karijere zatvorena. Baš ništa nije ukazivalo na to da će igrač, naizgled nespretnih kretnji i dugog koraka, u 27. godini otići iz Hajduka kao kapetan i hrvatski reprezentativac, s gažom rezerviranom za najveće talente, no upravo se to dogodilo...

A hajdučka priča je za njega počela - neslavno. Otac ga je, naravno, još kao dječaka uputio prema Poljudu, ali tamo su mu brzo pokazali izlazna vrata. Tata Mladen, profesor tjelesnog, koji danas na razini Grada organizira školski sport, još uvijek pamti pozdravne riječi ondašnjeg trenera Ante Grgića: 'Nisi igrač za Hajduka, nemaš agresivnosti'.

U to je doba Milovićev otac bio okrenut košarci, ljubitelji tog sporta pamte ga kao pomoćnika Petru Bezelju za prvoligaških dana djevojaka Splitske trgovine, kasnije i djelatnika u omladinskoj školi KK Splita, ali Goran nije želio na košarku, već je nastavio s nogometom i upisao se u pionire RNK Splita. U to vrijeme je to značilo da se mora ozbiljno uhvatiti škole jer su 'crveni' bili na izdisaju i sve što su mladom igraču u perspektivi mogli ponuditi bilo je životarenje, bolje reći rekreacija po Četvrtoj ligi.

No, u Park mladeži su u pravo vrijeme za Milovića ušla braća Žužul. Split je u rekordnom roku od Četvrte došao do Prve lige, te izašao u Europu, a Milović je sav taj put prošao s klubom kao standardan desni stoper. Povijest će upamtiti obrambeni tandem Križanac - Milović u onim povijesnim utakmicama protiv Fulhama, no nedugo potom Goran je završio 'na ledu'.

Sa Žužulima se nije mogao dogovoriti oko novog ugovora, pa je ostao na jesen izvan momčadi, a onda se u zimskoj stanci dogodio potez koji će njemu i Tomislavu Glumcu promijeniti život, Hajduk i Split razmijenili su stopere, a obojica su s vremenom postali nezamjenjivi u svojim novim klubovima.

Milović je za Hajduk debitirao 10. ožujka 2012. baš protiv Splita (0:0), s tim da valja reći kako je još za boravka u Parku mladeži završio trogodišnji studij na Kineziološkom fakultetu, pa je bilo šteta to prekinuti. Kao igrač Hajduka je diplomirao, postao magistar kineziologije, što u perspektivi može postati jako bitno jer vrlo su rijetki igrači 'bijelih' koji završe fakultet (Slaven Bilić, Šime Luketin, Ivan Gudelj...), a visoka se stručna sprema danas traži za funkcije u Hajduku, od predsjedničke, do mjesta u Nadzornom odboru.

Po nama je Goran svo vrijeme bio pouzdanija, stabilnija karika stoperskog tandema Maloča - Milović. Iako je nominalno on desni stoper, silom prilika se bio ustalio na poziciji lijevog braniča, a Maločinim odlaskom u Lechiju pripala mu je iznimna čast da bude kapetan momčadi.

O Milovićevu karakteru najbolje govori činjenica da je, kad je išlo loše, tjerao mlade igrače prema svlačionici, a ispred navijača znao preuzeti odgovornost (sjetimo se samo situacije nakon ispadanja iz Kupa od Splita), a Torcida mu nikad neće zaboraviti kako im je preko cijele tribine na Maksimiru bacao boce s vodom.

Milović je svoj posao odrađivao odgovorno, a u trenutku kada odlazi za Hajduk je najgora spoznaja da nema adekvatnog nasljednika (Bilji tek mora pokazati da može izgurati 90 minuta bez ozbiljnog kiksa), iako je od tog ožujka 2012. do danas bilo dovoljno vremena da se pripremi nekoga od mlađih. Prvi dio sezone Milović je odigrao jako dobro, debitirao i za hrvatsku reprezentaciju u prijateljskom dvoboju protiv Rusije, te se može reći da je na kraju postigao uspjeh kakav nitko nije mogao očekivati.

Kapetan Hajduka i hrvatski reprezentativac imao je konkretne ponude iz Turske, Danske i Belgije, mama Aiša, koja od početka vodi brigu o njegovoj karijeri, nije imala ni minute mira od zvonjave mobitela, a onda je pala odluka - Goran odlazi u Kinu, u klub Chongqing Lifan.

Dirljivim govorom Milovića je na rastanku do suza doveo trener Damir Burić, a stoper nezgrapnog koraka i iznimne nogometne inteligencije otišao je s pečatom poštenog i odgovornog prvotimca, koji je ostavio upečatljiviji trag nego je itko mogao predvidjeti.