DUPLIN OSVRT: Je li Dinamova škola preuzela primat zato što su Gojun i društvo tamo dobro radili ili zbog Mamića i Jozaka?

Dolazak Dinamovih trenerskih kadrova u Hajdukovu omladinsku školu definitivno je tema koja zaslužuje osvrt, s obzirom da je ovo prvi put u povijesti 'bijelih' da im glavnu riječ vode kadrovi koji su nogometno ime stekli u najljućem rivalu, a sada se, eto, okupljaju na Poljudu. Šef im je Krešimir Gojun, na korak do klupe juniora Mario Despotović, trener kadeta Siniša Oreščanin, a analitičar je Goran Rosanda. Njihov je moto da duboko poštuju Luku Kaliternu i Tomislava Ivića, ali i da moramo shvatiti kako više ne živimo u njihovu vremenu, nogomet je evoluirao, otišao ogromnim koracima naprijed.

Cijela ova priča odvija se uz odobravanje nemalog broja navijača, a u sebi krije i određene zamke. Prije svega, valja pošteno odgovoriti na pitanje: je li Dinamova škola preuzela primat zbog toga što su Gojun, Oreščanin, Despotović i Rosanda tamo dobro radili ili zbog toga što su iza sebe imali Mamića i Jozaka koji su u potpunosti kontrolirali (i još uvijek drže pod kontrolom) sve mlađe uzrasne reprezentacije, te su u vrijeme Hajdukove financijske krize mladim igračima uz bolje uvjete mogli odmah ponuditi i mjesto u reprezentaciji.

Može i konkretnije: jesu li njih četvorica bolji treneri od Miše Krstičevića, Harija Vukasa, Jurice Vučka, Igora Tudora, Siniše Jalića, Joška Španjića, Ive Šeparovića, Saše Glavaša, Armanda Marencija, Tihe Trogrlića... da ne nabrajamo sve trenere koji su proteklih godina i desetljeća radili na Poljudu.

Osnivač Hajdukove škole nogometa je barba Luka Kaliterna, koji je prvi put okupio juniore još 1919. godine, a čuven je njegov podvig kada je 1950. godine osvojio prvenstvo Jugoslavije bez poraza s generacijom Matošića, Vukasa, Beare i ostalih velikana, a onda se po završetku sezone svadio s upravom, pa preuzeo juniore, da bi onda i s njima postao prvak države.

Hajdukova škola imala je i krizu, a tvorcem modernog pogona smatra se Ante Biće Mladinić, koji se uhvatio rada nakon što je 1962. godine stekao trenersku diplomu, a o juniorima Tomislava Ivića, koji su dva puta zaredom bili prvaci Jugoslavije ispisano je već puno toga, s obzirom da je ta generacija kasnije harala seniorskim nogometom. Dovoljno je reći da su Ivićevi juniori bili Šurjak, Jovanić, Mijač, Peruzović, Mužinić, Matković, Boljat, Žungul, Rožić, Luketin...

Voditelji Hajdukove škole nogometa u povijesti su osim barba Luke Kaliterne i Biće Mladinića bili Ljubo Benčić, Leo Lemešić, Frane Matošić, Vojo Kačić, Slavko Luštica, Pero Nadoveza, Dragan Holcer, Ivica Matković, Petar Bakotić, Dražen Mužinić, Marin Kovačić, Vilson Džoni, Siniša Jalić, Stanko Poklepović, Ivan Buljan, Mišo Krstičević, Goran Vučević, Nenad Pralija, Zdravko Marić i Srđan Andrić. Svi su oni imali hajdučki predznak i stali bi u nekakav generalni slogan - ne vidimo dalje od Svetog Roka. Isti se slogan može primijeniti i danas, ali ako se na Sveti Rok gleda s druge strane.

Vrijeme svih ovih nabrojanih, pa bili neki od njih bolji ili lošiji, je prošlo. Nikad se nisam složio s Brbićem oko imenovanja Srđana Andrića šefom škole jer bivši kapetan 'bijelih' nije imao potrebitu UEFA Pro licencu. Nema je ni današnji šef Gojun, čime je nova vladajuća garnitura još ljetos prekršila Torcidin Kodeks, na kojemu se dugo inzistiralo. Stoga je formalno šef morao biti Krešimir Režić, koji je jesenas smijenjen s mjesta trenera kadeta nakon poraza (0:3) od Dinama.

Pitanje je je li Hajduk mogao nove Kaliterne i Iviće tražiti u vlastitom dvorištu, otjerati one koji se ne ponašaju dolično i loše rade, a dati ozbiljniju potporu kadrovima koji su to zaslužili. Jer daleko od toga da je baš sve bilo gnjilo, koliko god se danas to tako pokušavalo prikazati.

Na kraju ide ono najvažnije, a to je proizvodnja igrača. Nećemo sada nabrajati imena kroz povijest, ali na Poljudu su od aktualnih reprezentativaca ponikli Darijo Srna, Nikola i Lovre Kalinić, Ivan Strinić, Duje Čop pa i Ivan Perišić, koji je otišao kao kadet. Kratko se u Hajduku zadržao i Marko Livaja (dvije kadetske sezone), a cijelu školu su prošle današnje Rijekine uzdanice Franko Andrijašević, Filip Bradarić i Josip Elez. Daljnje nabrajanje igrača poput prvotimca Milana Marija Pašalića, Red Bulla Josipa Radoševića, zatim Antonija Milića, Andrije Balića, Nikole Vlašića, Mije Caktaša, Ante Vukušića, Josipa Maganjića... daleko bi nas odvelo. Netko je valjda s njima radio, trenirao ih.

Danas je to prošlo svršeno vrijeme i sad nam ostaje za vidjeti što će Hajduku donijeti Gojun i ekipa. Po dolasku u klub zatekli su odličnu generaciju kadeta (13 reprezentativaca nedavno u kampu), te vrlo dobre juniore, a obećavajuća je i situacija s talentima nižih uzrasta. Potpisani su i troipolgodišnji ugovori s nadarenima Bradarićem, Teklićem i Šegom, igračima koji su tu zatečeni. Jednako kao što se točno zna koga je sve Branco doveo u prvu ekipu, tako i Gojunova era počinje od dolazaka igrača poput Pasaričeka, pa sve do najnovije dvojice kadeta Marina Romića i Josipa Sušića. Gojunu i društvu svakako želimo sreću, dobar rezultat i da on i njegovi dinamovci izbace što više kvalitetnih igrača za prvu momčad Hajduka, ali daleko od toga da je sve od njih počelo, a prije nikad ništa nije valjalo.