Goran Antonijević: Ako se iz utakmice u utakmicu ponavljaju problemi na ulazima, onda je to već nesposobnost organizatora

Bilo je proljeće 2015.-e godine. U dvorani je vladao propuh. Ulazio sam u nju kao u lokalni kafić, pozdravljajući većinu prisutnih. Ono - kimanje glavom, bezvezno zdravo i sve što već sljeduje, jer nije nam ni do čega bilo zapravo tih dana.

Sve je okončano onom mukom protiv kluba koji bi s mojim klubom trebao igrati samo slučajno, a ne za opstanak u praktično drugoj ligi.

Obiteljska atmosfera u dvorani, propuh i hladnoća. To je moj dojam splitske košarke već desetljećima. Ja sam od onih nesretnika koji su košarku počeli pratiti početkom osamdesetih, pa su prva sjećanja koje imam sasvim slična. Otac moj me vodio na utakmice, pa sam eto, sasvim slučajno prve utakmice gledao one godine kad je moj klub igrao drugu jugoslavensku ligu.

Sljedećih pet šest godina stvarao sam uspomene za cijeli život, u istoj toj dvorani, koja je tada puno ljepše izgledala, s onim tamnim parketom, klupama ukopanima ispod terena i koševima koji su visili sa zida. 

Nakon tih tužnih godina kad bi se dvorana tek ponešto nešto napunila samo kad bi dolazili Cibona, Zadar, Zvezda ili Partizan, došle su one slavne i opjevane godine, kada se zbog uspjeha i interesa, čak i u veliku dvoranu moralo preseliti.

Ipak, oni boljeg pamćenja što ne padaju na mitove sjetit će se da su se i tada utakmice domaćeg prvenstva jednim dijelom igrale u košarkaškoj dvorani, jednostavno zato jer nije bilo interesa. 

Čak su se i određene utakmice Kupa prvaka igrale pred jedva tri ili četiri tisuće gledatelja.

Uglavnom, poanta mojeg uvoda je neosporna činjenica da je Jugoplastika, kako ću je ja uvijek zvati, odnosno KK Split oduvijek imao problem s navijačima.

Milijardu razloga za to postoji, ali ovo ne pretendira biti sociološka analiza, nego upozorenje odgovornima na greške u koracima koje im se događaju i koje će ih koštati uspjeha puno više od izgubljenih lopti na utakmici jučer.

Jednostavnom sociološkom analizom, potpuno amaterskom, dolazim do zaključka da je sportska publika toliko gladna događaja i barem ikakvih uspjeha da je dovoljan bio ovaj splet okolnosti u kojima se poklopilo puno toga što nas je dovelo blizu vrha tablice prve lige, pa da krene pomama za ulaznicama.

A ne tako davno, ma prije točno mjesec dana, isto smo tako bili u samom vrhu tablice, na Gripe je dolazila Cibona, jedan od dva prava derbija koja igramo, uz svo poštovanje Cedeviti, koja mi jednostavno ne izaziva takve emocije.

U dvoranu smo ušli kao i obično. Pozdravljajući se sa zaštitarima, pa međusobno, pa samo malo ostali zatečeni što je na tribinama čak i više od uobičajenih 500 ili 600 ljudi. Naime, bilo ih je i preko tisuću.

A onda se dogodilo. Kliknulo je nešto u glavama onih koji inače i ne prate baš te događaje redovito, pa su odlučili napuniti dvoranu. I to je fenomenalno. 

San svakog sportskog djelatnika bi trebao biti da radi u gradu u kojem je dovoljno upaliti malu šibicu, pa da grad plane i napuni ti sportsko borilište jer se tako okrenulo.

Kako već imam iskustva s takvim sporadičnim euforijama, zbog koje sam prije petnaestak godina skoro ostao bez karte za Efes nakon što sam putovao u Pau jer sam imao špurijus da ćemo dobit Asvel, na vrijeme sam nabavio ulaznice za tu Cedevitu jer sam jednostavno shvatio da je šibica upaljena.

Došao sam na utakmicu četrdeset i pet minuta ranije, da izbjegnem gužvu i da se nakon petnaest godina vratim na svoje mjesto u A sektoru, koje sam napustio od kad nema gužve.

Moja revnost je bila naivna, jer vrata dvorane su se otvorila točno 29 minuta prije početka utakmice. Zaštitari su se pogledavali u čudu, gužva se već stvorila pred ulazom, ali ušli smo nekako. Naravno, kako se i moglo očekivati, određen broj ljudi s ulaznicama nije mogao ući, jer se dvorana prepunila.

Direktor kluba dan nakon velike pobjede u medijima objavljuje da će oni koji su ostali ispred dobiti pretplatu do kraja sezone, uz ispriku. Ok, jednom se može dogoditi, iako mi nije baš jasno kako sam ja znao i bio spreman na to što će se dogoditi, a odgovorni nisu. Nema veze, isprika i poklon, gospodski odrađena sanacija štete.

Sljedeća rasprodana utakmica je protiv Šibenke, koja se više tako ne zove, ali je ja i dalje tako zovem, jer rekao bi moj kolega Ćurković - šta te briga zašto, ja je tako zovem.

Pa nas danima maltretiraju najavama dolaska dva autobusa Funcuta, a ja shvatim da će biti još gore nego protiv Cedevite, jer će izazvani tom najavom, na utakmicu doći i nogometni navijači, koji inače ne dolaze na košarku iz razloga za koje bi tek trebala dublja sociološka analiza. 

Već tada, na ulazima je bilo popriličnog maltretiranja, oduzimanja predmeta koji se oduzimati ne smiju i ne mogu, ali moram priznati da ja osobno to nisam doživio, jer sam se razvikao već prije ulaza u dvoranu, jer sam sa svojom ulaznicom za A sektor krenuo na ulaz koji mi pripada, da bih nakon petnaest minuta čekanja u redu bio preusmjeren na drugi ulaz, jer samo tamo imaju čitač ulaznica kupljenih preko interneta.

Taj pregled nisam ni doživio nakon što sam potrošio pola sata da bih ušao u dvoranu, iako sam opet došao debelo na vrijeme. Opet je nekolicina ljudi s ulaznicama ostala ispred, a direktor se opet ispričavao i obećavao. 

Više ne zvuči gospodski, jer već vam se jednom dogodilo, pa što radite vi tamo? Je li toliki problem organizirati utakmicu u gradu koji je vidio više rasprodanih utakmica od ijednog drugog u zemlji?

I onda dolazi treća, koja je organizirana na način da mi je gotovo pa drago što smo izgubili i što nam do konca prvenstva ne dolazi više ni jedan 'atraktivni' protivnik, pa se neću morati posvađati sa svojim klubom do mjere da moram početi tjerati mak na konac.

Za početak, moj prijatelj je prije nekoliko dana kupovao ulaznicu i izričito pitao treba li mu ulaznica za sedmogodišnju kćer koju uvijek vodi sa sobom na utakmice, odgovoreno mu je da ne treba.

Naravno, jučer na ulazu mu je rečeno da svatko, pa i mala djeca moraju imati ulaznice. Jeste li ikad vidjeli izraz lica djeteta koje se nečemu veseli, a onda mu biva uskraćeno? 

Srećom, moj prijatelj ima dovoljno iskustva, pa je malu prošvercao na način poznat samo starim liscima koji na utakmice uđu jer su odlučili. 

Prepreke i barikade na sve strane, tretman kakav sam doživio još samo na Maksimiru prigodom gostovanja s Hajdukom, ali ajde, barem su se odlučili pripremiti.

Nažalost, pripremili su se sasvim krivo. Sada smo umjesto dva čepa imali jedan i shvatio sam da su sve pripreme odrađene samo zato da bi se pojačala kontrola, a ne povećala propusnost.

Na pretresu novi šok. Izvadite sve iz džepova. Vadim mobitel, novčanik i ključeve. Imate li kovanica? Nemam. Morat ćete ostaviti ključeve. MOLIM???

Dat ćemo Vam potvrdu. Mislim da se šali i spremam ključeve u džep. Ne, gospodine, morate ih ostaviti: Pošaljem ga kvragu, okrenem se i odem uz stepenice, a on valjda procjeni da mu se ne isplati svađati s tipom od preko stotrideset kila i odustane. 

Shvatim da sam po putu izgubio djevojku. Ne doslovno, srećom, nego je očito zapela na pretresu. Privremeno su joj oduzeli (pazi sad ovo) sve kovanice, bočicu parfema, ruž za usne, ogledalce za šminkanje, kremu za ruke i sve one drangulije koje dame već nose u torbi.

'Ovo je zadnji put da ja dolazim ovdje!', izgovori dama koja je trenirala košarku, koja klub voli puno više od onih koji su odlučili maltretirati gledatelje ne bi li prikrili svoju nesposobnost.

Jer to sve skupa, gospodo, je ništa drugo nego nesposobnost. Nakon utakmice sam stajao i gledao taj povratak oduzetih predmeta. Kao prvo, nikakva potvrda nije izdana za predmete, nego su ljudi dobijali papirić kao u nekoj garderobi, pa sam vidio curice od desetak godina koje su čekale da im se vrati desetak kuna koje su imale u kovanicama.

Gospodo, mene s tribine nećete potjerati, ali ćete dobiti vjernog navijača koji će se boriti za vaš odlazak iz kluba. Ovo vam je zadnje upozorenje. Na sljedeću utakmicu dolazim sa sto kuna u kovanicama i jedva čekam da mi ih netko pokuša oduzeti. 

Pa ćemo onda na sud, osoba koja je dala takav nalog i ja. A svima onima kojima pokušaju bilo što na ulazu, poručujem da pozovu najbližeg policajca i upozore ga na nezakonitu praksu.

A za konac čak neću o zakonitosti, nego o zdravom razumu i logici. Na utakmici protiv Šibenke, gdje se samo čudom nije dogodio incident koji je visio u zraku, bilo je manje kontrole nego jučer, kad nam je u goste došla skupina navijača koja je u Splitu praktički domaća.

I recite mi koji Vam je cilj? Isprazniti dvoranu? Smanjiti prihod klubu? Živjeti od gradskog financiranja? Jeste li jednakom pregledu izvrgli pojedince u svečanoj loži, za koje doista ne znam čime su zaslužili tamo sjediti?

Dok ne počnete sve svoje gledatelje tretirati kao vip goste, nego kao stoku, ti gledatelji će vas smatrati za one koji bi trebali čuvati stoku, umjesto da vode najvažniji košarkaški klub u ovoj državi.