Hrvatski nogometaši su propustili povijesnu priliku da postanu nacionalni heroji, trebali su samo dignuti glas protiv bezakonja

Više osoba osumnjičenih za neprimjereno ponašanje na Euru 2016. u Francuskoj završilo je u pritvoru - među njima i vrhunski sportaš RH i bivši reprezentativac u vaterpolu. 

Kao i svaka druga priča, tako i ova naša ima i početak i kraj s tim da ćemo krenuti od kraja prema početku. Neredi u Francuskoj zgranuli su europsku i hrvatsku javnost, ali je za razliku od naše europska javnost vrlo brzo počela tražiti razloge tih nereda. Shvatili su strani novinari da u RH nešto ne štima. Da postoje oni koji ne žele provoditi zakone koji se odnose na sport, a s druge strane žele da navijači poštuju zakonske odredbe koji se odnose na navijače. Zaista jednostavno i lako rješivo, ako se to želi riješiti. Međutim, država koja je donijela Zakon i koja ima sve instrumente za njegovu provedbu to ne želi napraviti. I kako to uvijek biva kada ne vlada zakon, vlada zakon ulice. Mali ljudi svih profila uzimaju stvari u svoje ruke jer se osjećaju prevarenima i nezaštićenima, a takvo stanje na žalost vodi do neprimjerenih događaja koji mogu biti kudikamo opasniji i pogubniji od onoga što smo vidjeli u Francuskoj. 

Nakon tih događaja imali smo priliku pročitati različite izjave ljudi iz javnoga života u RH. Neki su izrazili oštru osudu, neki počinitelje zvali imenima davno ugaslih organizacija (ORJUNA), a neki pak stidljivo, kako se ne bi komu zamjerili, branili postupke navijača tražeći razloge u neprovođenju Zakona u sportu. 

Jedan od privedenih je, kako saznajemo iz medija, bivši reprezentativac RH u vaterpolu, koji igra u Italiji. Svi naravno znamo o kome se radi imenom i prezimenom. 

Cijeli sportski Split i svi ljudi u neformalom razgovoru se pitaju kako je uopće moglo doći do toga da momak koji od svoje 7. godine trenira i igra taj jako zahtjevan sport traži pravdu na ovakav način. Na kocku stavlja svoj cijeli život da bi tamo negdje u dalekoj Francuskoj sudjelovao u 'neredima'. Pa čak iako je bila namjera što se piše po raznoraznim medijima skrenuti pozornost svijetu na nepoštivanje Zakona o sportu u našoj državi od strane HNS-a. Vrhunski sportaš RH i bivši reprezentativac Hrvatske svakako ne bi trebao biti niti huligan niti orjunaš, a svejedno se sumnjiči da je sudjelovao u 'neredima', odnosno da je na i više nego neprimjeren način odlučio dignuti svoj glas. 

Malo njih se pita zašto glas protiv bezakonja nisu mogli dignuti reprezentativci RH u nogometu. Oni nisu morali ići na tribine i izazvati nered. Mogli su jednostavno uoči Eura 2016. javno istupiti i reći ne želimo igrati za reprezentaciju dok naš savez ne želi provoditi zakone RH. I tko bi im to mogao zamjeriti? I stvari bi se možda i riješile, jer evo rješavaju se u Argentini u kojoj je Messi odlučio ne nastupati za reprezentaciju dok se iz argentinskog nogometa ne iskorijeni korupcija. Dakle, i naši su mogli postupiti tako, jer zbog toga ih se ne bi privodilo, ne bi se vodile istrage, niti bi im zafalila dlaka s glave. Vjerojatno bi na kraju priče ispali i nacionalni heroji. Možda bi samo neki od njih trenutno ostali bez prilike da podebljaju svoje već debele inozemne ugovore, ali samo trenutno. Mogli su, a nisu. Propustili su povijesnu priliku, kao što su je propustili i u natjecateljskom dijelu Eura 2016. Oni koji vjeruju u sudbinu će konstatirati da je na taj način pravda zadovoljena. 

Ovako se novinari i hrvatska javnost i dalje bave posljedicama, a ne uzrocima nereda s francuskih tribina. Ne žele shvatiti da je sport djelatnost od interesa za RH, a da ga ta ista RH stavlja na dno hranidbenog lanca Ministarstva kojemu sport uopće ne pripada. 

To famozno Ministarstvo se zove Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS). Mi sportaši se znamo sami sebi pojadati pa kazati 'pa sporta'. Znači, kada se provedu sve moguće reforme za one koji su važn(ij)i, tad bi na red mogao doći i sport. I tako u tom nepripadajućem Ministarstvu sport sve više sliči na socijalu, a sve manje na djelatnost od interesa za RH. 

Problemi naravno nisu tu od jučer, oni sežu od osnutka Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) u režiji velikog hrvatskog redatelja, ali na žalost ne tako velikog sportskog djelatnika Antuna Vrdoljaka. Osnutkom HOO-a daleke 1991. godine i kao dijela MOO-a i proglašenjem HOO-a krovnim tijelom hrvatskoga sporta mlada hrvatska država je već na svome začetku izgubila svoj suverenitet u djelatnosti koja je, vjerovali ili ne, od interesa za RH.

I tako od devedesetih do današnjih dana u HOO-u i MZOS-u, toj figurativno rečeno dvoglavoj nemani, sjede ljudi koji su sportskim rječnikom rečeno promašili cili balun. Možda ne za sebe i svoje male privatne interese, ali za nas sportaše svakako jesu. 

Toj dvoglavoj nemani su na kraj pokušali stati navijači. Udarili su svom silinom na samo jednu glavu MZOS i legalnim putem došli do promjene Zakona o sportu. Drugu glavu, onu HOO nisu dirali. I tu naravno leži jedna od velikih zabluda navijača. Jer, ako se dvoglavoj nemani ne udari na obje glave istovremeno i istom žestinom vrlo brzo će se oporaviti i opet biti ona stara neman. Tome smo, naravno, svjedoci ovih dana kada sada već tehnički ministar MZOS-a, u sada tehničkoj vladi Predrag Šustar nakon svih neuspjeha u svome kratkome mandatu uhvatio posla oko promjena Zakona o sportu i to baš u onom dijelu u kojemu su nedavno donesene promjene koje HNS ne želi provesti. 

Ako se to dogodi, bit će to politički presedan svjetskih razmjera. A reprezentativac Hrvatske u vaterpolu o kojemu smo pisali sve i da hoće ne može biti orjunaš niti netko tko ne voli svoju državu. Mogao bi, nažalost, jer je eto zbog svog imidža poznate osobe najglasnije zakukurikao, postati pijetao za juhu što se kuha u ovom balkanskom loncu. Loncu kojemu zbog svega što se događa u svakom trenutku može prekipjeti.