INTERVJU Ante Vukušić: Definitivno sam najljepše dane karijere proveo u Hajduku i bio sam se spreman vratiti za 'dječački' ugovor

Na dogovorenu ćakulu na splitskoj Rivi Ante Vukušić stigao je odlično raspoložen. Nedavno je raskinuo ugovor s Greuther Furthom, ali ni traga pesimizmu ili razočaranju. Dapače...

- Trenutno sam slobodan igrač, ali imam već izglednu opciju za nastavak karijere po završetku ove sezone. Da nije tako, ne bih ni otišao iz Furtha, gdje sam imao čvrsti ugovor - uz svoj karakterističan osmijeh na licu je počeo Vukušić.

Kako je došlo do razlaza?

- Ja sam prošle zime tamo potpisao ugovor na pola godine, uz opciju produljenja na još dvije. Imao sam i peh da mi se po dolasku u Njemačku dogodila ozljeda, ni pripreme nisam bio prošao, ali s vremenom sam počeo igrati, zabio dva gola, imao tri asistencije, pa je klub odlučio da ostanem i dalje. Problemi su počeli promjenom trenera, kod novoga sam startao tek jednu utakmicu i razlaz je bilo najbolje rješenje za obje strane.

Što bi rekao za to njemačko iskustvo?

- Nisam oduševljen. Tek Stuttgart, Hannover i Union Berlin igraju 2. Bundesligu po mom guštu, sve ostalo se svodi na trku i nabijanje, a ja nisam takav tip igrača. Obično stave u napad nekoga visokoga, pa nabijaju balune na njega, nešto slično kao u Serie B.

Nisi Futacs...

- Baš tako. Igrati u Hajduku, Dinamu ili Rijeci je sjajno za napadača jer momčad stalno igra na protivničkoj polovici. Ja nisam taj tip da mi se igra zasniva na skoku u duelima. U Italiji je to pogotovo dolazilo do izražaja, gdje se Pescara stalno branila i nabijala lopte na centar, gdje bih bio okružen barem dvojicom stopera. Još kao član Hajduka sam znao da Pescara za mene nije najbolji izbor, nikako mi se tamo nije išlo, ali eto...

Talijani su ponudili visoku odštetu, tih 3,8 milijuna eura je iznos koji kasnije nije nadmašen.

- Pa dobro, valjda tako mora biti. Hajduku je novac uvijek potreban, pola godine prije mene je prodan Ibričić, a poslije su otišli brojni igrači poput Radoševića, Pašalića, Caktaša, Balića, sada i Lovre... Klubu je novac bio prijeko potreban onda, a tako je i danas.

Je li istina da je postojala opcija da se vratiš u Hajduk ove zime?

- Da, bili smo sad u kontaktu. Bio sam spreman igrati i za nešto mizerno, vratiti se na 'dječački' ugovor, nije mi prioritet bio novac, ali, eto... Ne bih htio previše ulaziti u njihovu politiku, ali neozbiljno mi je to djelovalo prema meni. Čak sam zbog toga bio došao u Split, ja njih poštujem ali mi je bezveze što mi se nakon tog razgovora nitko nije javio. Bez obzira želi li me netko ili ne, uvijek očekujem povratnu informaciju.

Kako gledaš na današnji Hajduk?

- Što reći, naravno da mi je žao što je četvrti, što su ispred njih Rijeka i Osijek. Od kad sam raskinuo s Furthom i vratio se doma dosta me ljudi zaustavlja, kukaju da je ovo katastrofa. Po meni je previše stranaca, pa ako je klub već na četvrtom mjestu, onda je bolje da igraju djeca iz vlastitog pogona.

Čuješ li se s kim od nekadašnjih suigrača?

- Najčešće s Maločom, s kojim sam i obiteljski povezan. Od aktualne momčadi poznajem jedino Stipicu, koji je fenomenalan čovjek i vratar. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je u inozemstvu puno teže uspjeti ako dolaziš sa strane.

Kada si zabio onaj gol Anderlechtu za pobjedu u skupini Europske lige, jesi li mogao zamisliti da ti je baš to vrhunac karijere?

- Nisam. Ali nisam ni tada bio poletio, nikad nisam smatrao da sam igrač za Barcelonu. Znao sam da sam u Hajduku napravio veliki korak naprijed, ali odskočio sam u krivu sredinu. Definitivno je točno da sam najljepše dane proveo u Hajduku. Za mene je sezona u kojoj smo igrali skupinu Europske lige bila nezaboravna i najdraži period u karijeri, nevezano za novac. Bila mi je tu najmanja lova, ali bio sam ispunjen.

Koje su ti TOP 3 najdraže utakmice u bijelom dresu?

- Broj jedan mi je definitivno osvajanje Kupa, gdje smo u polufinalu izbacili Dinamo, a u finalu svladali Šibenik. Na broju dva mi je taj Anderlecht, a tri uzvratna utakmica protiv Uniree, koja nije bila nimalo laka.

Da, dugo ste bili 'u konopcima'...

- Nakon 4:1 pobjede na Poljudu trener Stanko Poklepović nas je pripremao za težak uzvrat i govorio kako ne smijemo primiti gol u prvih 15 minuta. A mi smo ga primili već u petoj, haha. Imali smo potom teških trenutaka u igri, ali uspio sam zabiti za 1:1 i sve je bilo riješeno. Doček navijača na aerodromu u Resniku također je bio nezaboravan.

Puno se pričalo u pripremama Edoarda Reje i euro-uspjehu Stanka Poklepovića. Kako ti na njih gledaš?

- Reja je tipičan talijanski trener, kakve sam imao i u Pescari. Jedan Massimo Oddo je također veliko nogometno ime, a on me vježbao u Italiji. Uglavnom, sve im se bazira na taktici, a meni se kod Reje nije sviđalo što me više gurao prema desnom krilu. Špaco je za mene bio definitivno broj jedan, bio sam kod njega prvi napadač i nekako uvijek samouvjeren da ću zabiti gol. Težili smo igri, kombinaciji, uglavnom se igralo na protivničkoj polovici, a to je bilo ono što je meni najviše odgovaralo. Davao mi je sigurnost, to je čovjek koji ima viziju, iako znam da ga svi pamte najviše po onoj 'pirji'. 

Ali upravo si ti bio žrtva 'pirje', kada je protiv Dinama uveo Pandžu kao policajca na Mandžukiću.

- Bilo je to samo za jednu utakmicu, a ja sam se uvijek bio spreman podrediti ekipi. Bio mi je najvažniji ukupan uspjeh, a mi smo ga tada ostvarili. Poklepoviću sam vjerovao, on je točno znao što, kada i zašto radi.

Tvoja hajdučka priča je zanimljiva jer si kasno stigao na Poljud. Spomenuo si Stipicu, tko je još iz tvoje generacije napravio karijeru...

- Ja sam jednom kao dječak bio u Hajduku, ali me nisu obadavali pa sam se vratio doma u Junak. Onda smo jednu utakmicu protiv njih izgubili 3:2, a ja sam zabio dva gola, nakon čega je Džoni zvao mog oca i uvjerio ga da se vratim i da ću dobiti priliku. Došao sam tako tek kao kadet, odigrao jednu kadetsku i jednu juniorsku godinu, a sa mnom su, primjerice bili Tičinović i Andrijašević. Dvije godine nas je trenirao Španjić, meni jedan od najdražih stručnjaka i pedagoga, koji je kasnije bio i pomoćnik Poklepoviću u prvoj momčadi.

Kako to da si ti dobio priliku toliko prije Andrijaševića?

- Uvijek je Andrijašević bio dobar i efikasan igrač, činio razliku na sredini terena. Ja sam bio predviđen za posudbu, a onda se dogodilo zadnje kolo i derbi s Dinamom na Poljudu, kada je trener bio Ante Miše. Zabio sam gol, nakon čega je odlučeno da ostanem i sve se u mojoj karijeri preokrenulo.

Smatraš li da si danas bolji ili lošiji igrač nego što si bio kao prvotimac Hajduka?

- Bolji i zreliji. Bez obzira što mi statistika nakon odlaska s Poljuda ne ide u prilog. Nakon ispadanja Pescare ja sam otišao na posudbu u Lausanneu, gdje sam također zabio nekoliko golova, a potom u Beveren koji se borio za ostanak. Kad se Beveren osigurao od ispadanja, otvoreno su mi rekli - vi što ste na posudbi više nećete igrati, sad će prednost dobiti naši igrači. I tako sam se ja vratio u Pescaru, koja je već igrala Serie B.

Možeš li nam otkriti nešto o tvojoj budućoj destinaciji, vraćaš li se u HNL?

- Ma kakvi, Hajduk je za mene jedina opcija u našoj zemlji i rado bih se bio vratio jer se nigdje nisam tako dobro osjećao kao na Poljudu i smatrao sam da bih opet bio od koristi za momčad. U Italiji, Njemačkoj i Belgiji je teže igrati, ali smatrao sam da mi je bolje proći to iskustvo nego otići u neku daleku zemlju. Imao sam ponude, ali ne iz Kine koja je sve popularnija, nego iz Japana, no to sam za sada ostavio na čekanju jer tek mi je 25 godina i smatram da još imam dosta toga za reći.

U vrijeme dok smo ispijali kavicu, po Rivi su šetale Antina supruga Ratka i dvogodišnja kći Rina. Vukušić nam je otkrio da uskoro otvara kafić na Pijaci u Sinju, a kad smo ga upitali kako će se zvati, supruga je kao iz topa ispalila:

- Dijamant!