INTERVJU Artem Milevski: Četiri godine čekam novi trofej, želim s Hajdukom osvojiti Kup i proslaviti ga s Torcidom

Artem Milevski ljubimac je splitske publike, igrač koji razigrava cijelu ekipu, dijeli 'lopte s očima'. Legenda kijevskog Dinama i bivši reprezentativac Ukrajine svakim novim danom u Hajduku sve više znači za momčad. Ovaj razgovor otvorili smo pitanjem o tome kako se navikao na život u Splitu...

-  Za sada sam jako zadovoljan. Trenutno živim s obitelji Gorana Sablića, mog bivšeg suigrača iz kijevskog Dinama, ali brzo ću prijeći u novi stan. U Splitu mi je lijepo, volim šetati po Rivi i Zapadnoj obali, popiti tamo kavu... – kaže Milevski.

Prepoznaju li te ljudi, kakve su reakcije?

-  Sviđa mi se kakav odnos imaju prema meni. Ovo je grad koji 24 sata živi nogomet, gdje svi, uključujući čak i konobare u kafiću, vole pričati o Hajduku i komentirati utakmice. Zapravo osjećam atmosferu koju nigdje nisam doživio.

Imaš li neku anegdotu koju posebno pamtiš?

-  Ovdje je zapravo sve tako jednostavno. Sjedio sam jednom prigodom s mojim prijateljem,  kondicijskim trenerom Borisom Peyrekom, na Pjaci. On mi je pokazao gradonačelnika gdje šeta i priča s nekim prijateljem. Bilo mi je čudno što čovjek na takvom položaju šeta tako, bez zaštitara. Kod nas bi to bilo nemoguće. Kažem, boravak ovdje nadmašio je moja očekivanja po odnosu i ponašanju ljudi, jednostavnosti života.

U nogometnom smislu nije sve krenulo lako. Tek su zadnje utakmice bile prave...

-  Do dolaska u Hajduk puno sam toga propustio. Svakom čovjeku treba proći vremena da bi podigao razinu forme, kako fizičke tako i psihološke. Što sam više trenirao s ekipom bilo mi je lakše. Svakim treningom sam proživljavao novi progres, a svi ljudi, od kapetana Maloče do oružara Čolaka su mi svakim novim danom bili bliži i bliži.

A Torcida?

-  Znao sam da su navijači dobri, ali kad sam došao impresioniralo me kako su se prema meni ponijeli. Mi s takvim navijačima moramo igrati Europu, oni to zaslužuju.

Spominjalo se da imaš određene ponude, ide li Hajduk na ljeto s tobom u Europu?

-  Trudit ću se da tako bude, dat ću sve od sebe najprije da se tamo plasiramo. Pričekajmo ljeto za odgovore na ta pitanja.

Koliko si zadovoljan svojim igrama?

-  Zadovoljan sam krajem jesenskog dijela sezone, i tu razinu želim produljiti na proljeće. Profesor Peyrek je krivac što sam došao u Hajduk, on me kontaktirao, a sada zajedno radimo na podizanju forme. Istina je i to da sam dobio nekoliko udaraca na pripremnim utakmicama, ali trebalo bi biti sve u redu do prve utakmice s Rijekom.

Ima li ovaj Hajduk potrebnu kvalitetu za napraviti nešto više u Europi?

-  Naravno da je ova ekipa jako kvalitetna, jedino nam možda nam na klupi fali par igrača koji bi kad uđu bili na razini prvih jedanaest. Šteta što nas prošlog ljeta ždrijeb nije pomazio, mogao se već tada dogoditi plasman u skupinu Europske lige.

A možda bi tako i bilo da si stigao barem dva mjeseca ranije... Jesi li očekivao onakve ovacije u Kijevu?

-  Očekivao sam dobar prijem u Kijevu, a onaj prvi dio pitanja ipak bih preskočio. Ne volim o sebi na taj način govoriti.

U Ukrajini je rat, kako to proživljavaš?

-  Meni je familija u Minsku, u Bjelorusiji, odakle smo porijeklom. Naravno da su se stvari u Ukrajini promijenile, to se vidi na svakom koraku. Ljudi su izgubili svoje najdraže, grad živi pod stresom. Nitko nije mogao misliti da će se to dogoditi, najbolje bi bilo kada bi se sve to riješilo mirnim putem, da već jednom prestane.

Koja su po tebi tri najbolja ukrajinska nogometaša svih vremena?

-  Prvi je Ševčenko, zatim Rebrov, pa Šovkovski. Ne mogu govoriti o puno starijima koje nisam gledao...

Gdje je tu tvoje mjesto?

-  Rekao sam već da o sebi ne volim govoriti.

Najbolji trener?

-  Jurij Semin. Njegov pogled na nogomet je jako blizak mom razmišljanju. To je čovjek koji ni iz čega stvara jako opuštajuću, ali i mobilizirajuću atmosferu za ekipu. Jako je jednostavan čovjek.

Najdraži gol?

-  Za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj protiv Švicarske. U četvrtfinalu nas je izbacila Italija, a taj plasman se smatra najvećim uspjehom ukrajinskog nogometa.

Koliko je realno da ćeš se vratiti u reprezentaciju?

-  To mi je cilj. Zapravo je sve na meni. Želim igrama u Hajduku opet zaslužiti poziv. Drago mi je što prvenstvo počinje ranije, već 7. veljače, pa izbornik Fomenko ima dovoljno vremena za vidjeti u kakvoj sam formi.

Što ti znači broj 10?

-  To se ne može objasniti. Bio sam sretan kad mi je ponuđeno da ga opet ponesem i u Hajduku.

Do sada si se više istakao asistencijama, nego golovima...

-  Volim i znam dati gol, ali lijep je osjećaj i asistirati, dati pravi pas za gol.

Kako si podnio period igranja za Hajduk B?

-  Meni je u toj fazi bilo svejedno radi li se o A, B ili C momčadi. Bilo mi je najvažnije da igram, podižem formu. Bio sam prije toga devet mjeseci bez utakmica. Nakon razlaza s kijevskim Dinamom bio sam u Turskoj i Kazahstanu, gdje se nisam osjećao dobro. Ovdje sam se odmah uklopio i jedini cilj mi je bio što kvalitetnije trenirati i vratiti se u formu.

Koja ti je želja za proljeće?

-  Volio bih s Hajdukom osvojiti Kup i proslaviti ga zajedno s našim navijačima. S kijevskim Dinamom sam tri prvenstva osvojio, a zadnji put sam osvojio Superkup 2011. godine. Bilo bi sjajno nakon četiri godine posta s Hajdukom osvojiti novi trofej u karijeri.

Ipak, za to će vam trebati pobjede protiv Rijeke ili Dinama, a možda i obje ove momčadi?

-  Hajduk se ne boji nikoga, nama je svejedno s kim igramo. To su dvije utakmice gdje nema favorita. Prvenstvo je nedostižno, tu treba biti realan, ali u Kupu je sve moguće.