INTERVJU Joško Španjić: Još pamtim ambijent u Torinu, ali najdraža mi je pobjeda nad Zvezdom u Beogradu u mom prvom velikom derbiju

Joško Španjić od prošlog je ljeta šef škole Adriatica, a s obzirom na sve što je prošao u igračkoj i trenerskoj karijeri, za njega se može reći i da je od svih trenera u ovom splitskom klubu igrao najznačajnije utakmice. Dovoljno je spomenuti neke od njih, primjerice onu Torino – Hajduk (1:1), koja je odigrana davne 1985. godine. Od tada 'bijeli' nikad više u Europi nisu izbacili neku od momčadi liga petice...

- Brzo je prošlo vrijeme, ali još dobro pamtim taj nastup. Bilo je veliko iznenađenje kad me trener Stanko Poklepović stavio u prvih jedanaest kao mladog igrača za tu utakmicu. Igrao sam lijevog stopera u sustavu 3-5-2, gdje je desni bek bio Branko Miljuš, stoper Ive Jerolimov, libero Ivica Kalinić, a lijevo od mene Milan Petrović. U tom dvoboju nije mogao igrati Zoran Vujović, pa sam ja kao mlad igrač dobio šansu. Ali, to mi čak i nije bila prva europska utakmica...

Nego?

- Dvoboj protiv Dinamo Moskve...

U onom teškom porazu od 2:5, kada je Hajduk kao domaćin morao igrati u Osijeku?

- Ne, nego u prvoj utakmici, u kojoj smo poraženi sa 1:0, što nam je davalo sasvim realne izglede za prolaz. U uzvratu nisam počeo utakmicu, u momčad su se vratili neki igrači koji nisu mogli nastupiti u prvom susretu radi ozljede, ali nije to ispalo dobro...

Za mlađu publiku moramo reći da je Hajduk nastupio u Osijeku radi kazne UEFA-e nakon Tottenhama, kada je na Poljudu uoči utakmice zaklan pivac, a on je simbol tog engleskog kluba. Kakav je bio osjećaj igrati te utakmice?

- Imao sam tada tek 18 godina i normalno da sam bio impresioniran. Pamtim trenutak istrčavanja na stari stadion Comunale u Torinu, na tribinama je bilo oko 60.000 gledatelja, u vrijeme dok smo izlazili na teren preko cijele tribine su navijači razvukli velikog bika, a ja sam Ricu Petroviću pokazivao prstom: 'Vidi ono...'. Na terenu je ipak bilo drugačije, mogli smo već u toj prvoj utakmici sve riješiti, ali prošli smo dalje nakon uzvrata na Poljudu.

Koja ti je najdraža utakmica u Hajdukovu dresu?

- Pobjeda nad Crvenom zvezdom u Beogradu od 3:1 u studenom 1984. godine. Bio mi je to prvi veliki derbi i odmah velika pobjeda. Golove su za nas dali Zlatko Vujović dva i jedan Deverić, a za njih Halilović, ali pamtim tu naelektriziranu atmosferu na Marakani i činjenicu da sam tek na sastanku pred utakmicu doznao da igram. Špaci su govorili 'nemoj Španjića na Đurovskoga', a on je u svom stilu odgovorio 'nemojte vi meni govorit koga ću ja stavit'. Odigrao sam dobro, pohvalio me u novinama i njihov trener Gojko Zec, te sam se sezone stvarno naigrao...

E, ali u percepciji navijača bi sigurno jako malo njih pogodilo da si baš ti u vrijeme mrtve trke sa Sarajevom za prvo mjesto u sezoni 1984/85 imao toliko nastupa...

- Pa, eto, bilo je tu jako puno dobrih igrača, pravih zvijezda, ali ostaje nepobitna činjenica da je Zlatko Vujović imao dva nastupa više od Gudelja i mene, a svi ostali manje od nas dvojice. Na kraju ipak nismo uspjeli osvojiti titulu u toj sezoni...

Zanimljivo je da najdražom nisi istaknuo utakmicu u kojoj si Zvezdi postigao gol...

- Bilo je to u Splitu, gol sam dao glavom nakon kornera Asanovića. Izjednačio je Mrkela, ostalo je 1:1. Ne znam, ta mi utakmica inače nije bila naročito upečatljiva. Primjerice, radije se sjećam utakmice protiv Dinama u Maksimiru, gdje smo ostali 2:2. U povijesti je to ostao dvoboj Tomislava Ivića na Dinamovoj protiv Špace na hajdukovoj klupi, a meni osobno je to značilo kao dobra partija protiv Marka Mlinarića.

Iako je blistavo počela, tvoja je karijera kasnije imala dosta uspona i padova...

- Kao mlad igrač sam ostvario mnogo toga što netko samo sanjati može, ali '86. godine sam otišao u vojsku, a kad sam se vratio ništa više nije bilo isto. Trener je te godine bio Bugarin Ivan Vucov, koji je po dolasku otpisao mene, pa čak i Alena Bokšića, za kojega je govorio da je premršav, pa je dao prednost Milošu Bursaću. Ja sam bio nespreman nakon vojske, ali ipak sam bio standardni mladi reprezentativac Jugoslavije, no morao sam na posudbu u Neretvu, gdje sam se zadržao šest mjeseci. Hajduk je tada već bio i dosta promijenio ekipu, a onda mi se nakon nekog vremena otvorila mogućnost odlaska u inozemstvo preko menadžera Ante Kuzmića Bekina...

Gdje?

- U Singapur. Godine 1988. potpisao sam za klub Balestier United, gdje sam prvi put u karijeri igrao napadača. Zabijao sam golove kao na traci, a sa mnom je igrao i Boris Lučić, koji je prethodno nastupao za Zmaj i Neretvu. Nakon dobrih igara dobili smo poziv za reprezentaciju i bili prvi stranci koji su igrali za reprezentaciju Singapura. Oni tada nisu bili članovi FIFA-e, pa mi se ti nastupi ne broje...

Tada je odlazak u te krajeve bio poput prave avanture?

- Nakon vojske u Čapljini računao sam da sve mogu izdržati, a na kraju mi je u Singapuru bila baš ugodna epizoda.

Kad je to završilo?

- Nakon godinu dana otvorila mi se mogućnost odlaska u Austriju Klagenfurt, gdje je trener bio Marin Kovačić. Tamo sam ostao sve do 1990. godine, kad sam se iz obiteljskih razloga vratio u Split. Šest mjeseci sam bio bez kluba, a onda je opet za trenera Hajduka došao Poklepović, pa pitao Stipu Andrijaševića što je sa mnom i da bi htio vidjeti u kakvom sam stanju. Potom sam opet počeo trenirati s Hajdukom, ali nisam igrao jer je trebalo platiti Austriji neku odštetu. Iz tog razloga sam propustio onu ratnu utakmicu protiv Tottenhema, ali imao sam tu čast biti standardnim članom momčadi koja je 1992. godine osvojila prvo prvenstvo Hrvatske.

Koji ti je poraz najteže pao u karijeri?

- Pa sigurno onih 6:0 od Ajaxa u Amsterdamu. Imali smo i mi neke prilike, ali ni danas mi nije jasno zašto smo igrali onako riskantno, sa četvoricom u zadnjoj liniji, protiv momčadi koja je tada bila jedna od najjačih u Europi sa braćom De Boer, Litmanenom, Finidijem, Overmarsom, Blindom... Imali smo mi dobru momčad, u prvom susretu čak i pobijedili sa 1:0, ali, eto, na kraju je ispalo jako loše.

U Hajduku si bio sve do prosinca 1995. godine, možeš li usporediti tu generaciju s onom iz osamdesetih?

- Ona iz osamdesetih je bila puno jača. Po meni ipak dosta bolja. U trenutku kad je Hajduk doveo Damira Vuicu za mene više nije bilo mjesta i otišao sam u Zadar, gdje sam igrao četiri i pol godine. I tamo je bilo dobrih trenutaka, igrali smo čak i Ligu za prvaka... Pamtim i naše jako dobre igre pod trenerom Antom Čačićem...

Spominješ Čačića... Koje trenere najviše cijeniš od onih koje si imao kao igrač?

- Svakako je Špaco broj jedan, a uz njega Krešić, Slišković, Papec i Nadoveza.

Gdje si završio karijeru?

- Nakon Zadra kratko sam igrao u Mosoru, a onda još u Boljavi u Hercegovini, da bi potom upisao trenersku školu i preuzeo Dinaru iz Knina. Oni su na klupu zvali Franka Bogdana, a on je predložio mene. Zatim sam nakon što je on dao ostavku u Uskoka preuzeo kliški klub u Drugoj ligi, a potom smo zajedno osnovali školu u Omladincu iz Vranjica.

Tada je krenula priča koja se nastavlja i danas?

- Pa, ne baš. Još je on imao jednu epizodu u Šibeniku, a onda se u potpunosti posvetio radu s djecom. Mene je 2002. godine u hajduk pozvao Igor Štimac, a tamo sam ostao sve do 2013. godine.

Kako gledaš na taj trenerski period?

- Imao sam tamo puno sjajnih trenutaka, osvojio sam s kadetima dva naslova prvaka Hrvatske, s juniorima Kvarnersku rivijeru, bio sam u seniorima pomoćnik Edoardu Reji, pa mom učitelju Stanku Poklepoviću, gdje smo napravili sjajan rezultat, izborili plasman u skupinu Europske lige...

Bi li mogao sastaviti idealnih 11 od igrača koje si trenirao u omladinskom pogonu Hajduka?

-Teško. Sigurno bi mi dva Kalinića bila unutra, vratar Lovre i napadač Nikola, ali koga uz njega staviti u špicu, Vukušića, Čopa ili Bušića? Imao sam na lijevom boku u kadetima Strinića, zatim Bartulovića i Jozinovića. Možda bi desno bio Oremuš, u zadnjoj liniji Maloča i Glumac... Ma nemoguće je to izabrati, sigurno bi nekoga preskočio. Bili su tu i Ljubičić, Bradarić, Trebotić, Bačelić-Grgić, Andrijašević, Tičinović, Lendrić...

Na kraju je sve završilo odlaskom...

- Pa mislim da sam se predugo zadržao u omladinskom pogonu Hajduka, a nikad nisam dobio šansu samostalno voditi prvu momčad, iako mi se broji da sam tri puta vodio Hajduk kao trener. No, uvijek je to bilo u nekom prijelaznom, teškom periodu. Otišao sam preko Primorca 1929, projekta u koji je Hajduk poslao neke svoje igrače, a nakon epizode u Dugopolju, evo me na kraju u Adriaticu, gdje sam zadovoljan i opet imam priliku raditi s mladim igračima. Ne, nisam odustao od seniorskog nogometa, ali trenutno Adriatic smatram jednom od najpoželjnijih sredina za rad trenera i razvoj igrača.

Profesionalac Reja

Evo što Španjić kaže o talijanskom treneru Edoardu Reji, kojemu je bio pomoćnik:

- Ostavio je na mene fantastičan dojam. Pravi je profesionalac kad se radi, ali nije od onih koji 24 sata dnevno pričaju o nogometu. Duhovit je i želi da njegov stožer radi u opuštenoj atmosferi, dok se kod drugih u niz slučajeva znalo događati da su stalno prisutne ogromne tenzije.

Razlika između Hajduka i Adriatica...

Upitali smo Španjića koja je razlika raditi u Hajduku i Adriaticu...

- Što se rada tiče, on je u obje sredine na visokoj razini, smatram ovih 12 trenera u Adriatica jako dobrima i stručnima. Osnovna razlika je što si u Adriaticu uvijek na raspolaganju roditeljima za sve njihove upite, dok je u Hajduka to ipak druga priča.

Nastupi i golovi

U Hajdukovim knjigama zavedeno je da je Joško Španjić nastupio u 206 utakmica za Hajduk i postigao 5 golova, što je svakako respektabilna brojka i teško dostižna u današnje vrijeme kada se igrači sve kraće zadržavaju na Poljudu.