INTERVJU Tiho Trogrlić: Pioniri i kadeti će najvjerojatnije opet u kvalifikacije za Prvu ligu, odakle smo prije nepunu godinu izbačeni

Tiho Trogrlić od početka ove sezone voditelj je škole Adriatica za sve kategorije iznad početnika, a u klub se vratio nakon tri godine provedene u Hajduku. Njegova nogometna priča sve do dolaska u Adriatic bila je vezana isključivo uz Orkan i Omiš...

- Odrastao sam u Dugom Ratu, gdje sam prošao sve mlađe uzrasne kategorije pod vodstvom Marinka Ivetića. Ukupno gledajući sam, što za Orkan, što za Omiš, igrao sve rangove od Prve B pa do Četvrte lige. Bio sam vezni igrač, a ozljeda koljena me spriječila da napravim inozemni iskorak u trenutku kada sam s Mirkom Grabovcem trebao otići prema Singapuru - priča Trogrlić.

Hajduk nikad nisi dotaknuo?

- Kao igrač ne. Bio sam dio dalmatinske selekcije, koju je tada radio Zlatko Papec, ali koncentracija kvalitete u mom 1971. godištu i godinu starijoj generaciji je bila takva da se nije moglo tek tako doći do bijelog dresa. Dovoljno je spomenuti Bokšića, Jeličića, Vučevića, Jurkovića..., bila je to jedna od najjačih juniorskih generacija kluba, dovoljno je reći da je jedan Tomislav Erceg morao kao junior doći kod nas u Orkan, pa se tek preko Primorca, Šibenika i Osijeka izborio za priliku u Hajduku.

Tvoja trenerska priča puno je sadržajnija, kako je sve skupa krenulo?

- Kasno sam prekinuo s igranjem, bilo je to tek 2005. godine, ali sam već pet godina ranije završio trenerski tečaj i mogao odmah krenuti s radom. Moj prvi posao bilo je treniranje juniora Orkana.

Kako je to izgledalo?

- Dovoljno je reći da sam zatekao situaciju gdje ih imam ukupno devet u klubu. Trebalo je oformiti momčad, nagovoriti mladiće u toj dobi da se priključe treninzima. Tek kada sam u tome uspio, mogao sam početi razmišljati i o rezultatu. S godištem 1984. i godinu mlađim sam bio treći u ligi Središta, što je, s obzirom na okolnosti, bio velik uspjeh. U tri navrata sam tada još i uskakao u prvu momčad kada bi tamo došlo do smjene trenera.

Kako danas gledaš na trenerski rad u Orkanu. Već tamo si skrenuo pozornost na sebe?

- Tamo sam proveo osam godina, bio i šef škole, te radio sa svim uzrastima. Rezime je da smo u svim kategorijama ušli u najviše lige u koje smo mogli u tom trenutku. Taman kad sam otišao Orkan se spustio iz tih liga, ali nije razlog bio moj odlazak, već je uprava kluba tako bila odlučila jer nisu mogli pratiti omladinski pogon na toj razini. Dakle, napustili su lige Središta Split i vratili se u županijski rang.

Ti si dobio poziv iz Adriatica...

- Prešao sam u klub koji je imao puno veću ambiciju. Djeca su u najmlađoj dobi iz Orkana hrlila prema većim klubovima koji bi ih pozvali, a Adriatic je uz Hajduk i Split kotirao kao ta snaga koja privlači najtalentiraniju djecu.

Kako je protekla tvoja prva sezona u novoj sredini?

- Odlično. Povjereno mi je 1996. godište, koje je bilo jedno od najboljih u klubu. Oni su tada bili izlazni pioniri, a prvenstvo u kojemu smo se natjecali smo osvojili sa svim pobjedama i plasirali se u viši rang. Uz tu je sezonu vezana zanimljiva anegdota: Hajduk se u prvenstvu natjecao sa 1997. godištem, dakle godinu mlađom djecom, ali su na utakmicu protiv nas došli s najjačom postavom 1996. godišta, Grbićem, Šimićem, Prcom, Vojkovićem, Blaževićem, Bašićem i ostalima. Na umjetnoj travi Parka mladeži smo ih tada pobijedili sa 3:2, a hat-trick je postigao Ante Roguljić.

Kad već spominješ Roguljića, ljudi koji ga kao dječaka nisu gledali teško mogu zamisliti kakvu je on razliku radio, ali kao senior nije dosegao ono što mu s predviđalo. Kako to komentiraš?

- U smislu talenta - on je definitivno bio igrač za najveća djela. No, za potpuni razvoj beskrajan talent nije dovoljan, mlad igrač koji napravi dobar transfer mora znati da ga tek tada čeka pravi rad i dokazivanje. Imao je Roguljić i peha s ozljedama, ali definitivno je zaključak da je još uvijek na razini velikog talenta, te da je pred njim prostor u kojemu ima priliku dokazati da karakterom i radom može pratiti zahtjeve ozbiljnih momčadi.

Uvijek je zanimljivo to pitanje zašto netko napravi veliku karijeru, a netko drugi ne...

- Eto, ni Murić se u Ajaxu nije nametnuo, a Pašalić u Milanu jest. Dok sam bio trener Orkana, imali smo jake utakmice protiv Hajdukova 1995. godišta, u kojemu su osim Pašalića bili Cipetić, Mujan, Lučić, Vojković, Z. Milić, Kušeta... Gubili smo 2:1, a oni su zadnjih pola sata nabijali lopte da sačuvaju pobjedu. Nije tada Pašalić kotirao kao prvo iz generacije koji je predodređen za uspjeh, ali sjajan je u ulasku iz drugog plana i jak karakter mu je, uz ostale kvalitete veznog igrača, omogućio da se nametne u Hajduku, Elcheu, Monacu i Milanu. Roguljić je, pak, bio igrač koji je individualnim prodorima prolazio kako se sjetio, po lijevom, desnom krilu ili kao ofenzivni vezni. Imao je takav šut da je često zabijao iz daljine, a izvodio je sve prekide, za razliku od Pašalića, u čijoj je ekipi to radio Kušeta.

Kako ćemo zaključiti priču tvog prvog mandata u Adriaticu?

- U trećoj sezoni sam vodio 2000. godište i u prvenstvu osvojio drugo mjesto, iza Hajduka. Bila je to momčad u kojoj je iskočio Michele Šego, uvjerljivo najbolji strijelac lige sa 64 gola, duplo više od Baturine, Romića ili Kapetanovića, koji je kasnije iz Zadra otišao u Lokomotivu. Svi smo u klubu već tada znali koliki je Šego kapacitet, tako da je nama najnormalnije što je danas kao član Hajduka najbolji strijelac 1. kadetske lige Hrvatske.

Uslijedio je prelazak u Hajduk. Kako je došlo do toga?

- Pozvao me profesor Zdravko Marić, uz kojega sam radio na selektivnim procesima HNS-a još od Perišićeve generacije. On je imenovan za šefa škole na Poljudu. Preuzeo sam 2001. godište, iz kojega sada Brnić, I. Šarić, Jenjić, Damjanović i Milinović participiraju s godinu starijima. Nisam s njima završio sezonu jer je došlo do nagle promjene u klubu, pa je čovjek koji me doveo, prof. Marić, otišao. Ja sam potom dobio 2004. godište, koje je bilo proglašeno neperspektivnim, te mi je glavni izazov bio dokazati da nije baš tako. Sezonu kasnije sam s 2003. godištem osvojio prvo mjesto u Županijskoj ligi, ali tu ne bih isticao rezultat jer kao trener Hajduka imate privilegij da su kod vas selektirana najbolja djeca i prirodno je da u toj konkurenciji budete prvi. Zadnja sezona je bila sa 2002. godištem, koji su već tada na turnirima pokazali da među njima ima perspektivnih igrača za prvu momčad Hajduka.Prioritet mi je zapravo bio razvoj igrača, da ih ostavim u boljem stanju nego sam ih zatekao i smatram da sam u tome uspio.

Zašto si onda otišao iz Hajduka?

- Istekao mi je ugovor, a novi mi nije ponuđen. Jedina utjeha mi je bila što su odlučivali ljudi koji nisu imali baš nikakav uvid u moj rad.

Nakon toga si se opet vratio u Adriatic. Kakva je danas situacija u klubu?

- Zadovoljavajuća. U svim kategorijama smo pri vrhu, a pioniri i kadeti će najvjerojatnije opet ukupno biti prvi te izboriti plasman na završnicu i kvalifikacije za Prvu ligu, odakle su prije nepunu godinu izbačeni. Najvjerojatnije ćemo taj turnir odigrati, bez obzira na to što su nam vrata Prve lige zatvorena.

Nismo tijekom razgovora spomenuli roditelje, što bi im poručio za kraj...

- Oni moraju biti podrška svojoj djeci, a sve ostalo prepustiti ljudima koji su stručni. Pritisak je definitivno manji u Adriaticu nego u Hajduku, no svugdje roditelji moraju ostati na razini podrške, a ne svoje nerealizirane ambicije pokušati ostvariti preko djece.