Ivan Rilov: Ovi ljudi su mi vratili vjeru u čovjeka...

Ivan Rilov, sada već bivši tajnik udruge Naš Hajduk, objavio je još jedan tekst na Facebooku. Osobnije je prirode...

- Želio sam napisat nešto o udruzi i nešto o Hajduku, i to sam i napravio. Međutim, ćutija san se ka da mi nešto fali, ka da je nešto ostalo visit u zraku. Pa sam malo razmislio - normalno, fali mi ja. Ono što sam dobio i postao kroz ove godine u NH. Ne radi sebe, nego onih koji su mi pomogli da od sebe prije nekih 6 godina postanem ja od danas. Ja sam inače čovjek koji voli živit tišine svojih svjetova i nikoga ne puštam unutra. Tako i ove ljude i mogu i hoću držat u sebi, zapravo ti ljudi su dio mene, ali ovoga puta snažno ćutim potrebu sve to reći naglas. Da budem iskren, želim vikat, a ne samo reć to. Tako smo svi satraveni i štufi svega što se zbiva oko nas svakodnevno, di nas se uvjerava da ne može drukčije nego kako nam se servira. A nije tako. Ne može bit dalje od toga!

Ćutim potrebu svima zahvalit i ovako - svakome ponaosob, iako znan da ću nekoga zaboravit, i da je to zato glupo radit pa se odma skužajen svima koji će se oćutit izostavljenima, ali ne mogu se othrvat porivu da to napravim, baš želim to. I curi koja mi je nasred ulice prišla i pružila ruku iz čista mira i didi koji je trka za mnom ispred bolnice s onin velikim nalazom neke njegove slikovne pretrage, i čovjeku koji se htio upoznat sa mnom na jednom piru samo da me pogleda u oči, i čovjeku koji je izgubio dijete i vjeru u sve u životu, i još bezbroj njih koji su svi htjeli isto - samo dat podršku, i radi Hajduka, ali još više jer im vraćamo vjeru. Samo zamolit da mi budemo ti koji im kažu - može i drugačije, stvarno može. Možeš i bit čovjek. Ne samo nekad, kad je neka ljuta potreba, nego naprost bit, bivat, nesvršeno vrijeme, čovjek.

A posebno želim zahvalit sjajnim ljudima kojima me donijela jedna ideja i učinila ih dijelom mene. Želim im zahvalit i zato što sam zbog njih danas sigurno i nedvojbeno bolji čovjek. Manji a veći čovjek. Snažniji čovjek. Zato što su me vratili, vratili su mi vjeru u čovjeka, zato što su mi pokazali što sve mogu. A najviše im hvala zato što ne posustaju, bez obzira što ili tko bio ili bilo s druge strane. Zato što otvaraju oči ljudima.

Žan, prije svih taj Hajdukov Ben Wade, čovjek za kojega su me učili da postoji samo u vesternima, knjigama, pričama, pjesmama. Pa onda uz njega, bez ikakvog reda i svi ostali: i veliki naš Dado, i naš consigliere Kova, i genijalni Tadija, i ljudski perpetuum mobile Bojan, i kaiser Krna i Pero i Želva i Luka (oba) i Andrej i Danko i Karlo i Jure PC i Kiki i Mario jedan i drugi, Šiško, Ciki, gospar Romano, Veso, Toni, Zlaja, Miran, Miro, Maja, Bjeliš, Slaven, Nata, Kljaka, Anamarija, Ante, Božena, Petros, Dani, Dino, Duje, Edi, Eugen, Grgo, svi Ivani, Leo, Benzon, Miki, Tomo jedan i drugi, Veljko, Vjeran, Branko, krasni cure i momci iz Odjela za članstvo kojima je rad u OZČ bio i jest više od samog posla... i mnogi mnogi drugi.

Ljudi, vi ste zalog za jedno drugačije društvo u kojem će svatko poći od sebe i podići kriterije visoko. Ne zbog drugih nego zbog sebe. Društvo je to pristojnih (decent) ljudi u kojem neće svi bit časni i znalci, ali je društvo u kojem će se čast i znanje cijenit i bit neupitni kao temelji onoga što živimo. 

Vi to društvo ne sanjate, vi ga živite. 

Hvala vam na svemu.