Josip Juranović i Toma Bašić: Gorimo od želje da se nametnemo treneru Buriću

Josip Juranović i Toma Bašić, Hajdukov su zagrebački dvojac koji je već drugi put na pripremama s 'bijelima'. Nakon zimskih priprema u Rovinju, evo ih i na Pohorju i austrijskom Steyru. Oni su samo dio 'zagrebačke petorke', koju još čine Tomislav Kiš, Fran Tudor i Marko Pejić. 

Različiti su bili putovi dvojice veznjaka, Juranović je ostao u Hajduku, igrao je za drugu momčad, a Bašić se vratio u drugoligaša Rudeš, gdje je odradio proljetni dio sezone, a usput završio i srednju Prirodoslovnu školu.

Bili ste obojica na pripremama u Rovinju, kolika je razlika između tih priprema pod vodstvom Igora Tudora i sada ovih gdje je novi trener Damir Burić?

Juranović: Dojam je da je tamo bilo nešto lakše. Uz to, drugačija je i ekipa, od starijih imamo Milovića, Maglicu, Sušića, Kalinića i Nižića. Velika je želja kod svih da se nametnemo treneru za prvih jedanaest.

Bašić: Mogu slobodno reći da se više radi na taktici, dosta toga se analizira, posebno neke situacije na terenu. Ritam je žešći, dobro je sve organizirano, pazi se da nije pretjerano puno, a opet nije lako.

Kako je prošlo šest mjeseci od tih posljednjih priprema u Rovinju, različiti su vam bili putevi?

Juranović: Proveo sam ih uglavnom u B momčadi s trenerom Osibovom. Zapravo je to isto, svakako je grb Hajduka na prsima. Prvi dio sezone sam proveo u 3. HNL Zapad gdje se sve više bazira na taktici i tehničkim stvarima. U Dalmaciji imamo 4-5 dobrih momčadi dok je ostatak ipak razina niže. Teško je uspoređivati kvalitet, prvak je bio Dinamo B, a ovdje Šibenik. Sve skupa sam zadovoljan, skupio sam i preko 300 minuta za prvu momčad. Sada sam tu da učinim sve da se izborim za mjesto u momčadi.

Bašić: Nakon što sam prvi dio polusezone odigrao sve utakmice, opet sam se vratio u Rudeš, ali su me ozljede spriječile u tome da skupim veću minutažu i na proljeće. Završili smo četvrti na tablici i ovim putem bih se zahvalio treneru Željku Sopiću. Od igrača bih istaknuo Mladena Pelaića, bivšeg hajdukovca, od kojeg se dosta može naučiti, a u drugoj ligi je zaista klasa.

Ako ne ostanete pri prvoj momčadi, kakvi su vam planovi za dalje?

Juranović: Konkurencija je velika, tek na kraju priprema ću vidjeti gdje sam. 

Bašić: Najprije bih se htio nametnuti treneru, ako to ne uspijem druga momčad je najvjerojatnija opcija. Velika je konkurencija, koliko vidim još bi trebao stići jedan vezni igrač. Kroz B ekipu ću se dokazivati, u Rudešu sam bio pomalo daleko, bilo me je teško pratiti. Dogovor je bio da odradim tih šest mjeseci u Zagrebu, a sada svakako dolazim u Split. 

Obojica ste odrasli u Zagrebu, kakav je bio vaš nogometni put?

Juranović: Cijeli život sam proveo u NK Dubravi, s jednim izletom u Croatiju Sesvete dok je još taj klub bio prvoligaš. Dvije godine sam igrao za prvu momčad, ali nikad nisam dobio reprezentativni poziv, igrao sam tek za amatersku reprezentaciju Hrvatske. 

Bašić: Ja sam cijelu omladinsku školu prošao u NK Zagrebu. Generacija je to u kojoj je bio i Fran Tudor, baš smo bili jaka generacija. Bio sam i na pripremama s trenerom Medićem, rekao je da ozbiljno računa na mene i da će mi ponuditi ugovor, ali se sve skupa odužilo i nisam htio više čekati.  

Kako ste izabrali Hajduk, na čiji poziv ste se odazvali?

Juranović: Ne znam točno, ali sam čuo da su me gledali u jednom susretu protiv Istre. Zabio sam dva pogotka i nakon toga je počela priča o Hajduku. Odlično sam se snašao, prelijep je to grad, još to fantastično more. Stigao sam se i okupati prije nego što smo krenuli s pripremama. Do sada sam živio u sobi na stadionu, kad se vratim u Split selim se u stan.

Bašić: Sve je počelo u jednom reprezentativnom kampu. Izbornik je bio Zoran Vulić, svidjela mu se moja igra i on me vjerojatno preporučio ljudima iz Hajduka.

Što smatrate svojim nedostatkom, a što je prednost?

Juranović: Sigurno je to visina, poziciju zadnjeg veznog najčešće igraju igrači s visinom 1,75. Kao prednosti mogu istaknuti trkački kapacitet i brzinu, a i igru s obje noge. 

Bašić: Mislim da je osnovno što mi nedostaje, jedna viša doza agresivnosti, a prednost bi mogla biti dosta dobra duga lopta i pregled igre.

Cijeli život ste proveli u Zagrebu, logično bi bilo da ste dinamovci?

Juranović: Za mene je postojala samo moja Dubrava. Da vam budem iskren nisam navijao ni za Dinamo ni za Hajduk, ali onaj trenutak kada sam istrčao na teren protiv Rijeke u svom debiju na Poljudu je neopisiv. 

Bašić: Moj otac je Dalmatinac, iz Pirovca, tako da je u obitelji uvijek postojao samo Hajduk, to se prenijelo i na mene.