MOJA ISTINA Zoran Nižić: Nikad nisam odbio igrati za Hajduk, a sportski direktor me izvrijeđao i osramotio ispred cijele svlačionice
Tijekom utakmice u Osijeku ozlijedio sam Ahilovu tetivu, a dok sam se oporavljao dobio sam visoku temperaturu
Hajdukov stoper Zoran Nižić danas je iznio svoju istinu o događanjima u posljednje vrijeme:
'Proteklih tjedana proživljavam najteže dane u svojoj karijeri, čitam i slušam svakakve neistine o sebi i svom ponašanju. Šutio sam, ali očito se sam moram obraniti od neistina. Nikada nisam odbio igrati za klub. Proteklih tjedana ne igram jer nisam ni fizički ni psihički spreman igrati utakmice. Tijekom utakmice u Osijeku ozlijedio sam Ahilovu tetivu, a dok sam se oporavljao dobio sam visoku temperaturu.
Iako sam se liječio prema uputama klupskih liječnika, pred uzvratnu utakmicu sa Slavijom, u takvom sam stanju bio prisiljen ići do kluba kako bih dokazao da nisam u stanju ići na put, a kamoli igrati. Bez obzira na to, sportski direktor neobjašnjivo je inzistirao na tome da spremim stvari i pođem na put. Ponavljam, bez obzira na moje fizičko stanje, temperaturu i slabost, takvo ponašanje, kao i cjelokupan odnos i iživljavanje prema meni u posljednjem periodu, izuzetno me povrijedilo.
Nekoliko dana poslije održan je sastanak u svlačionici na kojem mi je sportski direktor rekao kako više nisam vrijedan biti kapetan, kako odustajem na prvi problem, unio mi se u lice, izvrijeđao me i osramotio ispred cijele svlačionice iako nisam ništa napravio osim liječio se, a na što vjerujem da imam pravo. Valjda je po priručniku trebalo neko 'žrtveno janje' pa mi je na tom istom sastanku priopćeno kako mi oduzimaju kapetansku traku, koju sam zaslužio krvavim radom. Koliko god mi je to bilo teško, ni tada nisam reagirao.
To nije bio nikakav 'normalan sastanak' u svlačionici. Nisam u svlačionici od jučer, prošao sam svakakvih trenutaka, a za mene je ovo bio jedan od najgorih trenutaka u životu za koji ni do danas ne mogu vjerovati da se dogodio. Jasno da me takvo ponašanje pogodilo i utjecalo na moje psihičko stanje. Nakon toga, u dva dana sam izgubio 3.5 kilograma, što je u mom slučaju mnogo. Posljedica viroze i takvog šoka bila je da sam se osjećao slabo, malaksalo i rastrojeno i naravno da nisam bio ni približno spreman igrati utakmice.
Dragi navijači, onaj trenutak kada izađem pred pun stadion koji se ori od vaših glasova veličanstven je. Svaki put ostavim na toj travi prvo svoje srce, a onda svoje tijelo. Kako da igram? Nisam mogao voziti, niti stajati na nogama. Zanimljivo je da se nitko nije izjasnio o mojem zdravlju. Ono što su vam prezentirali jest da 'nisam spreman', da odbijam igrati i naravno da ispada da ne želim, ali istina je drugačija. Zbog pada imuniteta ponovno sam dobio temperaturu i jake glavobolje, te završio na Križinama uoči zadnje europske utakmice. Doktor me želio ostaviti u bolnici neko vrijeme, dok se ne oporavim, sumnjajući na meningitis. Hvala Bogu, daljnje pretrage (krv, urin, rendgenske snimke) pokazale su da je riječ o upali sinusa, spojili su me na infuziju i poslali na kućnu njegu.
Naravno da nisam mogao igrati protiv Gorice u nedjelju niti je itko od stručnog osoblja to doveo u pitanje. Za sve postoji medicinska dokumentacija i liječnička služba kluba može to potvrditi. Mnoge utakmice odigrao sam s bolovima, dokle god sam mogao trpjeti, igrao sam. Pet puta sam imao potres mozga. Nikad nisam glumio ozljedu pa tako nisam ni ovaj put. Meni je, više nego ikome, žao jer je Hajduk ispao iz Europe, jer Hajduk gubi, jer nisam mogao pomoći. Žao mi je zbog svega što se događa u klubu, ali nepošteno je krivnju prebacivati na mene.
U Hajduk sam došao i trenirao četiri mjeseca bez ugovora. Do mjesta u prvoj momčadi i svega ostaloga došao sam sporije od mnogih, ali isključivo sam i svojim igrama. Nijedan korak nisam preskočio. I sad kad sam, prema svima 'njima', najbolji Hajdukov igrač, daleko sam od najplaćenijih, ali ni to nije problem jer nikad nisam gledao druge dok sam ja zadovoljan. Problem je neznanje, neodgovornost i nepridržavanje dogovora. Više sam puta trebao biti prodan, isto toliko puta me Hajduk odbio prodati. Nisam radio drame, nisam prijetio, nikoga nisam zvao, ma koliko mi ti transferi rješavali sigurnost za mene i moju obitelj i ma koliko god mi bilo teško.
Zamislite situaciju kada mi netko nakon što dovede dva stopera kaže da nema adekvatnu zamjenu, a sad nas je pet u momčadi. Kada se netko 'iznenadi' što je došla ponuda za mene 1. kolovoza?! Ja nisam netko tko odlazi iz Hajduka na 'prvi zov eura'. Pa čak si i u Jugoslaviji sa 28 mogao ići u inozemstvo. Isto tako, ispada da sam tražio da me puste besplatno. U zadnjih 20 godina, osim Tudora, za nijednog stopera nije stigla veća ponuda od 1 M. Sjećate se Maloče i njegove situacije? Na kraju je otišao za 75.000.
Kad te netko prevari, zezne transfer života, a nakon toga odgovori: 'Prodat ćemo te kad ispadnemo iz Europe, a ne kasnije 31. 8.', ti ne vjeruješ što čuješ, ali kažeš u redu, obvežite se na to i to tako da mi od 1. rujna ponudite ugovor u skladu s onim što govorite da mislite o meni. E onda nastaje problem. Tu shvaćam da ću ponovno biti prevaren. Najbolji sam kada se radi o transferu, ali ne i kad se daju ugovori. Zašto je klubu problem obavezati se da ću imati plaću na razini najboljih i to tek ako se ne obistini obećanje da će me prodati.
Moja obitelj i ja prošli smo težak i najduži put. Zbog svoje obitelji dužan sam se ponašati odgovorno. Hajduk je moj klub, šutim, trpim i radim, ali ne dozvoljavam nakon svog tog truda da netko s mojim imenom pokriva svoje greške. Nikad nisam odbio igrati za Hajduk. Svog ugovora se držim i čim ozdravim, bit ću na raspolaganju treneru. Svoje mjesto u Hajduku, kao i kapetansku traku, zaslužio sam svojim radom i ne preskačući stepenice.'
