Foto: Miro Gabela Natalija Đukanović: Jučer, danas, sutra, vječnost

Natalija Đukanović: Jučer, danas, sutra, vječnost

Mi smo ti što viču iz petnih žila, za nas i za one kojih nema, kroz tisuće članarina, pretplata i donacija

Neću imati vremena taj dan. A dan će biti vedar i sunčan i skraćivat će se već skraćeno radno vrijeme. Da se stigne. Ručati u hodu. Odgovoriti na milijun poruka s glupim i manje glupim pitanjima iz kategorije kad ćemo, hoćemo li, kuda i kako ćemo.

I netko će sigurno čekati na krivom mjestu, netko će kasniti. Netko će se, nije uopće sporno, već tom prilikom posvađati s nekim tvrdeći da je tako već godinama i proklinjući mobitel ako služi da se na njega ne javljaš.

I u onom marketu gdje tete prodavačice uvijek imaju onaj simpatični pogled pun pitanja 'što vam to u životu treba', taj će dan biti gužva.

I u svakom autu na tom parkingu taj će dan biti gužva. I netko će nekome prigovoriti gdje je bio dvijetisuće i neke (odaberite sami koje), a ni iz toga, za čudo, neće nastati ozbiljna svađa.

I rijeka ljudi, sa snagom ponornice što uvijek iznova izvire, iz cijele Hrvatske, Europe i svijeta ulit će se u svoje ušće neočekivano disciplinirano i suprotno svim zakonima očekivanog, na vrijeme.

I buka i žamor bit će prigušeni iščekivanjem i minute će teći sporo, isprekidane sučevim zvižducima i odlukama koje neće moći više ništa promijeniti i čekat će se samo onaj posljednji zvižduk.

I baklje će se pojaviti oko 5 otprilike i sve će se boce otvarati baš zbog ove posebne prilike. I u trenu kad eksplodira radost tisuća nebo će već plamtjeti sjajem od dana pretvorenih u godine. Borbe, čekanja, strasti, nemira što ne poznaje nemoguće, ljubavi što ne priznaje đir i hrabrosti što ne preza pred upiranjem prsta u istinu. Ni svoju ni tuđu.

I možda će svijet na tren stati zaustavljen snagom volje onih koji žele da potraje što duže da mogu u njega skupa s raketama ispaliti nepravde, frustracije, zadnje sekunde zadnjih minuta, kikseve i krađe.

I u kilometrima traka što će prošarati scenografiju bit će svi i svačiji kilometri, i bit će kiše i bure.

I netko će zauvijek zapamtiti taj prvi put na tom stadionu, a netko će reći da sada može i umrijeti.

I netko će pogledom na nebu tražiti nekog kome će viknuti iz petnih žila da je ovo za njega.

I netko će sebi, sa suzom u oku što se inače nikada ne skotrlja osim u ovakvim prilikama, reći da je sve, baš sve, vrijedilo - za taj dan.

Vrijedilo dovoljno da bi znao da Hajduk nije taj dan nego da je Hajduk danas. Zato što je bio naše jučer, jer je naš danas i jer će to biti i sutra. Barem budemo li, kako nam je s njegovim imenom dano, dostojni toga imena.

Mi smo netko tko pamti prvi dolazak na taj stadion, netko tko umire od sreće na svaki dobar potez. Mi smo ti što viču iz petnih žila, za nas i za one kojih nema, kroz tisuće članarina, pretplata i donacija. Mi smo suza što se otkotrljala već tisuću puta. I zato nema smisla reći vrijedilo je taj jedan dan, ali ima - za sva vrimena.

I zato, sretna ti 107. godina i svaki sljedeći dan - do vječnosti.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare