Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Milan Šabić NEDJELJNA ĆAKULA Franko Grgić: Uzori su mi Anthony Joshua i Conor McGregor

NEDJELJNA ĆAKULA Franko Grgić: Uzori su mi Anthony Joshua i Conor McGregor

Najbolji sportaši izrode se iz mjesta gdje uvjeti nisu idealni

U nedjeljnoj ćakuli ugostili smo prvog Hrvata koji je 1500 metara slobodnim stilom isplivao brže od 15 minuta, uz to najbrže na svijetu u svom godištu. Riječ je o šesnaestogodišnjem Splićaninu Franku Grgiću, učenik drugog razreda Tehničke škole, koji je nedavno ostvario nezamislivo dobar rezultat za mladića u njegovim godinama te je kao i klupski kolega Marin Mogić izborio 'vizu' za OI u Tokiju 2020. godine. To je ujedno i prvi put u povijesti plivačkog kluba Jadran da plivač ima A normu, stoga je i samog Franka situacija iznenadila...

- Kao dijete sam se nadao da ću ići na Olimpijske igre, to je san svakog dječaka, ali da će to biti već sa 16 godina nisam takvo nešto mogao očekivati. Doduše, prošle godine sam osjetio da imam dobar rezultat i šansu otići u Tokio.

Kako si to proslavio?

- Ništa posebno, mater mi je napravila kolač. Meni najdraži, čokoladni. I to je bilo to.

Je li te iznenadio interes medija?

- Je, očekivao sam jedan ili dva intervjua za novine, ali ovo je previše. Za sada se dobro držim, trener Mate mi i tu puno pomaže, pa me to sve skupa ne opterećuje.

Ne znam što je luđe, to što si prvi od Hrvata isplivao brže od 15 minuta, što si tako mlad ispunio A-normu za Olimpijske igre, što si hrvatski rekord spustio za skoro osam sekundi, a svoj osobni za čak 25, ili je ipak najluđe to što je sve to ostvario sa samo 16 godina. Što ti je u trenutcima dok si plivao prolazilo kroz glavu?

- U trenutcima dok sam plivao vidio sam samo svog trenera kako mi maše, pomislio sam kako radim nešto dobro. Zadnjih 400 metara sam vidio kako su se tribine spustile uz rub bazena i kako treneri mojih suparnika navijaju za mene. U tom trenutku sam pretpostavio da sam možda na dobrom putu za ostvarim normu za OI. Kada sam ušao u cilj prvi me je kolega Marin zagrlio, pogledao sam rezultat 14:56.55 i ostao sam u šoku. Na kraju sam shvatio da je rezultat očekivan jer smo se za njega i spremali.

Ipak, nisi očekivao da ćeš postati trenutačno najbrži na svijetu u svom godištu?

- To sam čitao u novinama ha, ha...

Tko ti je prvi čestitao?

- Prvi mi je čestitao Marin i moj trener Mate Ružić.

Nama ovo sve izgleda kao jedna dobar američki film. No, vjerujemo da iza svega stoji mukotrpan rad...

- Moj dan je veoma intenzivan. Ustajanje u 5, još ne svane, pa trening od 6 do 7.30, škola od 8 do 14, pa opet trening do 17 sati i onda učenje od 18 do 21 sat. I tako iz dana u dan, naviknuo sam se i sada mi nije teško.

Kako uopće misliš gurati paralelno školu i treninge?

- Pomaže mi što profesori imaju dosta razumijevanja pa dogovaramo termine ispita, pogotovo otkako su shvatili koliko sam zagrizao za plivanje i da imam dobre rezultate. Na meni je da učim i ispunjavam svoje obveze, kako u sportu, jednako tako u školi. Upisao sam se u Tehničku školu kako bi mi Bazeni Poljud bili što bliži ha, ha... Tako da, nije problem.

Podržava li to tvoja obitelj?

- Velika su mi podrška, da nema mame, tate i brata koji me odvoze i dovoze na treninge i u školu, ne bih sve stizao. Isto tako mama je zadužena da brine za zdravu prehranu, a baka šalje domaću spizu sa sela.

Sportski gene si naslijedio u obitelji...

- Meni je djed plivao u Mornaru, tetka mi je plivala u POŠK-u, tata Mate igrao je mali balun, a brat Sony košarku. Uglavnom imao sam na koga povući sportski gen.

Imaš li uvjete za treninge u Splitu? Jesi li razmišljao o Americi kao opciji gdje brojni tvoji kolege odlaze na studij?

- 'Neuvjeti' su najbolji uvjeti za uspjeh. Najbolji sportaši izrode se iz mjesta gdje uvjeti nisu idealni, oni koji imaju savršene uvjete za trening to ne znaju cijeniti. U Splitu imam pravog trenera i pravog sparing-partnera, a čisto sumnjam da bih u Americi imao takve uvjete. Marina i Matu ne bih mijenjao ni za što.

Rekord si oborio od spomenutog kolege Marina. Je li se naljutio?

- Ne. Marin mi je prvi čestitao i rekao da nije bitno čiji je rekord već da je važno da ostaje u Jadrana. Ponosan sam što je i on ostvario normu na za OI, a nas uspoređuju s dvojicom plivača iz Italije Gregorijom Paltrinierijem i Gabrieleom Dettijem. Kažu da smo mi uz njih dvoje najperspektivniji sportaši koji dolaze iz istog kluba.

Daješ intervjue, mediji prate tvoje korake, čeka te sjajna karijera. Kako je biti zvijezda?

- Sretan sam zbog svega, ali se ne osjećam zvijezdom. Ništa se u meni nije promijenilo, samo što me u školi zovu 'olimpijac', ali sam kod kuće još sin i brat.

Nedostaje li što olimpijcu?

- Fali mi slobodnog vremena, najviše za druženje s prijateljima, propustio sam brojne rođendane, druženja, ali znam zbog kojeg cilja se toga odričem.

Imaš li neke sportske uzore?

- Uzori su brojni sportaši, kao što su boksači Anthony Joshua i Conor McGregor. Navijam za Liverpool, gledam svaku njihovu utakmicu, a naravno navijam i za Hajduk. Išao sam prije na utakmice, ali u zadnje vrijeme baš i ne stignem.

Što očekuješ od Olimpijskih igara?

- U Tokio idem s ciljevima koje želim ostvariti, a donekle sam i ponosan na samo sudjelovanje. Daleko su Igre, prvo me očekuju neka druga natjecanja. Sad se spremam za ovo ljeto, napraviti što bolji plasman na Svjetskom i Europskom prvenstvu u svome uzrastu, i na Europskim igrama mladih. A onda kreću pripreme za Tokio. San mi je skinuti svjetski rekord, ali ne želim puno pričati već raditi naporno kako bih ostvario svoj san.

Je li sada lakše ili teže plivati u svom uzrastu?

- Teže jer nikad ne znaš koliko u tvom uzrastu ima talentiranih momaka koji mogu pokazati svoj potencijal i 'ispaliti' upravo na nekom važnom natjecanju. To je trenutak kada se u tebi skupi neka nepoznata snaga i prelazi granice tvojih mogućnosti, tako sam ja isplivao svoje najbolje vrijeme.

Da nisi plivač, što bi bio?

- Vjerojatno nogometaš ili rukometaš, trenirao sam i to, dobro me je išlo. Za plivanje sam se odlučio jer je dobro za zdravlje i nekako najbolji sport za razviti tijelo. Mama je odigrala važnu ulogu, ona me savjetovala da se odlučim samo za jedan sport i preporučila da to bude neki od pojedinačnih.

Što ti je rekla?

- Rekla mi je da idem u neki pojedinačni sport jer u timskim sportovima ima puno nepravde. Možeš biti savršen, ali puno faktora odlučuje o karijeri. U plivanju si sam protiv štoperice, rezultat na semaforu je samo tvoj i ničiji drugi. Drago mi je da sam je poslušao jer u plivanju ovisim sam o sebi.

Poruka za kraj...

- Svaki dan sportom pomičem neke svoje granice i mogućnosti. Svim vršnjacima bih preporučio da se bave sportom, profesionalno ili rekreativno, jer vrijeme provedeno na sportskim borilištima donosi puno više od same medalje i uspjeha. Upoznao sam divne ljude, stekao brojna prijateljstva, proputovao svijeta i već sada sam sretan što sam odabrao ovaj put. Sport me je naučio biti discipliniran i u školskim obvezama, a ono najvažnije nisam kao većina vršnjaka cijeli dan pred ekranom. Vodim sretan i zdrav život te radim na ostvarenju nekih svojih snova.

Vaša reakcija na temu