Nikola Koceić Bilan: I ove godine nas maltretiraju sramotnim glorificiranjem nereda u Maksimiru, kao da je to početak Domovinskog rata

I ove godine smo svjedoci da neki nacionalni mediji obilježavaju spomen na nerede koji su se dogodili na stadionu u Maksimiru 13. svibnja 1990. I ove godine nas maltretiraju glorificiranjem toga dana kao početkom Domovinskog rata. Koliko god godina nam mediji to budu servirali s namjerom da laži i retuširana povijest postane istina dužni smo i reagirati na to.

Podsjetimo se, toga dana prije 27 godina su navijači zagrebačkog kluba smogli hrabrosti i masovno i spontano ušli u teren kao reakcija na provokacije navijača Zvezde (tad već deklariranih četnika), ali do njih nisu uspjeli doći, jedan igrač se usudio udariti milicionera, a sama utakmica nikad nije odigrana. Proglašavati taj dan početkom Domovinskog rata zapravo znači izjednačavati navijački nered s nečim tako velikim i svetim u hrvatskoj povijesti. Ta ideja je sramotna i uvredljiva i to ne samo za hrvatske branitelje i obitelji onih koji su izgubili nekoga u ratu za hrvatsku neovisnost, već je uvredljivo i za sve Hrvate koji su sanjali hrvatsku državu.

Naravno, svaka navijačka skupina, svaka udruga ima pravo njegovati uspomene i romantizirati povijesne činjenice, ali nacionalni mediji ne. Taj datum vjerojatno ima važno mjesto u povijesti zagrebačkog kluba, ali u nacionalnoj povijesti ne, a upravo to nam se uporno pokušava servirati.

Puno veći značaj u nacionalnoj povijesti s dalekosežnijim političkim posljedicama ima događaj, koji se dogodio par mjeseci kasnije, skidanja i paljenja jugoslavenske zastave uz burno odobravanje cijelog stadiona. I sam čin skidanja i paljenja zastave aktualne države na derbiju s Partizanom u Poljudu je neusporedivo hrabriji čin s puno više simbolike.

Privatno mislim da se događaj koji se zbio u Maksimiru ne bi nikada mogao dogoditi u Splitu iz prostog razloga što se navijači beogradskih klubova nikad nisu usudili doći u većem broju od 200 do 300 navijača. Nije razlog tome što im je Split bio dalji 6 sati vožnje vlakom (uostalom, na tom putu su imali svoje snažno uporište u Kninu) već zbog toga što su se bojali doći u 'vražji otok' kako su ga tada zvali. Jednom su došli u nešto brojnijem sastavu (cca. 500 delija) 1989. i stariji znaju kako je izgledao pokušaj proboja kod pothodnika.

Da zaključim, ja bih se pokrio ušima da mi je došlo par tisuća četnika u grad i napravilo barufu, ali svatko ima pravo slaviti što hoće, snimati i filmove, ali nacionalni mediji dobro moraju odvagnuti koje dane će veličati kao svete u nacionalnoj povijesti.

Molim vas prestanite više.