Nikola Koceić Bilan sumira učinjeno u četiri godine: Evo zašto se neću kandidirati na sljedećim izborima za NO...

Nemam se namjeru kandidirati na sljedećim izborima za NO. Običnog navijača ne zanimaju toliko ni pozitivni trendovi, ni sve dobro što se napravilo, običnog navijača ne zanima ni činjenica da su se izabrani članovi NO-a odrekli svih Statutom zajamčenih primanja (cca. 5000 kn bruto mjesečno), zanima ga prvenstveno sportski rezultat. To je posve razumljivo i zaista je teško s jedne strane pozivati navijački puk na strpljenje i ponavljati mantru da smo svi skupa izabrali teži ali bolji put a s druge strane kod dijela javnosti ostavljati dojam čovjeka koji  živi u paralelnom svemiru bez samokritike jer objektivno osrednje sportske rezultate predstavljamo uspjesima (jer to doista i jesu u ovim okolnostima). Iako sportski rezultat u prethodne tri i po godine (1 kup)  i nije neka tragedija u novijoj, a da ne govorimo u daljnjoj Hajdukovoj povijesti (od 1996. do 2000. bez trofeja, 2004. i 2005. ispadanje od Shelburnea i Debrecena, 2005.-2010.  bez trofeja i jednu godinu bez Europe) to nisu rezultati na nivou ugleda i povijesti Hajduka i očekivanja sviju nas. Međutim, i da smo ove godine osvojili Kup ili ušli u ligu UEFA, moram priznati da se za mene ne bi ništa promijenilo i jedini motiv za ponovnu kandidaturu za NO bi mi bio kontinuitet strategije i politike kluba (čega Hajduku kronično nedostaje) i pomoć budućoj upravi da ne kreće iz početka, već da nastavi one procese koji su dobri. Međutim, od početka sam govorio da ću odraditi jedan mandat. Razlog? Došao sam prvenstveno pomoći svome klubu u kritičnom i možda najtežem trenutku, a ne ostvariti karijeru u nogometnom svijetu jer sam poslovno realiziran u jednom sasvim drugom okruženju koji nema veze s ovim nogometnim. Radio sam kako sam najbolje znao, dao cijelog sebe, znanje, ljubav, vrijeme, energiju, kontakte, ugled, puno puno više od obične uloge člana NO-a trgovačkog društva, sve za bolje kluba. Zaista ne znam što bih mogao više dati. Nakon nekog vremena u tom žestokom ritmu, naravno da potrošite i sebe i svoju obitelj i sve oko sebe, tim više jer se splitski dio NO-a sveo na samo dva člana i zaista je naporno bilo predstavljati klub na dnevnoj razini a koji put i operativno djelovati jer su potrebe kluba bile takve, a uz sebe imate svega nekoliko ljudi na koje se klub kadrovski sveo u Splitu. Cijelo vrijeme ste između čekića i nakovnja: očekivanja navijačkog svijeta kojemu pripadate i realnosti s kojom morate suočavati ne samo sebe već i druge. Sve u svemu, osjećam da je moja misija u Hajduku, na način na koji je bila od početka zamišljena, izvršena i sasvim je normalno da netko drugi nastavi tamo gdje se stalo.

Vratimo se na 2011. Izabrani NO je dočekan s puno nadanja, a radilo se o sedam entuzijasta različitih profila koji su u klub došli čista srca s dobrim namjerama i nitko baš nitko od javnosti i navijača nije ni postavljao imperativ prvoga mjesta, već naprotiv molbe navijača su bile u stilu: spasite klub pa makar ispali u treću ligu i krenuli iz početka. Klub je u tom trenutku bio prepušten navijačima i njihovom izboru samo zbog toga što je padao nezaustavljivo slobodnim padom s 1911 m nadmorske visine i tadašnja politika je procijenila da mu nema spasa i možda toga navijači nisu svjesni, Hajduk bi nestao s nogometne karte. Uz 110 milijuna kuna duga, preko 100 sudskih sporova, uz momčad koja, iako ne može napadati prvo mjesto, ima nerealno velika, za naše prilike, faraonska primanja, uz organizaciju kluba i radnu zajednicu iz nekih prošlih vremena, nedovoljno eksploatirani brend Hajduka, nitko nije ni mogao pomišljati da bi netko mogao zaozbiljno ugroziti poziciju Zdravka Mamića i njegovog imperija u hrvatskom nogometu kojeg je on izgradio dok smo mi (Hajdukove uprave prethodnih godina) spavali. Osobno, nikad nisam spominjao sportski rezultat kao nešto na što se može u kratkom periodu od četiri godine utjecati. Ali sam zato i prije nego što sam bio izabran naglašavao važnost marketinga, maloprodaje, infrastrukture, članstva,  turističkih tura, omladinske škole … kao nečega što možemo napraviti s vlastitim snagama, svojom pameću i sposobnošću i kao nešto što nam može donijeti ekstra profit, širenje kulta Hajduka i pomoći glavnom cilju-financijskoj stabilizaciji kluba, a bez toga nema ni rezultatskog uzleta.

Koliko je od planiranog napravljeno? Puno.

Ajde sjetimo se marketinške zarade Hajduka na proslavi 2011., sjetimo se na što je sličio ured za članstvo i koliko je članova i pretplatnika Hajduk imao i kako se Hajdukov pretplatnik osjećao kad bi ulazio unutra, sjetimo se proizvoda koje Hajduk (ni)je nudio svojim navijačima i to u neuglednom fan shopu kojeg klub nije niti kontrolirao… Sjetimo se kostura iz ormara koji su ispadali svakodnevno a da nitko nikad nije ni napravio inventuru tih postojećih i mogućih budućih kostura, sjetimo se pustih sporova s bivšim igračima, trenerima, funkcionerima koji su nastali po sistemu: ti tuži, a to će ionako drugi vraćati. Sjetimo se da detaljni godišnji proračun nije ni postojao, sjetimo se menadžera i novinara koji su nekontrolirano ulazili u klub, sjetimo se trofejnih sala s nabacanim pokalima za koje je pravo čudo da su ostali na broju… Danas Hajduk ima svoj fan-shop u kojem možete kupiti od dječje dudice do otvarača za boce s grbom Hajduka, suvremeni web-shop putem kojega možete naručiti Hajdukove proizvode iz bilo kojeg dijela svijeta. Nove Hajdukove web stranice su jedne od najboljih europskih s nekoliko milijuna ulaza godišnje. Stadion ima brojače i novi travnjak, ali i posve nove i uređene trofejne sale koje posjećuju turisti, nove prostore za članove i pretplatnike. O pretplatnicima i članovima se vodi računa kroz objedinjenu informatičku bazu. Radna zajednica je smanjena i organizirana po novoj sistematizaciji ali i osvježena s novim mladim, obrazovanim ljudima koji su donijeli velike uštede i zamah. Plaće i u radnoj zajednici i u sportskom dijelu su svedene na realne okvire. Imamo, od svih sportskih kolektiva u Hrvatskoj, najveći broj sponzora koji nisu politički servirani. Marketinški prihodi bitno rastu i operativni prihodi se bližu iznosu koji je dovoljan za samostalno egzistiranje kluba bez prodaje igrača. Dug je prepolovljen a broj otvorenih sporova je pao na jednoznamenkasti broj.

Nažalost, pratila nas je najnepovoljnija gospodarska situacija u Hrvatskoj, a pogotovo u Dalmaciji što je utjecalo na pronalaženje i većih sponzorstva. Pratila su nas stalna potraživanja vjerovnika (najstariji je bio dug prema Jerku Tipuriću  iz 1989.) Bilo je tu stalnih udaraca iznutra, od strane pojedinih novinara i ljudi koji bez sumnje vole Hajduk ali ne bezuvjetno, ne ovakav narodni klub u kojem nema njih, ljudi koji se ne slažu s ovim modelom upravljanja. Bilo je i bočnih udaraca iz političkih krugova (niti jednoj političkoj opciji nismo sjeli) jer politika ipak upravlja Gradom kao većinskim vlasnikom, iživljavanje HNS-a ignoriranjem Hajduka u svim strukturama, nedosljednim kaznama, nebuloznim odlukama na štetu Hajduka, pa i nerazumijevanje dijela navijača zbog dječjih pirotehničkih bolesti koje smo preskupo plaćali. Puno frontova je otvoreno, bili smo prisiljeni baviti se svime a ono najvažnije je možda nesvjesno zanemareno, a to je prva momčad i njegovo veličanstvo rezultat.

Iako se nisam nikada direktno miješao u struku i odabir igrača mogu reći da su neke greške počinjene ili bolje rečeno propusti su napravljeni. Objektivno, nakon osvajanja Kupa 2013. (koji je bio pravo Božje čudo) možda je trebalo ići u svjesni rizik, pojačati momčad i iskoristiti val optimizma nakon osvajanja trofeja. Nismo u tom trenutku imali novca za to, sportski direktor se tek ustoličio, ali iz ove perspektive možda (ali zaista ne znam odakle) je trebalo ići u veći rizik. Posljedica je bila ispadanje od Dila Gori, što smatram najvećim sportskim neuspjehom ovoga mandata. Nakon toga smo polako padali. Bilo je tu i dobrih utakmica i poteza zbog kojih bi se sve zapalilo, ali ne u kontinuitetu. Falilo je i malo sreće ove godine u ždrijebu play-offa i malo sreće u pojedinim utakmicama, ali uz oscilacije pad je bio konstantan i došao do kraja ispadanjem iz kupa od Splita, što smatram drugim najvećim kiksom.

Vjerojatno ima stvari koje su se mogle i drugačije napraviti ali ono za čime posebno u svomu mandatu žalim je što smo pristali biti promatrači prljave političke igre oko ŽNSD. Kadrovski nismo imali nikoga u tom trenutku (ljeto 2012.) za isturiti a kamo li još i izlobirati za mjesto predsjednika ŽNSD tako da se ništa bitno ne bi promijenilo, ali makar ne bismo sudjelovali u farsi i lažnim obećanjima Alojzije Šuprahe koji je zbog svojih privatnih interesa svjesno Hajduku okrenuo leđa. Nije to njegov sukob s ljudima koji su danas u klubu a sutra više nisu tu, već omalovažavanje institucije Hajduka. Nakon toga se Hajduk pokušalo prikazati kao klub koji nema prijatelja niti u svojoj bazi, kao klub koji je u svađi sa svima, a sve nas u klubu diskreditirati na sve moguće neuvjerljive načine. Naravno da je sve to dio odnosa sa HNS-om. Taj problem do sada nismo riješili ali smo ga makar podigli s ulice na najvišu moguću razinu - na hrvatski Sabor, i tu će trebati puno mudrosti (hrabrost nije dovoljna), čak ako i Sabor usvoji promjene, da postignemo što želimo i vratimo značaj i utjecaj Hajduka u tijela HNS-a. Neće to ići kako navijači zamišljaju, neće vrhuška HNS-a sama od sebe otići, niti će nam itko pomoći u tome.

Nisam opterećen kako će netko ocijeniti moj rad. Znam da sam puno dobrih stvari ostavio iza sebe. Posebno sam ponosan na objedinjavanje članstva Našeg Hajduka i društava prijatelja u jedinstveno, nikad brojnije članstvo, što nije bilo nimalo jednostavno. Dapače, jako teško je bilo raditi s navijačima s totalno različitim pogledima na budućnost članstva i kluba uopće. Ponosan sam na sve što je postignuto u marketingu, nisu to samo značajni financijski prihodi, već veliki doprinosi očuvanju i jačanju kulta Hajduka, čak i u ovim posnim vremenima,i to sve bez okidača kojeg donosi veliki rezultat. Mislim da su postavljeni visoki standardni i u nadziranju, upravljanju i organizaciji kluba. Nadalje, činjenica da smo na utakmice diljem Hrvatske putovali u svom aranžmanu, bez ikakvih dnevnica, honorara, mobitela, činjenica da oni članovi NO-a koji su bili i prije pretplatnici su nastavili s tom praksom i za vrijeme mandata, sve to postavlja određene kriterije i budućim NO-ima da se u ovoj posao ulazi bez interesa i isključivo s dobrim namjerama koje mogu imati samo hajdukovci infetani od glave do pete.

Vjerujem da će za sljedeće izbore navijači izabrati uistinu najbolje. Među navijačkim pukom se uvijek može pronaći i bolje i sposobnije ljude.

Bitno je da ljudi budu iskrenih namjera, da budu neovisni, da ne budu vezani uz bilo kakvu interesnu bilo političku bilo menadžersku grupaciju ili da budu samo željni medijske promocije. Poželjno je da u novom NO-u bude što više ljudi iz Splita zbog već spomenutih razloga i svakako bi bilo dobro da bude i ljudi iz svijeta businessa. Mislim da je postavljen dobar temelj za nastavak bitke za velikog Hajduka. Sad se može očekivati i bitnije pojačavanje momčadi pa i sportski uspjeh, a to će najprije biti plasman u grupe UEFA lige a tek onda napad na prvo mjestu HNL-a (o tome možemo razmišljati tek nakon slabljenja utjecaja i moći glavnog vlastodršca nogometa u Hrvata). Koji god novi ljudi  da dođu bit će im definitivno puno lakše raditi u sređenom klubu danas nego nama prije četiri godine. Za pretpostaviti je da novi NO neće biti ni toliko medijski eksponiran i da će imati (makar u početku) potreban mir. Ja im želim puno uspjeha a i sreće, o kojoj često puta ovisi i uspjeh cijele sezone, ne moraju se slagati oko svih pitanja, ali moraju biti tim. Naravno da ću i dalje biti stalno uz svoj Hajduk, kao što sam i prije bio, pratiti ga i doma i vanka, a za mene će se lako pronaći zamjena, što je uostalom i snaga projekta Naš Hajduk jer među članovima kluba ima puno obrazovanih, sposobnih i poštenih ljudi kojima je Hajduk iznad svega.