Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Povijesna pobjeda 'žutih' prije točno 18 godina: Kako smo pobijedili Partizan u Pesaru

Povijesna pobjeda 'žutih' prije točno 18 godina: Kako smo pobijedili Partizan u Pesaru

Bio je to prvi poslijeratni sportski dvoboj momčadi iz Hrvatske i Srbije

Bio je to povijesni dan za hrvatski sport i mladu suverenu državu. Šest godina nakon što je odigrana posljednja utakmica košarkaške Jugolige između Partizana i Splita (pod imenom Pop '84) u travnju 1991., kada je beogradska publika pljeskom ispratila u povijest Tonija Kukoča i njegovu družinu, trostruke prvake Europe i četverostruke uzastopne prvake Jugoslavije, ždrijeb Eurolige je, simbolično, spojio upravo ta dva velikana kako bi odigrali prvi poslijeratni sportski dvoboj momčadi sa zaraćenih prostora bivše nam države.

Okolnosti pod kojima je odigrana ta utakmica bile su nesvakidašnje, što je i razumljivo s obzirom kako su ratne rane te 1997. godine bile itekako svježe. Od Oluje je prošlo 17 mjeseci, a istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem skupa s Vukovarom reintegrirani su u pravni poredak Republike Hrvatske tek godinu dana poslije. Krovnoj europskoj košarkaškoj organizaciji FIBA-i nije preostalo ništa drugo nego donijeti odluku kako se susreti grupne faze Eurolige, između Split Croatia osiguranja i Partizana moraju odigrati na neutralnom terenu. Tako je splitska momčad bila domaćin u talijanskom Pesaru, dok je Partizan dočekao goste u grčkom Solunu.

Priča vezana uz ovaj susret mogla bi se prenijeti na cijelu jednu knjigu, ali bez obzira što će stati u nekoliko redaka, junaci će ostati isti. Iako je nepošteno izdvojiti bilo koga od ove dvanaestorice – Josipa Vrankovića, Gorana Kalamize, Damira Tvrdića, Nikše Prkačina, Ante Grgurevića, Nikole Vujčića, Mikea Smreka, Zvonimira Ridla, Ivana Tomeljaka i Borisa Jamana, trenera Pina Grdovića i pomoćnika Ante Marovića, dužni smo to učiniti.

Nikša Prkačin i Ante Grgurević su radili 'dar-mar' pod koševima budućem NBA-ovcu Predragu Drobnjaku i svjetskom prvaku Dejanu Tomaševiću, Goran Kalamiza je dirigirao igrom 'žutih' svih 40 minuta, a onda ubacio ključne poene trinaest sekundi prije kraja utakmice, dok je ipak najbolji igrač i strijelac utakmice bio Damir Tvrdić.

Provokacije srpskih novinara i ignoriranje HRT-a

Tvrdićevih 27 poena i šest skokova donijeli su Splitu i Hrvatskoj pobjedu epskih razmjera, kako naglašavaju akteri tog događaja. Nemalo je ostao iznenađen kada smo mu napomenuli da je na današnji dan prije 18 godina odigrana ta utakmica, ali osmijeh na njegovom licu svjedoči kako se tog dana dogodilo zaista nešto povijesno.

- Ta utakmica i taj dan će ostati vječno urezani u mom sjećanju i životu. Cijela atmosfera oko nas igrača je bila ekstremno napeta, a nervoza je vladala na svakom kantunu, u svakom potezu. Partizan je dolazio kao veliki favorit, njihova ekipa je bila vrhunska, a mi smo bili nekako uplašeni – rekao je Tvrdić.

Damir je priču započeo i jednom anegdotom koja se dogodila dan prije utakmice. 'Žuti' su odradili posljednji trening, a nakon njih su na parket dolazili partizanovci i njihova delegacija...

- Kićanović, Dalipagić i ostali njihovi velikani izlaze na parket, a s naše strane legende kluba Rato Tvrdić, Jerkov, Šolman. I na centru se upravo nalaze Rato i Dalipagić. Kaže Dalipagić: 'Ajde Rato, pogodi s centra koš', on njemu odgovori: 'Pogodit ću, al' znaj ako pogodin dobit ćemo vas sutra'. I Rato baci u cipelama s centra i balun prođe kroz obruč, onako 'kao kap'. Tu su bili prisutni svi igrači, i mi i partizanovci. Besmisleno, ali nama je to u glavi bio neki klik, sva ona nervoza je polako nestajala do utakmice, a njihovi igrači su nakon toga protrnuli, vidjelo im se to na licima.

Onda je došao dan utakmice. Bila je tvrda, puna preokreta...

- Krenuli smo odlično u susret, vodili tijekom cijele utakmice, ali ipak nismo bili toliko kvalitetni da mirno privedeno sve to kraju. Jednostavno, pritisak je bio prevelik i koliko god smo svi mi prije meča  pokušali gurnuti sve te popratne stvari sa strane, nismo uspjeli smiriti emocije. Oni su nas stizali, i na kraju imali čak šest poena prednosti pri kraju utakmice – opisao je Tvrdić, a Hrvatska nije mogla svjedočiti drami u Pesaru.

Utakmica igrana u Pesaru, kao i ona mjesec dana kasnije u Solunu, nije bila prenošena putem HRT-a. Razlog je, službeno, bila nezainteresiranost talijanskih medija za ovim dvobojem, a dalekovidnici s Prisavlja je bilo preskupo organizirati prijenos u svom aranžmanu. Ipak, kuloari su brujali o tome kako sam državni vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom ne želi da Hrvatska vidi katastrofu koja se predviđala 'žutima' protiv puno uspješnijeg, kvalitetnijeg i cjenjenijeg protivnika, ali što je još važnije - ljutog srpskog neprijatelja.

Split i Hrvatska su strepili uz glas Ede Pezzija, a radijski reporter s nebrojeno prijenosa 'u nogama' izdvaja ovu utakmicu kao nešto najemotivnije što je ikada doživio u svojoj bogatoj karijeri.

- To je bilo nešto nevjerojatno, godine vladanja Europom polako su počele mijenjati godine pukog preživljavanja i osrednjosti, momčad je bila sastavljena od golobradih mulaca koji su bili doslovno kao 'ovce pred klanje' uoči ove utakmice. Improviziralo se, zlatne godine su davno prošle, a momčad Partizana je bila moćna, favorizirana, jednostavno puno kvalitetnija od tadašnje ekipe Splita, ali momci su na terenu pokazali nešto sasvim drukčije - sjetio se Pezzi.

Kao što je rekao Tvrdić, utakmica je krenula odlično za 'žute', međutim Pezzi i ostali hrvatski novinari su na tribinama vodili pravi mali rat.

- Igrali smo odlično s obzirom na situaciju i kvalitetu Partizana, ali nakon našeg vodstva stvari su se na terenu lagano počele mijenjati. Iako Grobari nisu smjeli doći na utakmicu, na tribinama su bili srpski novinari, i to u dosta velikom broju. Provocirali su otpočetka, svašta govorili u slušalice i mikrofon, gestikulirali prema nama, a kada se činilo da će utakmica definitivno otići na stranu Srba, sve skupa je postalo nepodnošljivo - emotivno prepričava Pezzi.

Kalamizina slobodna bacanja i Pezzijeve suze

Nekoliko minuta prije kraja na semaforu je svijetlilo +6 za Partizan, a onda je uslijedila završnica utakmice koja je iznjedrila ime koje će vječno biti upisano u almanahe splitske košarke...

Kraj utakmice se polako bližio, ruke su postale sve teže, a Tomašević je izborio koš i dodatno bacanje za +3 Partizana nepunu minutu prije kraja. Tvrdić je ubacio dva slobodna bacanja za 74:75, a onda uvijek borbeni Josip Vranković otima jednu loptu i daje je u ruke Gorana Kalamize. Onako haklerski, rođeni Čakovčanin je prenosi preko centra i uspijeva izboriti faul Lukovskog te staje na liniju slobodnih bacanja.

Trinaest sekundi prije kraja, nakon što je proveo svih 40 minuta na parketu i besprijekorno vodio igru svoje momčadi, Kalamiza je hladnokrvno pogodio oba penala. Partizanovci su se spetljali, Kalamiza je opet iščeprkao jednu loptu i to je bio kraj. Erupcija veselja, suze na terenu, suze u gledalištu i suze u eteru.

- Nikada, ali nikada u životu nisam zaplakao u eter, pa ni 1971. kada je Hajduk osvojio naslov poslije toliko sušnih godina. Doživio sam i pet naslova Jugoplastike, tri europska, Kup Radivoja Koraća, Hajdukovih ne znam koliko trofeja. Ali ova utakmica je bilo nešto nedoživljeno, svi ti obrati koji su se događali, i onda zadnja dva napada kada smo ih konačno slomili... Jednostavno nisam uspio izdržati, 'puka san' – emotivno će Pezzi čije će suze na kraju utakmice, vječno ostati urezane svim slušateljima koji su te noći bili uz svoje radio prijemnike.

Na terenu klupko veselja, bacali su se igrači i treneri jedni po drugima, u gledalištu euforija navijača pridošlih ponajviše iz Splita, Sinja i Primoštena, koji su se probili do dvorane, bez obzira na generalni stav tadašnjeg vodstva kluba da je bolje da Torcida ne bude na tom dvoboju...

- Sjećam se da sam ostao bez dresa nakon utakmice, problem je bio kako odigrati sljedeću utakmicu - kroz smijeh će Tvrdić, a fešta se nastavila i nakon izlaska iz dvorane.

- Brod je bio pun naših ljudi, pjesma nije stajala, svi skupa smo bili kao heroji. Značila je ta pobjeda puno više za hrvatski narod - zaključio je priču oko te utakmice Tvrdić.

Međutim, nakon mjesec dana uslijedila je utakmica u Solunu gdje je sada Partizan dočekao Split CO kao domaćin...

Herojska pobjeda u atmosferi linča 

Grupna faza Eurolige je išla dalje te su se nakon mjesec dana isti suparnici našli u Solunu. Ako je atmosfera u talijanskom Pesaru bila uzavrela, onda, kako kažu Tvrdić i Pezzi, ona u Grčkoj bila je nestvarna. Pet tisuća ekstremnih Grobara su se prije utakmice iskrcali na ulazu u Solun i uz četničke pjesme, doslovno umarširali u grad gdje su im se priključili navijači PAOK-a.

- Dvorana je bila prepuna, ali rekao bih prepuna 'četnika', a ne Grobara. Iz gledališta su virile samo kokarde i bradati likovi koji su nas nemilice pljucali i gađali kojekakvim limenkama, pivama i ne znam čime ne - opisao je tu situaciju Tvrdić.

Utakmica opet nije prenošena jer ipak bi bilo previše da 'žuti' dva puta zaredom pobijede Partizan u odnosu snaga kakav je bio, pa zašto kvariti dojam iz Pesara. HRT se opet pravdao istim razlozima.

- Sjećam se da sam radio prijenos iz zadnjeg reda tribina i ono što sam doživio u Solunu nigdje nisam doživio u životu. Cijelu utakmicu sam bio pod pritiskom sa svih strana. Međutim, ova utakmica je bila spektakularna jer je jedna od onih na koju ni u snu ne pomišljate da ćete pobijediti. Bio je to jednom riječju - trans - kaže Pezzi, a kroz smijeh će reći:

- Moj prijatelj Pino Grdović, tadašnji trener je cijelu svoju karijeru izgradio na te dvije pobjede.

Međutim, ne da su Splićani odnijeli pobjedu iz Soluna nego su doslovno ponizili Partizan. Krajnji rezultat je bio 71:82.

- Ako nismo uspjeli iskontrolirati utakmicu u Pesaru onda je ovo bila dominacija od prve do posljednje minute i relativno mirno smo priveli utakmicu kraju. Međutim, ne znam koliko nam je to sve skupa bilo pametno...

Minutu prije kraja kada je bilo jasno da će i ovaj put splitski klub odnijeti pobjedu, gledatelji u dvorani su doslovno podivljali.

- Ono što je uslijedilo nije bilo nimalo ugodno. U jednom trenutku se počnete bojati za vlastiti život. Grobari su ulazili u teren kako su htjeli, a mi smo bili prisiljeni povući se ispod novinarskih loža, gdje smo koliko toliko bili sigurni. Očekivali smo napad svaki tren, a bili smo se doslovno spremni tući se s njima. U tom trenutku su ušli grčki specijalci na tribinu i jednostavno ih potaracali. Utakmica je privedena kraju, izveo sam na brzinu neka slobodna bacanja i uspjeli smo se dokopati svlačionice - s uzbuđenjem priča Tvrdić

Čarterom su se vratili u Split gdje su ih dočekali navijači.

- Bila je kasna zimska noć, ujutro oko 2-3 sata. Malo smo proslavili i stavili točku na i što se tiče tih dvoboja. Bile su to pobjede vrijedne kao trofeji, i ja ih zaista računam kao dva trofeja - kazao je Tvrdić.

Sezona je bila impresivna iz današnje perspektive.

- Imali smo nekoliko pobjeda u Euroligi, osvojili smo Kup usred Zagreba protiv Cibone, a uspjeli smo ono što nije uspjelo ni slavnoj Jugoplastici. Pobijedili smo Barcelonu u Barceloni, a na kraju sezone smo svojim glupostima prosuli titulu prvaka - rekao je Tvrdić.

Tadašnja momčad je bila sastavljena od igrača poniklih u omladinskoj školi 'žutih', a Tvrdić, koji je proveo jedno vrijeme na ključnoj poziciji u klubu, smatra kako nije nemoguće da se takvo nešto ponovi, iako danas to izgleda kao nemoguća misija.

- Mladi su uvijek tu, prošle godine smo bili u samom vrhu u svim uzrasnim kategorijama. Momčad sastavljena mahom od juniora i kadeta na čelu s trenerom Nazorom je igrala odlično. Garantirali smo kako će se ta momčad danas boriti za Ligu za prvaka i plasman u ABA ligu, ali nije bilo sluha. Današnja pozicija na tablici 'žutih' govori više od tisuću riječi - smatra Tvrdić.

Bilo kako bilo, ne preostaje ništa nego se nadati kako ćemo jednog dana opet gledati 'žute' u europskim natjecanjima ili barem u regionalnoj ligi, a do tada ćemo se rado prisjećati ovakvih pobjeda velikana s Gripa.

Vaša reakcija na temu