PRETPLATNIK S ISTOKA: Nemojmo posrnuti sad kad smo svima pokazali da klub može opstati kao naš!
Strah me da naši najvjerniji navijači ne odu u ekstremizam bilo koje vrste
Zovem se Tonći Vujčić, imam 46 godina, prvu utakmicu sam pogledao na Poljudu 1981. Hajduk - Željezničar 3:0 i, iako sam poprilično zaboravljiv, taj mi je događaj ostao u sjećanju za cijeli život. Pretplatnik sam od '95. godine, prve tri-četiri godine na sjeveroistoku, poslije na istoku. Na gostovanja bih otišao sporadično, najčešće u Zagreb, a krenulo je još dok je Torcida bila na sjeveru Maksimira.
Količinu emocije prema Hajduku ne trebam pravdati ni opisivati, treba li to uopće bilo kome tko je dio Hajdukove obitelji!?
Ono što me muči je strah da će duga cesta kojom smo krenuli svi mi navijači Hajduka postati preduga da ćemo, sad kad smo svima pokazali kako klub može opstati kao naš, zapeti sami sebi nogu i posrnuti.
Kao što je rasla ideja kroz dugi niz godina o klubu u vlasništvu navijača, isto tako možemo vrlo lako napraviti od njega ono što smo u bliskoj prošlosti imali. Klub bez kontrole, na rubu stečaja, ničiji, a svačiji. Naravno i za to isto treba određeno razdoblje, ali, na žalost, kudikamo kraće. Nadam se da ćemo svi skupa biti pametni i shvatiti što našem klubu narušava temelje i da ćemo, kad se već kunemo u njega, prepoznati krive korake kako bi ipak tu našu cestu skratili i svaku krivinu nastojali što bolje ispraviti.
Izabrali smo put pravde i poštenja u kojem nema mjesta licemjerstvu. Tražimo i tražit ćemo od svakog čelnika Hajduka da se u skladu s tim i ponaša. Ako to tražimo od čelnika i svih zaposlenika, onda mi moramo biti isti takvi jer smo MI vlasnici (ili težimo tome da to postanemo) i ako mi postanemo ulica, kako nas zovu oni drugi navijači koji zagovaraju model privatizacije, naš put se počinje polako rušiti, a neki tamo tajkun s jednom kunom u džepu i trenutno moguće političkom moći mogao bi udariti posljednji žig na slučaj privatizacije kluba. Tek tad ćemo svi mi koji ga toliko svojatamo shvatiti da u jednom trenutku nismo sami sebi rekli da smo krenuli krivim putem.
Iako nikad nisam bio član Torcide (iz jednostavnog razloga jer u životu volim funkcionirati kao jedinka unutar bilo koje grupacije), itekako se osjećam dijelom iste i smatram da imam pravo reći kritiku i na račun tog najbitnijeg dijela navijača Hajduka jer sam i sam nekoliko godina proveo na toj tribini.
Velika većina ima potrebu okarakterizirati Torcidu kao nekakve huligane, narkomane i ljude s margine društva, a ja tvrdim upravo suprotno: to su uglavnom mladi zdravi momci i cure koji imaju normalne živote i nakon utakmica idu u svoje škole, na fakultete, posao. Nisu narkomani koji žive u jazbinama do neke nove utakmice. Međutim, mislim da je Torcida postala đir, danas su više šablonski organizirani, što i nije tako loše (organiziranije je navijanje nego nekad), međutim izgubila se spontanost. Ni slučajno se ne može dogoditi da se zapjeva Dalmatinca deset minuta prije utakmice. Imam osjećaj da ne žive utakmicu, nego navijaju od prve do devedesete minute što god se događalo na terenu. Pa se, recimo, igrač može vući ko krava ili ubiti od trčanja - nema reakcije, samo pjesma.
Recimo da se Saidu zviždalo kad je igrao onako kako je igrao, a ne pjevalo, onda možda on u grad ne bi ni izišao. Ovako se čovjek ponesen pjesmom navijača uputio u šetnju dan nakon utakmice i hooop... aj na raport. E, neće moći momci. Napad na našeg igrača nije ispravan put. Svi trebamo biti isti pod zakonom kojeg smo sami pisali. Strah me da naši najvjerniji navijači ne odu u ekstremizam bilo koje vrste, da jačaju frakcije unutar navijačke skupine jer sve skupa nas to dovodi do rasula, a onda i smanjenja članova i simpatizera Torcide, te Našeg Hajduka koja je puno osjetljivija grupa navijača na svako ekstremno ponašanje.
Nikako ne mogu shvatiti da konstantno spozoriramo HNS. Nije to otpor, to je sponzorstvo. Po meni je baklja neizostavni navijački rekvizit i podržavam navijače u naumu da se od njih ne radi kazališna publika, ali onakvo ubacivanje baklji na tartan i paljenje stolica je šteta za Hajduk, ne samo izravna, nego će se mnogi zapitati čemu forsiranje članarina da bi se to spalilo u par utakmica. Rezultat može biti smanjeni broj članova, veća mogućnost manipuliranja ljudi koji nisu zagovornici navijačkog upravljanja i eto nas na početku priče, samo me uistinu strah da nećemo imati novu priliku. Ako kojim slučajem nismo zadovoljni kako se trguje igračima, bira predsjednik i sl. onda postoji demokratski put kojim se može smjeniti NO, birati novi sve dok ne bude to ono što mi želimo.
Torcida je toliko pozitivnog donijela društvu da se to nikako ne smije zaboraviti, od humanitarnih akcija, gašenja požara, ali svakako moraju znati da im stotine gostovanja i borbi s policijom ne daje za pravo da budu jednakiji u ovoj našoj priči jer svi smo mi tu zbog Hajduka, a ne Hajduk zbog nas. Ovim putem molim Torcidu da budu svoji, da budu ono što im je tradicija ostavila u nasljeđe, a to je pjesma, šušur, navijanje sa što manje šablona. Izbjegavati ekstremizam, politiku i frakcije (jer je svaka podjela u budućnosti sukob 100 %).
Priznajmo kad napravimo neku glupost da je to glupost jer samo veliki mogu priznati da su pogriješili. Nadam se iskreno da svi skupa nećemo zapeti negdje na našoj cesti, štoviše uvjeren sam u to. Ništa Juve, ništa Barca, samo i jedino - Hajduk!
