Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
PRIČA BRAĆE VITAIĆ: Kako su Hajdukova djeca stekla kultni status u Cibaliji i Splitu...

PRIČA BRAĆE VITAIĆ: Kako su Hajdukova djeca stekla kultni status u Cibaliji i Splitu...

Frane je najbolji strijelac i kapetan momčadi koja ide u 1. ligu, a Ante već u prvoj trenerskoj sezoni uvodi Orkan u viši rang

Nogometna priča braće Ante i Frane Vitaića ove sezone doživjela je jedan od vrhunaca. Frane je, naime, kapetan i najbolji igrač Cibalije, s kojom je ušao u Prvu ligu, a Ante je u prvoj sezoni kao trener seniorske momčadi osvojio s Orkanom prvenstvo i sada ga čekaju kvalifikacije za Treću ligu.

Blizanci Vitaić rođeni su 7. lipnja 1982. godine, s tim da je Frane deset minuta stariji. Nogometne gene nemaju na majku Senku (nadimak Veda), već na oca Ognjena, dobro poznato nogometno lice u Dalmaciji, koji je igrao za Omiš, Zmaj, Orkan..., a pamti ga se i kao vrsnog igrača malog baluna...

Zanimljivo je da Frane i Ante nisu prve nogometne korake napravili u Orkanu iz Dugog Rata, već ih je kao talentiranu djecu otac odmah upisao u Hajduk. Tamo su u generaciji Srne i Carevića proveli cijelo djetinjstvo, sve do juniorskog staža, kada su poslani 'na kaljenje' u Mosor.

Iz današnje je perspektive zanimljivo da se obojica sjećaju utakmica protiv Osijeka, čiji je kapetan bio današnji Hajdukov predsjednik, a njihov vršnjak Ivan Kos. Doduše, Frane bolje poznaje njegova tatu Miroslava Kosa, koji mu je bio predsjednik dok je igrao u Osijeku, ali to je priča iz prošle sezone, a tek ova u dresu Cibalije će deset minuta starijem Vitaiću donijeti status klupske legende i opće priznanje.

Njihov seniorski početak u Mosoru su obilježila dva naslova prvaka 3. HNL, te ulazak kluba u viši rang. Nakon što su to izborili, povukao ih je natrag Hajduk, zajedno s klupskim kolegama Roglićem i vratarom Perdijićem, te su onu zadnju šampionsku sezonu 'bijelih' proveli na Poljudu. S tih zimskim priprema momčadi Blaža Sliškovića pamti se dolazak Nike Kranjčara, ali i naslov iz Slobodne Dalmacije 'Ali Baka i 44 hajduka'. Među ta četrdeset i četiri igrača su bili i mladi Vitaići, veliki talenti željni dokazivanja.

No, priliku u bijelom dresu nikad nisu dobili. Frane ni sekunde nije odigrao za prvu momčad, a Ante je upisao jedan nastup u Kupu protiv Zagreba, gdje ga je u nastavku zamijenio Grgurević. U dvije utakmice je Hajduk prošao u polufinale, ali za Vitaiće nije bilo mjesta u momčadi.

Tog ljeta je na Poljud stigao Ćiro Blažević. Oni su s Hajdukom imali profesionalni ugovor, ali i odriješene ruke da pronađu novu sredinu. Ante nam u razgovoru ističe kako je prema njima tada bio korektan Igor Štimac, uz čiji su blagoslov dobili odriješene ruke.

Frane je tada imao peh da slomi ključnu kost, pa pola godine nije igrao, dok je Ante prešao u Osijek, gdje se odmah nametnuo kao jedan od glavnih aduta prve momčadi. U priči 'tko će kome, ako ne svoj svome', Vitaić je za momčad koju je tada vodio Ivo Šušak 23. rujna 2006. godine postigao gol u 96. minuti. Hajduk je u prvih sedam kola prvenstva pod Zoranom Vulićem imao isto toliko pobjeda, a onda je sa 1:0 poražen u Osijeku. Vitaić je svladao Vladimira Balića, a ražalostio Vulića, koji ga je vodio u juniorima 'bijelih', te suigrača iz mladih dana Carevića.

Frane je, nakon što je sanirao ozljedu, također prešao u Osijek, ali se nije tako dobro snašao kao brat. Morao je krenuti od početka, vratio se čak u Omiš, kojemu je pomogao da osigura ostanak u ligi, a onda je prešao u Šibenik i odigrao sezonu iz snova. U jesenskom dijelu u Prvoj ligi je postigao 7 golova i stalno bio proglašavan igračem utakmice. S protekom vremena se neke stvari zaboravljaju, ali teško je reći je li mu ta sezona na Šubićevcu bila čak i bolja od ove kapetanske u Cibaliji.

Godine 2008. Ante Vitaić je potpisao za momčad norveškog prvoligaša Ham Kam, a Frane je otišao u rumunjski Otelul. Ante nam danas kaže da je u Norveškoj možda igrao najbolji nogomet karijere, ali je zbog nekih 'menadžerskih nesporazuma' otišao, te na kraju dobio poziv iz RNK Splita, koji je tada igrao Treću ligu.

Taj dio karijere Ante Vitaića je jako dobro poznat, braća Žužul su bili u naponu moći, te napravili povijesni rezultat i 'crvene' doveli do Prve lige, a već u debitantskoj sezoni i do trećeg mjesta, Europe i Fulhama. Svo to vrijeme momčad se nije mogla zamisliti bez Ante Vitaića, jer nikad kasnije nisu imali veznog igrača tako razornog udarca i finog pasa, koji je postigao ukupno čak 23 službena gola za RNK Split. Da se danas bira najboljih 11 prvoligaškog Splita Žužulove ere, sigurno bi u zadnjoj liniji broj jedan bio Križanac, u prednjoj Rebić, a u srednjoj - Vitaić, koji je mogao biti uzor po igri, ali i ponašanju.

U vrijeme dok je Split bio drugoligaš, u Parku mladeži je igrao i Frane, ali ta je epizoda kratko trajala i otišao je prvi put u Cibaliju, gdje će ostati tri sezone, a Slavonija će trajno postati i njegov dom. Frane se, naime, oženio Sandrom, koja je iz Ernestinova, imaju dva sina i logično je bilo za očekivati da tamo odradi jesen karijere. A činilo se u dvije osječke sezone da ona ide svom kraju, no onda se prošlog ljeta vratio kao kapetan u vinkovačku Cibaliju s misijom povratka u Prvu ligu. U lipnju puni 34 godine, no...

- Osjećam se dobro i igrat ću dok god me veseli odraditi dodatno prije ili poslije treninga. Moja misija je bila povratak u Prvu ligu jer mladim je igračima lako poremetiti samopouzdanje kad zaostaješ 10 ili 11 bodova za Šibenikom, a ja ni tada nisam dozvoljavao da netko priča o dodatnim kvalifikacijama, već sam bio fokusiran isključivo na prvo mjesto - kazao nam je Frane Vitaić, koji će primiti nagradu Sportskih novosti kao najbolji strijelac 2. lige sa 15 golova.

Ante je, pak, nakon teških ozljeda otišao iz RNK Splita. Kaže da je ponosan na sve što je dao za 'crvene' i ne želi čuti niti jednu ružnu riječ o vremenu provedenom u Parku mladeži. Karijeru je završio u ožujku 2015., sa 33 godine u Dugopolju, nakon što je opet ozlijedio operirano koljeno.

Nogometom se prestao baviti u tišini, gotovo da nitko nije ni znao da je na početku ove sezone preuzeo juniore Omiša. S njima je napravio dobar posao, a onda mu se na polusezoni otvorila prilika u Orkanu iz Dugog Rata, iz kojega je lijevi bek Splita s početka osamdesetih Goran Pekas otišao raditi u Hajduk. Bio je to mač s dvije oštrice...

- Razmišljao sam da se neću hvatati ničega gdje ne mogu biti 200 posto unutra. Orkan je već u trenutku mog dolaska bio na čelu tablice, što zna biti dvosjekli mač. Čak i nismo dobro startali u nastavak prvenstva, ali ja sam duboko vjerovao da se kvalitetan rad isplati i na kraju smo prvi stigli do cilja - ispričao nam je Ante Vitaić, također obiteljski čovjek, koji sa suprugom Sanjom ima dva sina i kćer.

Antu, doduše, još čekaju kvalifikacije za 3. HNL. Dugi Rat živi za te utakmice, a fešta se očekuje već sljedećeg vikenda u zadnjem kolu 1. ŽNL protiv Uskoka, kada će im novi predsjednik Županijskog saveza Vinko Radovani i tajnik Dino Knezović uručiti pobjednički pehar. O, da, do tada će već u Dugi Rat stići i Frane, novi ljubimac vinkovačkih Ultrasa, koji će ovoga puta navijati za klub iz mjesta u kojemu je ponikao, a kojega mu već u prvoj trenerskoj sezoni brat Ante pokušava uvesti u viši rang.

Priča braće Vitaić ide dalje, ali već sada se može reći da su ostavili dubok trag u povijesti domaćeg nogometa...   

Vaša reakcija na temu