PRIČA NAJSTARIJEG ŽIVUĆEG PRVOTIMCA 'BIJELIH': Dinamo ni strani sudac nije spasio od katastrofe, a Hajduku sam na Kiriginov poziv sudio finale Kupa

PRIČA NAJSTARIJEG ŽIVUĆEG PRVOTIMCA 'BIJELIH': Dinamo ni strani sudac nije spasio od katastrofe, a Hajduku sam na Kiriginov poziv sudio finale Kupa

Željko Borovčić Kurir je igrao za Hajduk pedesetih, a kasnije je sudio Prvu ligu

Željko Borovčić Kurir najstariji je živući Hajdukov prvotimac. Posjetili smo ga u njegovom splitskom stanu uoči 106. rođendana 'bijelih', te oživjeli uspomene na njegove igračke, ali i sudačke dane...

- Za prvu momčad Hajduka sam debitirao u Kupu. Bilo je to 24. kolovoza 1952. godine, kada smo u šesnaestini finala pobijedili Lokomotivu sa 4:2. Sastav je bio: Beara, D. Grčić, Broketa, ja na halfa, Krstulović, Luštica, Juričko, Mladinić, Vukas, Matošić, Arapović. U moje vrijeme nije bilo lako ući u prvu momčad Hajduka kao danas. Ja sam tri godine kucao na vrata prve momčadi kao najbolji junior. Tko je tada mogao zamijeniti Slavka Lušticu, Ivu Radovnikovića, starijega Grčića? - priča nam Kurir, koji je rođen 1. travnja 1931. godine, a za Hajduk je odigrao 37 utakmica.

- Najdraža mi je utakmica ostala Hajduk - Crvena zvezda 2:2 iz 1957. godine. Odigrao sam stvarno odličnu partiju, što je zabilježeno i u tadašnjim novinama. Zanimljivo je da nemam niti jednu sliku iz igračkih dana, tek ovu momčadsku, koju mi je kćer skinula s Interneta. Poseban je bio i jedan derbi s Dinamom...

Zašto?

- Tražili su strane suce, pa nam je u Split stigao Austrijanac Steiner. U to vrijeme je nepisano pravilo bilo da domaćin daje loptu za igru, a oni su i nju donijeli. Mi smo u svlačionici imali loptu, a nakon što je vratar Vulić malo probao u rukama, Frane Matošić mi je rekao: 'Odnesi je sucima'. Ja sam se vratio i rekao mu da oni već imaju loptu, nakon čega je on pozvao domara Krešu i pitao ga je li im je on dao. Nevjerojatno je koliko su dinamovci imali nepovjerenje u nas, ali sve nas je to dodatno napalilo i razbili smo ih 5:1. Već je na poluvremenu bilo 4:0...

Kako su podnijeli taj poraz?

- Zanimljiva je anegdota gdje je njihovo lijevo krilo Luka Lipušinović nakon četvrtog gola viknuo spojci Željku Matušu: 'Željko, šta je ovo'. Kako je viknuo moje ime, mislio sam da se meni obraća pa sam mu odgovorio: 'A ništa, nego tučete jedan drugome glavom o glavu'. Na toj utakmici je Sulejman Rebac odigrao tako dobro kako nisam vidio nijednog igrača u životu.

Vi ste nakon debija za Hajduk imali nekoliko godina pauze u bijelom dresu...

- Najprije bih volio spomenuti da sam u vrijeme Olimpijskih igara u Helsinkiju igrao za reprezentaciju Splita utakmice protiv reprezentacija Zagreba i Ljubljane. Na OI su išli Beara, Vukas, Matošić i Luštica, a mene je Leo Lemešić kao juniora pozvao da nastupim. Branio nam je Vidović, jedini prvotimac Splita jer nije bilo Beare, igrali su još Kokeza, Broketa, Katnić, Krstulović, Juričko, Mladinić, Vidjak, Šenauer... Zagreb smo dobili 2:1, a od Ljubljane izgubili istim rezultatom. A 1953. godine, nezadovoljan neigranjem u Hajduka, prešao sam na poziv Luke Kaliterne u Splita. I tamo bio najbolji, bili smo prvi u Hrvatsko-slovenskoj ligi. Potom sam otišao u vojsku.

Gdje i koliko ste dugo tamo bili?

- Nas sedmorica Splićana smo prvi put otišli u - Tetovo. Vozili smo se vlakom tri dana i dvije noći. Godinu i pol dana je trajao moj vojni rok jer sam bio jedinac. No, prava stvar je bila što me tamo dočekao Tomica Kaloperović, igrač BSK-a iz Beograda. Rekao mi je: 'Izdrži, brzo će se formirati reprezentacija JNA'. Trebao se dogoditi turnir u Ankari, gdje će uz nas sudjelovati Turska i Grčka. Nakon dvadesetak dana smo pozvani u Beograd na pripreme, a ja sam od 24 prijateljske utakmice odigrao 22. U toj momčadi su imali pravo igrati svi igrači Partizana koji su bili vojni službenici. Igrali smo u sastavu Šoštarić (Jurić), Hadžiabdić, Čolić, Milorad Milutinović, Papec, Jovanović, Velkovski, Herceg, Kaloperović, Žigante i ja. Dobili smo čak nove postole i odijelo, ali od turnira nije bilo ništa jer su zaratile Grčka i Turska. Nakon toga je Kaloperović prešao iz BSK-a u Partizana, a mene, Milutinovića i Žigantea, koji je bio desno krilo Sarajeva, su ostavili u Beogradu da budemo stražari i raznosimo poštu. Nisam se više vraćao u Tetovo, bio sam spašen.

Kako je došlo do povratka u Hajduk?

- Nakon povratka iz vojske su me pozvali da dođem iz Splita. Oni su me odmah pustili.

Zaključimo ovu igračku priču pedesetih, možete li koga od suigrača izdvojiti?

- Ma Vukas je definitivno igrač za sva vremena. Mogao je igrati i bez treninga. Možda bi još bilo zanimljivo spomenuti da sam bio rezervni igrač u onoj velikoj pobjedi nad Lokomotivom 1952. kada se slavio naslov prvaka. Tada nije bilo izmjena, ali su me poveli za slučaj da netko ne bi mogao igrati. Po povratku su naš vlak na svakoj stanici pozdravljali navijači sa zastavama, a u Splitu je bila velika povorka od željezničkog kolodvora do Staroga placa.

Zašto ste na kraju otišli iz Hajduka?

- Prestao sam kad me Frane Matošić više nije stavljao igrati. Nastupao sam još godinu dana za Jugovinil i odlučio prestati.

Vaša sudačka priča izuzetno je zanimljiva zbog čuvenog finala Kupa iz 1973. godine. Kako ste uopće krenuli u te vode? 

- Nakon što sam se oženio, živio sam kod supruginih roditelja, a u blizini je stanovao Leo Lemešić, koji me pozvao da upišem tečaj. I tako je krenulo. Išlo mi je jako dobro, bio sam najbolji sudac Republičke lige, položio za saveznog suca, pa sam onda kao najbolji sudac druge lige morao jednu godinu čekati kako bi prošao Ico Horvat, koji je bio iza mene, a onda sam stigao do Prve lige...

I čuvenog finala Kupa između Crvene zvezde i Hajduka. Kako se ta priča odvijala?

- Pozvao me Tito Kirigin da moramo razgovarati, te da je pao dogovor da zbog antagonizma i loših odnosa jednu utakmicu sudi najbolji sudac iz Beograda, a drugu iz Splita. Pitao me što mislim o tome.

Što ste mu odgovorili?

- Uzeo sam dva dana pauze, pa kazao - prihvaćam. Ali kazao sam mu da je jako delikatno da ja kao bivši igrač Hajduka i Splićanin sudim tu utakmicu. On me pitao želim li suditi u Splitu ili Beogradu, a ja sam kazao da bih radije onu u gostima. Bilo bi mi jako nezgodno da u Splitu nešto pogriješim, odma bi mi rekli da se 'utirajen' Zvezdi.

To se ipak nije dogodilo...

- Desilo se za mene ono najgore. Ostalo je 1:1, pa prva utakmica kao da se nije ni igrala. Utakmicu je sudio major JNA Ljuić. U Beograd smo otputovali Miljenko Madir, Đorđe Radić i ja. Pamtim da mi je Leo Lemešić prije puta dao savjet: 'To ti je politička utakmica, zaboravi crvene i žute kartone. Šta čuješ, ne čuješ, snađi se kako znaš'. Noć prije utakmice je pao snijeg, ali teren je bio očišćen. Hajduk je odigrao vrhunsku partiju, Žungul, Oblak, Jerković, Peruzović i društvo odigrali su kao danas Barcelona i pobijedili sa 2:1. Hajduk je osvojio Kup, a ja sam na dar dobio album sa slikama i posvetu s potpisom Tita Kirigina (pokazuje nam dobro očuvani album op. a.)


Sve je, dakle, mirno prošlo...

- Bilo je problema na dodjeli. U vrijeme dok je izaslanik maršala Tita Stane Dolanc držao govor, s tribina su nas gađali grudama. Ne njega, nego nas suce, ali kada je pala jedna gruda u kojoj je bio kamen, policija je intervenirala i sve se smirilo.


Nije vam to na kraju bila najteža utakmica?

- Ma kakvi, najgora se dogodila tri mjeseca kasnije, kada su Zvezda i Vojvodina odigrali 1:1. Sudio sam opet kako treba, ali smo pomoćnik Madir i ja napadnuti u tunelu. Treći sudac Vujec iz Varaždina je bio ranije otišao. Dan danas pamtim kako ih je Madir tukao, sve je ispred njega ležalo. Nekoliko smo civila prebili, poslije je došla policija. U trenutku kada je do nas došao Luka Dereta, moj prijatelj i predstavnik Hajduka u FSJ, stigao je bio bivši igrač Zvezde Nešović i rekao mu: 'Izađi jer ćeš nastradati i ti'. Kasnije sam ih prijavio, dao sam izjavu da su nas vrijeđali na nacionalnoj osnovi. Stamenković, lijevo krilo Zvezde, nam je rekao: 'Ustaše, pička vam majčina, platit ćete vi ovo'. Ta je izjava ušla u sve novine i to je bilo osuđujuće. Četiri igrača Zvezde su kažnjena, a bio sam i ja kažnjen jer nisam isključio Vladimira Petrovića, iako i danas mislim da ga nisam ni trebao isključiti jer je njegov start bio za žuti karton. Inače, oni su cijelu tu utakmicu simulirali, tražili jedanaesterac, a ja im ga nisam sudio. Nisam im dozvolio ni da maltretiraju protivničke igrače. Još dugo sam primao prijeteća pisma, nazivali su me ustašom, a moji su svi partizani.

Moja se osnovna škola davno zvala Đordano Borovčić Kurir. Je li vam on što u rodu?

- Đordano je prvi rođak moga oca. Bili su i prijatelji. Pamtim dan kada je Đordano s jednom ženom došao kod nas u stan i rekao ocu: 'Križane, došao sam ti kazati da ovoga puta nećeš ići s nama. Mi smo svi momci, a ti jedini imaš obitelj'. To je bilo 1941. godine, Prvi splitski partizanski odred. Da je išao, bio bi i moj otac strijeljan. U mojoj obitelji kod majke se krio Dragan Britvić iz Kaštelanskog partizanskog odreda, koji je uhvaćen i strijeljan u Lećevici 1942. godine. Da, s obje strane su mi svi bili partizani.

Kada ste vi zaključili sudačku karijeru?

- Prestao sam suditi 1978. godine, počeo me boliti desni kuk. Zadnja mi je utakmica bila Budućnost - Sloboda, u srijedu sam bio delegiran za Partizan - Radnički, ali to sam otkazao. Mogao sam kasnije biti delegat ili kontrolor, ali nisam htio više ništa. Bio je to kraj mog nogometnog puta, a posvetio sam se poslu, gdje sam još od 1956. godine radio u Elektrodalmaciji, u odsjeku Izgradnja i projektiranje. Sve do jedne teške nesreće u Splitu, kad je dizalica uslijed velikog vjetra i nevere u današnjoj Zvonimirovoj ulici pala na fiću i ubila našu glavnu blagajnicu Veru Trumbić i moga kolegu Mira Krstulovića. Iza toga me postavilo na njegovo mjesto šefa za izgradnju energetskih objekata za grad Split, što sam radio sve do penzije - zaključio je Borovčić Kurir.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare