Ono što se provlačilo cijeli turnir, a to je da nismo imali konstantu te nismo mogli kontrolirati igru dogodilo se i danas, ali ovaj put nas je to koštalo medalje. Realno i objektivno treba reći kako nismo zaslužili borbu za medalju. Ružno zvuči, ali je istinito.
Osovina vratar, pivot i srednji vanjski - Alilović, Vori i Duvnjak je bila okosnica koja nije pružila ono što se od njih očekivalo, a bilo je iluzorno očekivati kako će netko od ostalih igrača preuzeti odgovornost. Osim bljeska Duvnjaka početkom drugog poluvremena, sve drugo je bilo loše. Naša obrana, iako se znalo odakle prijeti najveća opasnost, nije neutralizirala njihov središnji napad, dok su im u isto vrijeme krila bila potpuno bezopasna, a padali smo i na najglupljim greškama - dodavanjima na pivota.
Poraz je još bolniji jer znamo kako oni igraju bez pravog srednjeg vanjskog igrača. Kada tome pridodamo naš bezopasan napad kakav je bio skoro cijelog turnira, ishod utakmice nije ni mogao biti drukčiji.
Detalj o kojem nisu pričali naši reprezentativci, iako je trebalo s tim izaći u javnost prije meča, jest da su naši reprezentativci noć proveli na infuzijama zbog trovanja hranom. Sada će to zvučati kao jedna vrsta alibija, ali činjenica je kako je to ostavilo traga jer su tek trojica bili zdravi.
Ostali smo bez medalje te je jasno kako nešto ne štima. Izbornik i ljudi koji vode Savez morat će dati suvisle odgovore zbog čega se ovo dogodilo. Cijeli turnir ne nudi ništa novo, ali ipak smo mi ti koji bismo morali diktirati promjene, inovacije i nove trendove u igri, a to je izostalo.