SOLINSKE LEGENDE Ivica Bubić: Nakon prva dva pogotka na Marakani, rekao sam vrataru Laštri: 'Ako bude jedan gol po glavi, dobri smo'

Ivica Bubić solinska je nogometna legenda i član najslavnije generacije momčadi s Jadra, koja je 7. rujna 1977. godine igrala osminu finala Kupa Jugoslavije protiv Crvene zvezde na Marakani...

- Dosta dobro se sjećam, iako je prošlo već gotovo 40 godina. Putovanje u Beograd dan prije utakmice mnogi su zapamtili jer su se prvi put u životu vozili avionom. Mi smo imali sjajnu generaciju, ali oni su bili jedna od najboljih momčadi u državi. Igrali smo večernju utakmicu, a već u 5. minuti rezultat je bio 2:0 za njih - priča nam Bubić, dok sjedimo u kafiću pored igrališta uz Jadro, pa nastavlja:

- Rekao sam tada vrataru Laštri: 'Ako bude jedan gol po glavi, dobri smo'. No, kako je vrijeme odmicalo mi smo igrali sve bolje i oslobodili se pritiska. Boban, Hrga i Radić su zabili za nas, na kraju smo izgubili 6:3, a pamtim i da su nas nakon utakmice vodili na zajedničku večeru. Iako danas svi pričaju o tom uspjehu, meni je jedna utakmica za solinski nogomet bila puno važnija...

Koja je to?

- Utakmica protiv Splita, koja je 1981. godine bila odlučujuća za plasman u Drugu saveznu ligu. Pobijedili smo sa 5:2, pred krcatim gledalištem, a onda je uslijedila fešta kakvu Solin ne pamti. Tih godina su srušeni svi rekordi posjete utakmica uz Jadro, pamti se utakmica protiv Šibenika, zatim i Čelika, gdje je Kele švercao karte, a na kraju se 5.000 ljudi natiskalo na stadionu.

Vratimo se nazad u sedamdesete i vaš početak...

- Za prvu momčad sam debitirao u Kupu protiv Omiša 1971. godine, kada je za nas još igrao i nedavno preminuli Mile Viđak. Igrali smo tada u Dalmatinskoj zoni, a u sezoni  73/74 smo izborli ulazak u Treću ligu, nakon što smo u kvalifikacijama u obje utakmice svladali Orkan s po 3:0. Trener nam je tada bio Stanko Poklepović, a ja sam oba susreta bio na klupi. U idućoj sezoni će doći Hajdukova legenda iz pedesetih Ljubomir Kokeza, kod kojega sam postao standardan na mjestu stopera.

S Hajdukom ste tada bili u jako bliskim odnosima?

- Hajduk je sedamdesetih godina bio pojam. Osvojio je tri prvenstva i pet kupova, ali dosta je njihovih igrača i početkom osamdesetih provelo određeno vrijeme uz Jadro. Solin je bio jedina mjesna zajednica koja je igrala Drugu ligu, sve ostalo su bili veći gradovi, a tada su za nas igrali još Gabrić, Miljuš, Mršić, Šeparović, Juričko, Vujčić, Mladina, Dražić, Ćelić, također i Mićun Jovanić...

Koga od suigrača smatrate najboljim?

- To su Frane Poparić i Petar Kalinić. Nema se tu tko što ljutiti, to je moj subjektivan dojam. Njih dvojica su bili nezaustavljivi.

A treneri?

- Kajo Grubišić! S njim smo ušli u Drugu ligu, a onda dvije godine nisam s njim pričao jer je otišao s klupe. U višem rangu nas je opet vodio Špaco. Da se razumijemo, obojica su izvrsni treneri, ali Poklepović je više inzistirao na igri i pasu, dok je Grubišiću primarna bila odgovornost i fizička sprema.

Najteži trenutak karijere?

- Skrivio sam jedanaesterac u kvalifikacijama za Drugu ligu protiv Segeste 1978. godine. I danas ga sanjam. Bespotrebno sam igrao rukom. Rekao sam tada vrataru 'Laštre prijatelju, spasi', ali vraga... Lopta je završila u mreži i izgubili smo sa 2:0, a u uzvratu pobijedili sa 1:0, što nam nije bilo dovoljno.

Najdraži gol?

- Iako sam igrao u obrani, znao sam se priključiti napadu. To je sigurno onaj za vodstvo protiv Čelika u Drugoj ligi, kojega sam postigao glavom na nabačaj Mladena Kalinića. Do kraja smo pobijedili 5:2.

Možete li usporediti ondašnje i današnje vrijeme?

- Mislim da se sada više trenira, a ni igrači nemaju drugih obaveza. Ja sam na početku igračke karijere radio u Škveru, a potom 38 godina u Dalmacijacementa. Možete li zamisliti da sam odigrao jednu od legendarnih Solinovih utakmica, onu protiv reprezentacije SSSR-a, tako što su me s posla pustili u 12, a utakmica je bila u 14 sati. I ostali smo 2:2, a za njih je igrao i legendarni Oleg Blohin.

Kakav je bio omjer domaćih i stranih igrača?

- Većina je bila naših, dva Kalinića, dva Bubića, nezaboravni kapetan Boban, Vitez, Laštre... Bilo ih je i iz Mravinaca, Sućurca, ma ja sam sve to računao kao naše. Ima i danas naše djece, tu su Ninčević, Taraš, Grubišić, Višić, Svalina, Batarelo, Mrković... Igrači sa strane više i koštaju.

Prognoza za srijedu?

- Častim u Slapa (tako zove pizzeriju u Solinu op.a) cijelu moju ekipu ako Solin izdrži prvo poluvrijeme bez primljenog pogotka.

Tko će pobijediti?

- Solin, a ako pobijedi i Hajduk - opet dobro. Ja sam član jednoga i drugog kluba, s tim da utakmice Solina baš nikada ne propuštam.

No, interes je za utakmice uz Jadro zadnjih godina dosta pao...

- Na stadion dolaze isti ljudi koji su i mene gledali hahaha. Šalu na stranu, ali ja po imenu znam gotovo sve gledatelje. Uvijek isti redovito dolaze.

Poruka za kraj?

- U izradi je 12 šalova Solina za moju ekipu, a sponzor nam je vatreni navijač Hajduka Dalibor Vučičić. Kad odem na Poljud, onda sam u njegovom društvu na sjeverozapadu. I da ne zaboravim još jednu poveznicu: Solin je u Drugoj ligi jednom bio domaćin na Poljudu. Uz Jadro je utakmica protiv Iskre iz Bugojna bila prekinuta zbog opće tučnjave, pa smo ponovljeni susret tamo odigrali i pobijedili sa 2:1! Eto, neka i to ostane zapisano uoči ove povijesne utakmice Kupa... - zaključio je Bubić.