Službeno bi prva rečenica trebala biti da su predsjednik Stručne komisije NSŽSD-e Ivan Gudelj, instruktor Zdravko Marić i tajnik Dino Knezović posjetili jučer legendarnog trenera Stanka Poklepovića i odnijeli mu darove.
No, ljepše je kazati da su Špacu u njegovu domu nakon teške operacije posjetili prijatelji i bitno mu popravili raspoloženje.
- Najteže mi je što se nigdje ne mičem iz ove sjedalice. Gledam stalno u isti zid, fali mi prošetat do Poljuda, pogledat koji trening - pričao je Poklepović.
Potom je objasnio:
- Ivić i ja smo 24 sata dnevno pričali o balunu. I to nam je bilo malo. Za nas nije postojala druga tema.
U opuštenoj atmosferi je otkrio:
- Dva puta su me zvali da budem trener Dinama. Jednom Zorislav Srebrić, a drugi put Vlatko Marković. Ne znam jesam li pogriješio što nisam prihvatio, ali činilo mi se da bi bilo glupo da ja koji sam sve prošao u Hajduku baš tamo odem.
Dosta dugo se razgovaralo, prepričavali su Gudelj i on anegdote sa Sliškovićem, a završit ćemo s jednom Špacinom rečenicom koju je izrekao posebno glasno, s visoko uzdignutim kažiprstom.
- Ne valja ona 'Hajduk živi vječno'. Jer možeš ti živit vječno i bit doli, a mi smo velik klub koji mora težit najvećemu. Ja bi to prominija u 'Hajduk mora biti najbolji!'