U PRVOM LICU Božidar Maljković: Heroji naše revolucije su zaslužili da im Split pokloni dio rive gdje će zauvijek utisnuti svoje ruke i noge

Legendarni trener Jugoplastike Božidar Maljković napisao je za e-novine.com sjajan tekst vezan za nezaboravne dane, kada je izgradio najbolju europsku košarkašku momčad 20. stoljeća. Tekst je u prvom licu, prenosimo ga u cijelosti: 

'Da sam normalan, poludio bih, kada sam ljeta gospodnjeg 1986. dobio poziv od Splićana. Tada je Prvi maj još uvijek bio ozbiljan praznik, selo u Bačkoj gdje su moji kolonizirani iz Like, onim vlakom bez voznog reda, lokalna kudeljara, i poziv tajnika Bilića na neki crni, bakelitni telefon, koji kao i policijska palica izaziva strahopoštovanje. Krećem sa ženom i djecom kući, za Beograd. Ispraća me jedna velika duga na nebu, iznad pašnjaka i livada gdje sam konje jahao, i kao da mi kaže: 'Idi, ja ću čuvati tebe i sve tvoje'... Stižem u Beograd, svi prijatelji mi kažu: 'Ne idi, to je lijep, ali ludi grad, potjerat će te kući poslije dvije izgubljene, a ekipa im je kao šareni orkestar, koji je jedva ostao u ligi'. U mojoj glavi košmar, pitanja... gdje su čuli za mene, ko me preporučio, zašto baš ja? Koga su zvali prije mene?  Glupost, to je isto kad se ženiš pa hoćeš znati s kim je bila tvoja voljena prije tebe. Najbolji način da brzo poludiš. 

Da sam normalan, poludio bih, kad sam stigao na aerodrom osjetio sam u nosu stare mirise mora, smreke, borovine, palmi i nečega magičnog što samo bog zna i ljubomorno čuva kao i stari pariški majstori parfema svoju recepturu; 80 kilometara odatle, u Vodicama sam odrastao, ali taj čarobni miris nikada nisam osjetio… tajnik Biba me dočekao, krenusmo za Gripe, priča mi o Kaštelima, ja se pravim lud, ne kažem mu da sam u Starom proveo tri nezaboravna ljeta. Odjednom se žuti Renault počne tresti, poskakivati i - stade. Odmah sam pomislio: 'Sirotinja mi je kao sudbina.' Ko hoće juhu, nema salata i obrnuto. I u mom Ušću, i u Radničkom bilo je to nepisano pravilo. Nekako dođosmo do Gripa. Tamo, na prvom katu nas čekaju Milas, Sabalić, Jerkov, Katunarić, Njegovan... htjeli bi biti ozbiljni, strogi, ali ne mogu. Dobrotu teško možeš sakriti. Tri sekunde je trajao razgovor oko moje plaće. Dali su mi nešto, ali s obzirom da do tada nisam imao ništa, prihvatio sam. Žele uzima riječ i kaže: e, moj majstore da znaš što su o tebi rekli Profa i Ranko tražio bi tri puta više. Brzo sam odgovorio da će platiti mnogo, mnogo više, ali da mi treba malo vremena. I oni i ja pomislili smo isto, da bog da pa da bude tako. Šutjeli smo kao da bi izgovorena želja spriječila njeno ostvarenje. Dogovor je obilježen ručkom u 'Opatiji' uz specijalitete od kojih su neki danas zabranjeni...

Da sam normalan poludio bih, kada sam pročitao u Slobodnoj da je jedan od glavnih mulaca, na pitanje o novom treneru izjavio 'šta će nam ovaj, niko ga ne zna, zar na nama da se vježba'... Kako kažu Talijani, propustio je divnu priliku da šuti. Ali, bio je u pravu.  Sjećam se snažno te noći prije prvog treninga. Ofucan, Titov apartman 101, u hotelu Park, brza večera, ljubazni ljudi, napisan trening... košmarna noć, budim se i vidim na vratima balkona, bijeli šal od maca s topole, čije mi grane, kroz prozor gotovo ulaze u sobu.  Izgleda da su te mace moj životni suputnik...  za čas zaplačem, moj nos se poveća, moje usne oteknu, kao današnjim folk pjevačicama, svrab u očima...Pijem brzo kavu i na pitanje brižne konobarice smeta li mi alergija odgovaram: 'Ne mnogo, samo kad dišem'.  Sjedam u neku nakazu od auta, koju je Profa nazvao sokotalo, i skromno stižem na Gripe.... da, stigoh na Gripe, tresući se kao traktor u leru.  Dočekao me stručni savjet u sjenci, kako su grupu penzioniranih moreplovaca posprdno zvali ovi iz kluba, gledajući me ispod oka podrugljivo, sa monumentalnom nevjericom kao da sam došao asfaltirati njihovo more. Prvi trening, razgovor na centru igrališta, ogromno iznenađenje jer mi se svi obraćaju sa vi. Slijedi pitanje drugog, malo starijeg mulca, od ovoga što me je pohvalio u Slobodnoj: ‘Šjor Božo, a kako mi vas da zovemo?’ Odgovorio sam mu: 'Kako god hoćete samo nemojte vrijeđati'. Kratko su se nasmijali i otišli. Tako je to sve počelo...

Da sam normalan, poludio bih, kada sam se s tajnikom Bibom i Mackom spustio do Firula, a tamo pokojni Barulja drži 'banku' i govori: 'Samo da prođu ove tri marčane bure, pa da igramo picigin na Bačvicama'. Odavno su me novobeogradski mangupi (ne barabe) učili da nikada ne reagiram na prvu fintu. Zato šutim i slušam. Navodno, u martu pušu tri bure, uvijek u iste dane. Prva sedmog, druga sedamnaestog, i treća 27.  Poslije treće počinje ljeto, dugo i toplo sa čarobnim valovima i mirisima s Marjana.

Brzo shvaćam da svi vjeruju u tu priču, a ja mislim u sebi: 'Priča vam je dobra, ali nije za sve uzraste'. Jedva čekam 7. ožujak i gle čuda udari bura, hladnoća brutalno ulazi u kosti, isto se desi 17. i 27, Split je bio prozirno čist, u blago modroj i prozračnoj boji. Počeo je picigin na Bačvicama, masovno kupanje, žene koje su jedva sačekale da se skinu...  pamtim, tako je bilo svake od moje četiri godine. Kada je riječ o meteorologiji, ispričat ću vam jednu nikada razumljivu priču. To se moglo desiti i u Moskvi, Rimu, Tel Avivu, Londonu, Barceloni... naime, tada nije bilo mobilnih, nije bilo ni mnogo para, svi smo bili podjednako bogati, ili siromašni. I da budem precizan desilo se to na Kanarskim otocima.  Ugledni privrednik, član uprave našeg kluba, skupio malo pezeta, pa iz telefonske govornice zove kući. Ja slušam razgovor, nehoteći. 'E, ti si?!', pa pauza 'e, stiga san na Kanare, kakvo je vrime doli? Južina? Opet južina asti gospe...'. Kraj razgovora. 

Nije pitao ženu ni kako je ona, ni kako su sitna djeca, nije pitao ni za poduzeće koje je uspješno vodio... ali, vrijeme je najvažnije. Najvažnije je ono što uopće nije važno i na što on s pet tisuća kilometara razdaljine sve i da hoće, ne može utjecati. U slučaju malo dužih razgovora bi još spominjali bakalar, ima li ga ili nema i kako će ga spremati. Zdravlje oca, matere, žene, djece nije važno, najvažnije su meteo-situacija u Splitu i bakalar. Za ovu priliku od mene dovoljno. Riječi su dokument i treba ih pažljivo birati, reče veliki pisac. Slijepo sam se držao toga u ovom sjećanju.

PS. Kao što vidite, nisam ni jednom riječju spomenuo moje prijatelje, stare legende Jugoplastike i Europe, nisam spomenuo ni moje igrače s kojima sam proživio četiri najljepše godine života. Reći da najljepše godine tek dolaze za mene je drska laž, moje četiri najbolje godine su prošle... govoriti o herojima rada, revolucionarima europske košarke, najvećoj gospodi na parketu i izvan njega zahtijeva mnogo vremena, uz vrelu želju koja kod mene postoji da to i uradim. Mnogi umni ljudi me na to nagovaraju.  Siguran sam da ću to jednoga dana i uraditi. Dobra košarka koju smo igrali je poput dobrog bluza. Omogućava da publika osjeti da ima milijun maraka kod kuće, a u stvari nema ništa. Svojim igrama i vještinom smo ulazili u sve domove, u sve glave mlade i stare, naše igrače su zbog njihovog ponašanja neke žene voljele za svoje kćeri, a, mnoge mlađe za sebe...

Imali smo istu maksimu kao i Fidel Kastro na Kubi: naša obaveza je da pobjeđujemo. Posuli smo, po inače najljepšem gradu na svijetu, zlatnu prašinu, a Split je, nikada sebičan, poklanjao otocima i zaleđu, i vlajima i bodulima... Moram ovdje stati, suze mi polaze, a i ja sam oslabio... Koliko sam nekada bio čvrst, bez suza ispratio pola familije na drugu obalu, danas mogu zaplakati i na otvaranju samoposluge. Ti moji heroji naše splitske revolucije su zaslužili da im Split pokloni dio rive gdje će zauvijek utisnuti svoje ruke i noge. To mjesto će biti svetište za generacije koje dolaze, neke nove dječake sa splitske rive'.