BESKUĆNICI 15 GODINA NISU SAMI: Ovo nije samo priča MoSt-a, ovo je priča o stvaranju jednog boljeg i humanijeg Splita

Fotogalerija (5)

Prihvatilište za beskućnice/ke u Splitu djeluje već 15 godina. Evo 15 godina u 15 sličica... 

O korisnicima…

1. U prvom tjednu rada imali smo samo tri korisnika. To nam je bilo pomalo neobično, jer smo znali da ima ljudi na ulici. Jedan od naših volontera javio nam je kako na Turskoj kuli spava jedan čovjek. Bez razmišljanja sjeli smo u 'peglicu' (tada jedino prijevozno sredstvo udruge) i krenuli po njega. Ali nije se dogodilo ono što smo očekivali. Prepali smo čovjeka do te mjere da nas je gađao kamenjem, vikao, spominjao nam sve 'matere' ovog svijeta. I bez obzira na to što smo i mi vikali da nismo iz policije, niti iz bilo koje institucije, nismo mu uspjeli objasniti što želimo. Nakon pola godine čuli smo da je smješten na psihijatriju...

2.  O jednom korisniku smo znali samo da je radio kao rudar u Americi. Nismo mu znali ni ime, ni prezime, baš ništa. Dugo smo ga nagovarali da dođe do nas u Prihvatilište, ali nas je uporno odbijao bez puno razgovora. Kada smo ga napokon nagovorili da dođe, okupa se i presvuče, zaspao je na krevetu sjedeći. Baš onako kako je godinama spavao u improviziranoj kućici na Toću. Nakon par dana uspio je leći, ispružiti se. Kada se probudio, bilo mu je toliko loše da ga je hitna pomoć odvela u bolnicu. Taj dan je i umro u bolnici, od upale pluća…

3. Jedan od korisnika kojeg se rado sjetimo je N.M. Dugo je živio na ulici, gotovo da mu je to bio stil života. Volio je malo popiti, ali nikad nije stvarao probleme. Svaki njegov pozdrav bio je srednji prst, za dobro jutro, za dobar dan, za laku noć. I znao si kada ti pokaže srednji prst da je sve u redu. 

4. Sigurno se sjećate grčkog pomorca, pola grada mu je pomagalo, na kraju je ipak jedno vrijeme boravio kod nas pokušavajući ostvariti svoja prava. Bio je ogorčen zbog birokracije, zbog svoje nemoći… Pričali smo na engleski, hrvatski i grčki, a koji put i 'na mote'. Imali smo kompliciran odnos, a na odlasku nam je, uz osmijeh, poklonio svoju sliku, kako nam ne bi nedostajao. Vratio se kući i opet plovi.

5. Među prvim korisnicima bio nam je Sirijac, doktor. U svojim kuferima nosio je samo knjige. Nažalost, svu je imovinu prokockao. Bio je strastveni kockar, ali nije tolerirao pušače. Kratko je bio kod nas, vrlo brzo pronašao je posao u Španjolskoj.

6.  Kada je preminula jedna naša korisnica, gospođa u visokim godinama, brinući se oko njene sahrane, saznali smo mnoge zanimljive informacije. Prvo smo pronašli njezinu obiteljsku prijateljicu u Opatiji, koja nam je otkrila pomno čuvanu tajnu. Pokojnica je bila iz plemićke obitelji, unuka savskog bana. Pokopali smo je u obiteljskoj grobnici na Trsatu u Rijeci.

Najtužnije, najteže, najdraže… 

7. Najtužnije situacije su kada netko od korisnika umre. Pokušavamo tada doći do obitelji, kontaktiramo socijalne službe koje pokrivaju troškove sahrane, i uvijek strepimo hoće li netko doći na pogreb, ima li netko kome je bio bitan... 

Na ispraćaju jednog našeg dugogodišnjeg  korisnika, uz fratra, bilo je nas četvero. Među nama i suprug naše volonterke koji ga nije poznavao... Taj nam je bio najtužniji… 

8. Najteža situacija dogodila nam se u Stambenoj zajednici za žene beskućnice. Jedna korisnica prijetila je samoubojstvom, zbog bezizlazne životne situacije u kojoj se našla. Slučaj je izazvao veliku medijsku pompu, sve TV ekipe opkolile su Stambenu zajednicu, a nama je, ustvari, trebao mir kako bismo zaključili situaciju najbolje za našu korisnicu. Na kraju smo u tome i uspjeli.

9. Najdraže su nam situacije kada se pojedini korisnici u potpunosti vrate u normalan život. Bilo ih je puno, neki nam se i danas jave, neki su nam čak sada i donatori, a neki su nas ciljano zaboravili, ostavili su nas u svojoj prošlosti.

10. Jedan od najdražih trenutaka bio nam je u Milanu, na Svjetskom prvenstvu beskućnika 2009. godine. To je bilo prvo sudjelovanje Hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika na nekom velikom natjecanju. Kasnili smo i gotovo direktno došli na utakmicu. Nismo imali pojma što se događa, a već je svirala hrvatska himna. 

Simboličan je put od vremena kada beskućnici 'nisu postojali' do Hrvatske reprezentacije beskućnika, koja je u službenim dresovima nastupala na stadionu u centru Milana, zajedno s još 63 reprezentacije svijeta. Težak put!

O radu…

11.  Pretpostavljali smo, znali da nas čeka težak posao. Ali, neke situacije zaista nismo mogli predvidjeti. Radili smo stvari koje nemaju direktne veze s našim poslom: kupali, presvlačili i mijenjali bolesne, čistili stanove, selili siromašne obitelji, prevozili, držali za ruku, bili na raspolaganju u svako doba dana i noći… Nije bilo lako, mnoge stvari nismo znali, ali najvažnije je bilo biti čovjek. 

12. Kiše su nam predstavljale veliki problem u Prihvatilištu na Zlodrinoj poljani. Znali smo, s većim kišama dolazi i poplava. Voda bi izbijala iz svih odvoda. Morali smo podizati sav namještaj, prilagođavati prostor i za življenje, ali i za poplave. Ni dan danas nije nam jasno kako smo radili i kako je tu moglo živjeti 16 ljudi.

13. U pokušaju da omogućimo našim korisnicima povratak u normalan život,  pomagali smo im u potrazi za poslom. Jednom smo za jednu  korisnicu pronašli posao čišćenja jednog kluba na području Splita. I zaista je brižno i marljivo odradila sve razgovore i probni rok. Kada su je trebali prijaviti, s osobne iskaznice prepoznali su adresu Prihvatilišta (Zlodrina poljana 4) te joj rekli kako je ipak ne bi zaposlili. Bili smo ogorčeni. Nismo istupili u javnosti, jer korisnica nije željela dodatan publicitet. Stigmatizacija korisnika nam najteže pada i najviše truda smo uložili pokušavajući objasniti svima kako su beskućnici kao i svi drugi ljudi.

14. Osim stigmatizacije, borba s institucijama je bila najteži dio posla. Na jednom sastanku u Zagrebu, 2003. godine, djelatnici Ministarstva su nam uporno tvrdili kako u Hrvatskoj nema žena beskućnica. U tim trenucima je naša Stambena zajednica za žene beskućnice bila puna.

Danas se rade strategije borbe protiv siromaštva i beskućništva. Mali korak za nas, veliki za institucije.

15. Mislim da nam je riječ 'hvala' najčešće korištena riječ u poslu. Danas cijeli grad pomaže, donira, volontira i posjećuje Centar za beskućnice/ke na novoj adresi u Gundulićevoj 22. Zato zaista hvala svima, jer ovo nije samo priča MoSt-a, ovo je priča o stvaranju jednog boljeg i humanijeg Splita. Na ponos grada Splita i svih nas!