David Bowie - gdje je otišao?
Di si, čoviče? Piše: Dražen Radman / pastor Baptističke crkve Split

David Bowie - gdje je otišao?

Neki nisu ni svjesni da su iskazali čak i uvjerenje kako njihov idol ili draga osoba - ne umire

'Izgubljen u svom krugu, evo me, bljeskam bez boja...'

(David Bowie, Station to station, 1976.)

'Pokupivši svu slavu ovoga svijeta, ponio ju je na onaj, pjevajući nam: Baci pogled gore, ja sam u raju...', napisao je jedan novinar u svojoj oproštajnoj noti velikanu svjetske glazbene scene Davidu Bowieju, čija se ovozemaljska nit prekinula prije nekoliko dana.

Istim povodom, jedan poznati slikar u nekoliko je stihova izrazio svoj doživljaj: Zvijezde ne mogu umrijeti / one se samo tiho rasprsnu / u milijune novih sunaca / u teškom muku svjetlosti/ naprosto promijene oblik... 

Svatko, dakle, na svoj način sastavlja epitaf umjetničkom geniju kakav je Bowie bio. Uglavnom, većina njemu posvećenih redaka završava onim poznatim pozdravom R.I.P. (Rest In Peace - počivaj u miru). Tako čine ateisti, teisti, agnostici itd.

Razmišljam ovih dana baš o toj učestaloj i, ni u kom slučaju, sporednoj pojavi. O tome kako svi ljudi, ovako ili onako nađu načina, a napose u 'smrtnim' prigodama, da izraze nadu, vjeru, želju ili barem slutnju da tjelesna smrt nije kraj, da duša ne umire... 

Neki nisu ni svjesni da su iskazali čak i uvjerenje kako njihov idol ili draga osoba - ne umire. Ta pojava, držim, ne može nipošto biti slučajna. Jer, doista, ako je smrću sve gotovo, odakle onda ta snažna čežnja da ćemo se opet sresti 'tamo negdje među zvijezdama'? Odakle to uvjerenje da mora postojati  'nešto poslije'? Čemu taj 'R.I.P.'?

Počivaj u miru? Tko da počiva u miru? Tijelo? Ne, naravno, jer će se to tijelo doskora sasvim raspasti. A duša? E, da, to je ono što kopka. Kad kažemo 'Počivaj u miru' onda valjda mislimo na nečiju dušu. Htjeli bismo da je na dobrom i sigurnom mjestu. Jer 'počivanje u miru' se svakako ne odnosi na počivanje u - ništavilu. Uglavnom, preminula osoba se u trenutku smrti našla na mjestu na kojem se i trebala naći. Bilo u raju ili u paklu. To se više ne mijenja. 

Osobno, ne vjerujem u poetično (ili patetično) 'pretvaranje' u 'sjajne zvjezdice', u beskrajna reinkarniranja i sl. Ne vjerujem ni u čistilište. Čistilište je ovdje. A ono je povezano s kajanjem za ovog trajanja. Sjetimo se, 'Još danas ćeš sa mnom biti u raju...', rekao je Isus onom razbojniku koji je iskreno priznao svoje grijehe. Vjerujem da Bog za ovog života kuca na vrata svačijeg srca, sve kako bismo ga na vrijeme pustili unutra i napravili ispravan izbor prije nego nam smrt (nenadano) pokuca na vrata. 


Bog je, dakako, kao i svakom drugom, i Davidu Bowieju kucao na vrata njegovog srca koje je, očito, bilo u potrazi za smislom. U pjesmi 'Station to Station' (1976.), makar imala niz kabalističkih elemenata, u jednom dijelu kaže: Moram nastaviti tražiti i tražiti / Oh, u što ću vjerovati i tko će me povezati s ljubavi / Pitam se tko i pitam se kad...

Ta pjesma nastala je u okolnostima kada je 29-godišnji Bowie već duboko zaronio u ponor kokaina i kad je slutio da ga na jednoj postaji može spasiti jedino ljubav odozgor. Jer čovjekovu dušu ne može spasiti i ispuniti drugi čovjek, koji je odozdol. Vjerujem da je u svom ponoru, zapravo, tražio živoga Boga. Na Boga koji je i zbog njega dao svoj život na ključnoj postaji koja se zove - križ. 'Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne propadne nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.' (Ivan 3:16)

No, prema svemu sudeći, iako izvučen iz ovisničkog bezdana, David nije kasnije izabrao ići Božjim putem. Naime, umjetnički genij koji mu je darovan od nebeskog Umjetnika, zamišljen je da ponajprije druge približi ljepoti Božjoj, Bogu samome, a ne k sebi. Da slava ne pripadne čovjeku. Ili čak Neprijatelju ljudske duše.  

Pjesma 'Blackstar' s istoimenog posljednjeg Bowiejevog albuma, kao i videospot, u najmanju ruku koketiraju s okultnim. I sam autor spota Johan Renck priznaje da je veliki simpatizer Alistera Crowleyja, a ni David nije bio imun na njegove ideje. Zato niz njegovih pjesama vrvi okultnim pojmovima i slikama . 


Za neke to nije bitno, jer su ritam, slador zvuka i avangardne ideje jako zamamni plodovi za branje. To je bio slučaj i sa mnom. Ali, ako shvaćamo da postoji duhovni svijet, onda nam se nije za poigravati s njim. Jer navuče čovjek, i ne htijući, zle stvari na sebe, koje kasnije imaju ozbiljan utjecaj na njegov cijeli (duhovni) život.

Izbor da posljednjoj pjesmi i videospotu dade ime 'Lazarus', svakako upućuje da je David razmišljao o biblijskom događaju kada je Isus uskrsnuo Lazara iz mrtvih. Je li to Bowie, usprkos svemu, pokušao izraziti tračak nade i kriknuti za onom ljubavlju koja podiže čovjeka iz mrtvih, premda kroz prilično konfuzan tekst i mračan spot, nisam siguran. Moguće. Volio bih da je tako. Što je tu je. Priča je sad gotova.

Sada se nadam da se David doista obratio Bogu, makar u posljednji čas i tako spasio dušu svoju. Jer je 'ta stvar' s duhom i dušom važnija od bilo čega drugog. Ne samo u njegovom životu, nego u svačijem.

Volio bih, naposljetku, da Bowie nije izgubljen, nego da uživa u miru Kristovom, da se raduje kao nikad dosad  i da sluša glazbu kakvu 'uho nije  čulo' za ovozemnog trajanja. Da pjeva i daje slavu svome Stvoritelju, tamo gore, u neopisivim prostranstvima Svemogućeg. Jedna od tih pjesama mogla bi se npr. zvati 'Space Eternity'. Bio bi to hit, doslovno, za sva vremena. Vječni sjaj i sve boje, umjesto kratkog bljeska i trajnog crnila. 

Jer ne umire onaj kojeg je Bog danas ili jučer oživio.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare