Kako su nastali grbovi koje gledate na dresovima Svjetskog prvenstva, zašto dominiraju orlovi?
Clipeus Croatorum Piše: Mate Božić

Kako su nastali grbovi koje gledate na dresovima Svjetskog prvenstva, zašto dominiraju orlovi?

Povjesničar iz Solina Mate Božić objašnjava povijesni razvoj simbola država

O raširenom fenomenu 'prijenosa' grbova kao specifičnosti feudalnog doba u okvir modernih, građanskih (nacionalnih) društava/država svjedoči i činjenica kako je od aktualnih amblema četrnaest europskih reprezentacija koje sudjeluju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji ove godine čak deset njih povezano s heraldičkim znamenjima koje su izvorno koristile, ili čak i danas koriste, pojedine kneževske, kraljevske ili carske dinastije u svojstvu vladara određenih zemalja ili područja (čak osam izravno, a dva neizravno).

Tako primjerice znakovlje na dresu španjolske reprezentacije uključuje i heraldički znamen aktualne vladarske kuće Burbonaca (tri zlatna ljiljana na plavom polju), koje su ogranci nekada vladali u Francuskoj, Parmi te Kraljevstvu Obiju Sicilija, a danas ih još uvijek nalazimo na prijestoljima Velikog Vojvodstva Luksemburg i naravno - Kraljevine Španjolske. Nadalje, grb kojeg nalazimo na dresu reprezentacije Portugala oblikovao se još tijekom sredine odnosno druge polovice 12. stoljeća, a vezan je uz heraldiku portugalskog ogranka dinastije Capet. Znakovlje reprezentacija Engleske također ima svoj uzor u srednjovjekovnom dobu, a pritom je riječ o grbu vladarske kuće anžuvinskih kraljeva Engleske - kasnijih Plantageneta koji su većim dijelom britanskog otočja vladali od sredine 12. pa sve do kraja 15. stoljeća. Njemačka reprezentacija motiv svoga loga (raskriljeni crni orao) 'duguje' vladarima iz dinastije Hohenstaufovaca koji su takav grb koristili kao carevi Svetog Rimskog Carstva od 12. do 13. st., a potom su ga (u modificiranom obliku dvoglavog orla) preuzele i druge carske dinastije te kao carski znamen upotrebljavale sve do početka 19. stoljeća.

Znakovlje reprezentacije Poljske (raskriljeni srebrni okrunjeni orao na crvenom polju) vezano je uz vladarsku kuću Pjastovića koja je poljskim krajevima vladala od 10. do 14. stoljeća, dok se motiv s loga na dresu srbijanske nogometne reprezentacije ('ocila' na crvenom polju) izvorno nalazio na zastavi Bizantskog Carstva pod dinastijom Paleologa, koja je na carskom prijestolju sjedila od 13. do 15. st. Zanimljivo je kako se taj simbol na području Srbije u službenoj uporabi počeo koristiti tek početkom 19. stoljeća, tj. tek nakon dugotrajnog razdoblja osmanlijske vlasti. Naposljetku, na dresu reprezentacije domaćina prvenstva - Rusije, vidljiv je grb elemente kojega su još od druge polovice 15. stoljeća koristili veliki knezovi Moskve i cijele Rus'i iz roda Rjurikovića. Osim toga, logo belgijske nogometne reprezentacije oblikovan je prema aktualnoj zastavi Kraljevine Belgije, a ta je zastava (točnije boje te zastave) izvedena prema bojama grba feudalne obitelji Reginar (ili Leuven) kao vojvoda belgijsko-nizozemskog Brabanta (od 11. do 15. st). Nadalje, za logo švedske nogometne reprezentacije također se može reći kako je izravno povezan sa zastavom Kraljevine Švedske, inače oblikovane još tijekom 16. stoljeća i to vjerojatno prema bojama iz grbova koje su koristili vladari iz švedske kraljevske kuće Bjelbo (vladala od 13. do druge polovice 14. st.).

Kao i cijeli niz već spomenutih amblema i prepoznatljivo heraldičko znakovlje na dresu hrvatske reprezentacije - šahirana (crvena i srebrna/'bijela') polja (popularno zvane 'kockice'), također svoje podrijetlo 'duguju' heraldičkoj praksi jedne feudalne vladarske kuće – Habsburgovcima, točnije Maksimilijanu Habsburškom, koji je, kao pretenzijski vladar Kraljevine Hrvatske krajem 15. stoljeća (1493./1494.), vjerojatno u dogovoru s hrvatskim plemstvom, osmislio i počeo primjenjivati hrvatski šahirani grb (danas kolokvijalno pogrešno nazivanu 'šahovnicu'). Isti su grb početkom 16. stoljeća počeli koristiti i aktualni ugarsko-hrvatski vladari Jagelovići i tako ga uveli u službenu heraldičku praksu novovjekovnog Hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog Kraljevstva. Tako je grb Kraljevine Hrvatske od kraja 15. pa sve do druge polovice 19. st. bio tek jedan od tri službena heraldička znamenja tog 'trojednog kraljevstva', odnosno kasnije 'Trojednice'. Hrvatski nacionalni pokret 19. stoljeća iznjedrio je taj grb u dominantni hrvatski 'nacionalni simbol', tek tijekom druge polovice istoga stoljeća, što je tijekom 20. st. došlo do izražaja u službenom državnom znakovlju Banovine Hrvatske i Republike Hrvatske, kao i u okviru znakovlja formiranog pod utjecajem totalitarnih režima, tj. u periodu ND Hrvatske, odnosno NR/SR Hrvatske.  



S obzirom na genezu i povijesnu pozadinu nastanka šahiranog grba, simbolika hrvatskih 'kockica', kao dominantnog elementa nacionalnog nogometnog dresa još od 1990. godine, u tom se smislu može sažeti kao pojednostavnjeni, stilizirani prikaz utvrde ili obrambenog zida s kruništem. Naime, prikaz tvrđave/obrambenog zida kao slikovitog simbola Hrvatske izložene neprestanim napadima Osmanlija tijekom druge polovice 15. stoljeća (u kontekstu aktualne europske protuosmanlije borbe: 'predziđe kršćanstva' - 'Antemurale Christianitatis'), bio je, pod Maksimilijanovim utjecajem, heraldički oblikovan u šahirana polja postupkom likovne redukcije i stilizacije, tako da se zidni raster likovno 'pretvorio' u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Prvi takav poznati prikaz uopće, s crveno-srebrnim naizmjeničnim kvadratima (prema dinastičkim bojama Habsburgovaca kao austrijskih nadvojvoda), nastao je najkasnije 1494. godine (vjerojatno neposredno poslije katastrofalne bitke na Krbavskom polju), a nalazi se na jednoj fresci samostana u tirolskom Bolzanu, te je nešto stariji od mnogo poznatijeg fresko-prikaza, sa srebrno-crvenim naizmjeničnim kvadratima, iz tirolskog Innsbrucka (nastao 1495.). S obzirom na europske grbovnike, prvi prikaz šahiranog grba pripisanog Hrvatskoj zabilježen je tek nekoliko godina kasnije, oko 1498. godine, a njegov nastanak se također veže uz habsburški dvorski krug.

Niz sličnih primjera likovnog preoblikovanja prikaza utvrde/zida u šahirana polja (različitih heraldičkih boja odnosno metala) moguće je uočiti u okvirima europske heraldičke prakse od istoka do zapada te od sjevera do juga, odnosno u svim krajevima u kojima je heraldika i uporaba grbova kao fenomen zaživjela, uključujući naravno i hrvatske krajeve. Taj je proces pretvorbe osobito karakterističan u slučaju grbova koji prikazuju tzv. otvoreni zid, kojeg je moguće likovno prikazivati u nestiliziranom (doslovno kao zid s kruništem) ili stiliziranom obliku (kao šahirana polja). Osim toga, zanimljivi su i 'govoreći grbovi' onih obitelji koje u svom imenu nose pojam grada (burga) ili kaštela (Kastel, Burgess, de Burgh, Baldassini Castelli Gozze), dok na grbovnim štitovima njihovih heraldičkih znamenja nalazimo upravo šahirana polja (različitih boja i metala) i to upravo kao stilizirane prikaze obrambenog zida ili gradske utvrde/burga/kaštela.




Zanimljiva su i dosadašnja tumačenja simbolike šahiranih polja hrvatskog grba. Pukovnik dr. sc. Željko Heimer izdvojio je čak desetak najzanimljivijih teorija, počevši od pretpreporodnih domišljanja Pavla Rittera Vitezovića s početka 18. stoljeća o tome kako šahirana polja zapravo predstavljaju simbole srednjovjekovnih županija Bijele i Crvene Hrvatske, dok bi izmjena boje (crvene) i metala (srebra) na tim poljima simbolizirala 'promjenjivu ratnu sreću'. Zatim, tu je i čuvena priča koju je oko 1880. 'promovirao' povjesničar Vjekoslav Klaić, a prema kojoj je hrvatski kralj Stjepan Držislav (vladao 969. - 997.) pao u ruke Mlečana te ga je mletački dužd izazvao na tri partije šaha ukoliko želi doći do slobode. Kako je Držislav pobijedio u sve tri partije dužd je održao svoju riječ i pustio kralja iz zarobljeništva, a on je iz zahvalnosti i u sjećanje na taj događaj uzeo šahovnicu (šahovsku ploču) za svoj grb. Od kraja 19. stoljeća, kada je zapisana, ta je priča u literaturi nebrojeno puta ponavljana, pa se čak sve do današnjih dana ističe kao zanimljivost iz hrvatske prošlosti, iako zapravo predstavlja izmišljenu nacionalno-romantičarsku legendu koju je izravno konstuirao sam V. Klaić ili koju je taj povjesničar svojevremeno čuo i odlučio zapisati. Inače, sam Klaić je šahirani grb smatrao heraldičkim znamenjem 'jednog od dvanaest hrvatskih plemena', a heraldičar Ivan Bojničić jednostavno znamenjem 'Primorske Hrvatske'.




Pravaš Vjekoslav Koščević je početkom 20. stoljeća iznio mističnu teoriju prema kojoj šahirana polja predstavlju talisman iz predkršćanskog doba (podrijetlom iz Azije), koji štiti od zla, dok je u njegovim crveno-srebrnim elementima 'vidio' shematiziranu stilizaciju ptice u letu, odnosno 'svega što leti u uzduhu' kao personifikaciju duše pri izdisaju. Ante Crnica je tijekom Drugog svjetskog rata (1944.) u šahiranom grbu prepoznavao 'bojno polje ili borbu, koju je vodio posjednik grba' te je, u skladu s 'duhom vremena' zaključivao kako takvo znamenje utjelovljuje borbu i pobjedu hrvatstva. Dominik Mandić (poznati zastupnik teorije o 'iranskom podrijetlu' Hrvata) uočavao je šahirani ornament na raznovrsnoj keramici arheoloških nalazišta bliskoistočnog područja (uključjući današnji Iran i Gruziju) što mu je poslužilo kao dokaz hrvatske prisutnosti i etničkog kontinuiteta u tim krajevima još od antičkog doba. Marijan Grakalić je 1990-ih iznio stajalište prema kojem šahirani uzorak predstavlja autohtoni hrvatski ornament (nastao još u ranosrednjovjekovlju) prisutan na brojnim kamenim ostatcima, primjerice na dijelovima ciborija u crkvi sv. Donata u Zadru (9. st.) ili na grbu obitelji Perović u Senju s kraja 15. st., pa čak i na jednoj naknadno umetnutoj šahiranoj plohi zvonika crkve Sv. Lucije u okolici Baške na otoku Krku.



Također, u posljednjim desetljećima zabilježene su i novije teorije nekih inozemnih autora (Franz-Heinz Hye, Michael Popoff) kao i nekih hrvatskih historiografa i heraldičara (Dubravka Peić-Čaldarović, Nikša Stančić, Hrvoje Kekez). Brojnost i raznovrsnost svih ovih nabrojenih teorija o nastanku i podrijetlu hrvatskog šahiranog grba s jedne strane ukazuju na zanimljivost same teme, a s druge na 'nepresušnost' domišljanja koje je podložno raznovrsnim intepretacijama i reintepretacijama - često u skladu s povijesnim prilikama u kojima su se te teorije formirale.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare