KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Gurajte svoju mrvicu i ne osvrćite se

Šetam, ima tome i par dana, sredinom jednog od onih nezaobilaznih kvartovskih parkirališta oko dva sata poslijepodne. Nezaobilaznih, jer ako želim otići po malenu u vrtić jednostavno moram preko te dosadne asfaltirane livade. Betonska džungla odmara. Jedino što je u njoj ostalo urbano je arhitektura. Prolomi se tu i tamo s nižih katova zveckanje pribora za jelo ili se zaori poneka autohtona psovka nekog od sveprisutnih seljačina u neboderima. Obično glava kuće voli spomenuti u istoj rečenici nekog sveca, člana obitelji, krv i poneku bludnu radnju. Radni dan je, nažalost. Nedjeljom obično izostave svece iz tih proširenih i složenih rečenica. Jesen još nije ni na vidiku. 

Par lokalnih nobelovaca pronašli su nešto hlada i upravo uz pivo rješavaju izbjegličku krizu i vanjski dug. Barataju najnovijim podacima i izvješćima. Ideje su im revolucionarne. Šteta što im je alkohol uništio akademske ambicije, a droga zdrav razum.

Asfalt je čak i u rujnu topliji od zraka, osjećam to i kroz friško kupljene, gumene japanke. Osjećaju to onda zasigurno i bosonogi kukci. Uvijek tu nekako podsvjesno ubrzam korak, ali ovaj put sam morao usporiti, pa i zaustaviti se. Užasan svrab u predjelu gležnja jači je od rujanske sparine. Komarci su ove godine zaista žedni krvi. Iste one koju poglavica iz nebodera vješto uglavi u svoj dnevni vokabular. Uvijek, ali baš uvijek pronađu tu zabačenu žilu koja najviše strši. Saginjem se, manično noktima kasapim nogu i pogled mi padne na jednog upornog crnog mrava. Neko vrijeme sam ga pratio, ali učinilo mi se da ne ide nikuda. Nosio je neki komadić, veći od sebe samog. Svaka dva tri centimetra mrav bi poklekao pod miligramažom te mizerne mrvice, pa bi načas i ona nosila njega. Svojim ljudskim, ograničenim očima nisam vidio ništa nalik mravinjaku ili nečemu što bi sličilo na njegovo odredište. S mnogo niže perspektive, svojim mravljim srcem ili nekim moćnim senzorom on je očito vidio mnogo dalje od mene. Želio sam umjesto lokalnih nobelovaca i urbanih poglavica čuti mrava, njegove razloge, motive, strahove i san koji ga goni, ali mrav je samo šutio i nosio svoj teret. Nisam imao vremena čekati ishod njegove misije, pa sam odlijepio gumenu japanku s užarenog poda i nastavio ka vrtiću...

Sutradan listam novine u jednom od onih jutara kad ne želim nikog sresti, u jednom od onih rijetkih kafića uz more u kojima je to stvarno moguće. Listam ih unatrag, kao i obično. Uvijek zastanem na osmrtnicama ako uočim sliku neke mlade osobe, pa se zamislim i zapitam čemu ovaj cijeli ringišpil kad nas ionako samo slučajna sprega viših sila drži da ne izletimo iz te centrifuge. Zavrtim par stranica dalje i uočim nekakav naslov koji mi privuče pozornost. Momak iz Runovića izradio je automobil i ne želi odati tajnu njegovog pogona. Automobil vozi, troši nešto ili ništa nečega, a detalji nisu još uvijek dostupni. Naime, ne bi to bilo toliko intrigantno da u daljnjem tekstu autor ne navodi kako 21-godišnji Mario Ljubičić ne posjeduje firmu, logistiku, hangar, a ni dostavno vozilo. Dotični ne prima nikakve subvencije, sredstva niti poticaje. Niti od Općine, niti od države. Ni od Županije, jasno. On ustvari, ako niste pročitali taj članak, biciklom ide u Vinjane po dijelove i nosi ih očito u ruksaku ili obješene o volan bicikla. Kupuje ih i naručuje svojim novcem koji je zaradio radeći sezonski posao kod nekog izrabljivača. I sklapa ih u nenatkrivenom dvorištu. Jednom mu je kiša sve uništila... očito sasvim dovoljno da se još više zainati. Sve one čiji potpis je potreban za poticaje, sredstva i subvencije savršeno boli neka stvar čime se taj dečko u slobodno vrijeme bavi. Svejedno je ispija li pelinkovac u lokalnoj birtiji ili donosi energetsku revoluciju u svoje selo. Oni poticaje, sredstva i subvencije daju onima koji garantiraju kratkoročni povrat. U njihov džep, naravno. Ovaj dečko je za njih obična AAA baterija koja će, nakon što se istroši, mrtvačkim kolima mirovinskog fonda biti bačena na odlagalište Lovrinac. Ili neko manje, intimnije odlagalište. On je za njih samo jedan od mnogih vlasnika OIB-a. Poput vas i mene. Ako upali televiziju i spoji mozak na ekran, dopustit će da njihova riječ bude njegova sudbina. Isto kao što je onaj mrav s parkinga za mene samo jedan običan mrav u moru ostalih, ni po čemu bitniji. Zato što ga gledam samo očima. I ako se krene osvrtati i brinuti što ja mislim o njegovoj misiji, neće dalje od moje japanke. Međutim, ono što taj mladić posjeduje je ono što vam, dragi Hrvati, ne mogu dati ni općinari, ni ministri, ni EU parlamentarci. Niti vam to isti takvi mogu oduzeti kad jednom to imate. To se ne kupuje i ne daruje. To imaš ili nemaš. Nije važno jesi li maleni mrav ili golobradi entuzijast iz Runovića. Ništa od toga nije bitno ako imaš san. Jedan. Samo jedan naivni, nevini san za kojeg si spreman učiniti mnogo. Ne sve, ali jako mnogo. Ako vidiš nešto što drugi ne vide. Ma koliko to smiješno bilo svim realistima na ovom velikom parkiralištu od države i planete. I ma koliko visoko oni stajali i kleli se u svoje iskustvo i besprijekoran vid i uvjeravali vas da to ne postoji jer oni to ne vide. Ako to jasno i nepokolebljivo vidiš onda je to tamo. I taj mrav koji mi nije mogao ispričati svoj san možda još gura onu mrvicu. I taj momak koji sklapa dijelove automobila koji je vidio u snu. Njima nije važno tko je na vlasti, koliki je BDP, što je obukla Nives niti što je s dvojezičnim pločama. Nađite svoju mrvicu i gurajte je. Gurajte je i ne posustajte, jer je to jedino što vam je ostalo u ovoj državi. I na ovoj planeti.