Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Veljko Martinović INTERVJU S NOVIM VODSTVOM DAS-a Žuvela, Krstulović i Karaman: Split prestaje biti grad za svoje građane, usudili bismo se reći da prestaje biti grad uopće

INTERVJU S NOVIM VODSTVOM DAS-a Žuvela, Krstulović i Karaman: Split prestaje biti grad za svoje građane, usudili bismo se reći da prestaje biti grad uopće

Nisu potrebni nikakvi genijalni potezi, treba samo iskoristiti vlastite strukovne kapacitete, osvrnuti se na primjere iz svijeta i formirati razvoj kakav grad Splitovog kalibra i zaslužuje

Kod dobrog dijela aktualnog predsjedništva DAS-a zanimljivost je, osim činjenice da su studenti splitskog fakulteta, i to da su to pojedinci koji su na 'svojoj koži' osjetili posljedice urbanističkog zanemarivanja grada Splita, pomalo tjeskobnu sudbinu vlastite struke kroz tranziciju i mentalno stanje cijelog društva – jednostavno, 'bolja vremena' i bilo kakve uzore zapravo nisu doživjeli nego su za njih čuli i o njima učili, a od samog početka profesionalnog rada su u sistemu koji trpi posljedice strukovnog i društvenog (ne)djelovanja zadnjih 25 godina, što ih čini zanimljivim sugovornicima. Popričali smo s Draganom Žuvelom, predsjednikom DAS-a te članicama predsjedništva Anom Krstulović i Anitom Karaman. Uz njih su, inače, u predsjedništvu DAS-a još i kolege Dean Stubnja, Ivo Vojnović, Berislav Lukšić te mladi Tomislav Nejašmić.

Kako ste došli do predsjedništva DAS-a? Čudno je vidjeti mlade ljude, posebno u današnjim okolnostima?

- Cijelo 'pomlađivanje' DAS-a je zapravo počela nakon raspada tadašnjeg predsjedništva zbog situacije na 1. vodi na Marjanu (op.a. Kerumov neuspjeli pokušaj gradnje restorana). Nakon toga se za predsjednika DAS-a kandidirao Dario Gabrić i povukao dosta mladih ljudi, svojih studenata sa sobom. Današnja jezgra predsjedništva DAS-a je zapravo tada počela s angažmanom u DAS-u i s vremenom je stasala.

Kroz zadnjih 20-ak godina, i sam DAS je dosta prozivan zbog raznih stvari i situacija u prostoru, reklo bi se da nosi određeno breme, kako se nosite s time?

- Kao i vlade, različiti sazivi predsjedništva i pojedinaca u DAS-u su vukli i različite paradigme. Dosta negativnih konotacija dolazi iz djelovanja DAS-a u zadnjih par tranzicijskih desetljeća. Što se nas tiče, ne vidimo osobno nikakvu poveznicu s tim - kako se god okrene, prilično smo sigurni da naši interesi i djelovanje u osnovi nema nikakve veze s time, dapače niti mogu imati. Mi smo naslijedili i Društvo i prostor i struku takve kakvi jesu i u takvom okviru moramo 'operirati' – sav taj kaos, nered i nesigurnost nam je i najveći neprijatelj, na socijalnoj i strukovnoj razini, zadnje što bi radili je još i dolijevali ulje na tu vatru – sve što degradira društvo degradira i nas same, jer smo sastavni dio društva. Ali to ne znači da ne vrijedi pokušati poboljšati stvari – pasivnošću se zapravo mirimo sa situacijom. Isto tako, današnje društvo DAS gleda isključivo kroz prizmu zadnjih par desetljeća koja su u kolektivnoj memoriji, a valja napomenuti da se ipak radi o udruzi koja je starija od Hajduka (ha, ha), mnogi su veliki arhitekti prošli kroz nju.

Ne može se društvo bazirati na moralu pojedinaca

Sama arhitektonska struka je na glasu kao instrument politike i privatnih nauštrb društvenog interesa. Mislim da najviše zamjerki na arhitekte dolazi upravo zbog toga.

- U tome, nažalost, ima istine, ali arhitektura je samo zrcalo društva. Ne može se društvo bazirati na moralu pojedinaca, već sistem mora funkcionirati. Arhitekti često dođu 'pod povećalo' jer ako ništa produkt njihovog djelovanja (p)ostane javno eksponiran, ali kad se pogledaju i sve ostale struke, koje nisu toliko eksponirane, situacija nije ništa bolja, dapače. U kontekstu kada sistem ne funkcionira, 'grešaka' u sistemu ima u ama baš svim strukama i strukturama društva. Ako postoji nešto što zakonski nije ispravno za (g)raditi, ja ću to odbiti, sljedeći kolega će to odbiti, i još određeni broj kolega nakon, ali doći će netko tko će to prihvatiti, takvi uvijek postoje. Tu postoje zakoni i tijela koja ih provode i koja bi trebala sankcionirati takve ekscese, a tu smo kao društvo podbacili. Svakim slučajem kad su ikakve ilegalne radnje u prostoru prošle bez penalizacije, arhitektonska struka je gurana na marginu. Tu je primarno zakazala efikasna penalizacija, kažnjavanje situacija van regulative. Dodatan je problem što takvo stanje dodatno obeshrabruje 'legaliste' i stvara lošu sliku o struci.

Pa zašto struka ne digne glas? Možda takva situacija odgovara većini arhitekata?

- Takve situacije nikom normalnom ne odgovaraju - iskreno mislimo da bi ekscesno mali broj arhitekata podržavao nered. Iz vlastitog iskustva možemo reći da je u kaotičnom sistemu izrazito mučno raditi. Također, uređen sistem bi i održavao standard struke, u etičkom i financijskom smislu. U realnosti, država vrlo malo i nikako ne sluša savjete struke, dapače često se dobiva osjećaj da se ponaša prema struci kao prema nekom 'smetalu'. Recentni primjer je Zakon o gradnji - zar nije čudno da Ministarstvo ne uvaži doslovno nijednu zamjerku (kojih je itekako bilo) od Komore i Udruženja hrvatskih arhitekata? Naravno, posljedica toga je da sada imamo Zakon o gradnji koji ne služi ama baš ikome - ni projektantima, ni investitorima, ni građanima, ni prostoru.
Svojevremeno, sa Zakonom o nezakonito izgrađenim zgradama (tzv. zakon o legalizaciji) pristupilo se legalizaciji ka aboliciji, neselektivnom legaliziranju svega, bez obzira situaciju u prostoru. Zbog toga sada imamo gordijske čvorove kroz cijeli hrvatski prostor i situaciju gdje je prema legalnim graditeljima počinjena iznimna nepravda. Isto tako, dio sredstava od legalizacije je trebao ići prema sanaciji područja pogođenim ilegalnom gradnjom, a to sada nitko ne spominje.
Što se tiče Društva arhitekata i lokalnih situacija, mi osobno možemo reći, bar otkad smo angažirani u DAS-u, politika bježi od struke kao vrag od tamjana. U Splitu je jako jednostavan razlog - već slijedno gradske vlasti nemaju ama baš ikakvu viziju niti plan prostora i u takvom okviru bilo kakav stručni upliv stvara barijere za ad hoc, neplanirane i kaotične intervencije, pa nas jednostavno izbjegavaju.
Umjesto najvećeg saveznika, stručne rasprave su im najveća opasnost, a arhitektonski natječaji procedura koja samo smeta i opstruira nečije drugačije, opskurnije ideje upravljanja prostorom.

Karepovac je ostao gorući problem, a Zapadna obala propuštena prilika

Kao recimo Žnjan? Nedavno ste imali konferenciju gdje ste naglasili da se stvara kaos na izrazitom gradskom resursu?

- Split vrvi 'žarišnim točkama', i općenita situacija s prostorima grada nije nimalo bajna. Opet, sve je to produkt nejasne vizije i lošeg provođenja strategija i planova. Što se Žnjana tiče, nema tu nikakvih tajni ni iznenađenja – uz minimalno postavljanje 'pravila igre' i reda na samom početku cijele priče, ne da se ovakva situacija mogla izbjeći nego smo mogli imati stvarno vrijedan gradski prostor, poželjniji i strancima i samim građanima, što je mnogo važnije. Sigurno bi ljudi koji su ulagali u objekte na plaži to isto učinili i na plansko razrađenoj situaciji, posebno da su vidjeli da nema drugog izbora - ovako je eksploatirana greška u sistemu na štetu svih aktera, samog grada i građana daleko najviše.

A ostale žarišne točke?

- Split ih ima jako mnogo i situacija će, uz izostanak planiranja, biti samo još gora, posebno uzevši veliki pritisak na prostor zbog turizma. U trenutnom smjeru, Split prestaje biti grad za svoje građane, usudili bismo se reći da Split prestaje biti grad uopće. Ukratko:
- Žnjan: tu je već dosta rečeno, al plaža je samo vrh ledenog brijega. Iako se kvartu Žnjan daje epitet 'elitnog' zbog same pozicije u urbanom tkivu, njegov urbanizam te infrastrukturno i komunalno uređenje je zapravo u suprotnosti s pojmom 'elitno'. Žnjan kao kvart treba hitnu i opću sanaciju i artikulaciju dok stvarno ne bude prekasno.

- Stara jezgra: opasnost za staru jezgru ne leži (samo) u prostornom aspektu već i socio-ekonomskom. Upadamo u 'trapulu' koja je bezbroj puta viđena u drugim turističkim 'magnetima' – ljudi se sele iz užeg centra, dok prostor preplavljuju apartmani, hoteli/hosteli, restorani i kafići. Gledajući iz povijesnog aspekta, Palača je opstala kakva je upravo jer su ljudi u njoj živjeli. Gledajući iz turističkog aspekta, ljudi dolaze u Palaču upravo zbog njene autentičnosti u vidu načina života, 'žiže', te fuzije društva i spomenika, a mi to sistematski ubijamo. Lokalna prostorna politika kontinuirano otuđuje gradsku jezgru i javne prostore od vlastitih građana.

- Istočni kotarevi: u osnovi 'neželjeno dijete' svake gradske vlasti, dok se, ironično, život građana Splita seli upravo prema tamo. Bez obzira na okolnosti koje su dovele do ovakvih struktura tih kotareva, sanacija u vidu poboljšanja kvalitete života i javnih prostora/sadržaja mora biti provedena. Kako možemo očekivati gradski način života ako prostorno negiramo grad? Gradski život se primarno reflektira u kvartovima, ne samo u užem centru - usudili bismo se reći da sa sve većim turističkim pritiskom, gradski život je potjeran u kvartove koji ga zapravo nisu spremni preuzeti. Najrecentniji primjer su višestambene zgrade na Kili koje je radikalno povećalo broj stanovnika tog kotara i gdje su smještene primarno mlade obitelji s djecom. I najveći laik kad tamo napravi 'đir' vidi da se djeca igraju na parkiralištima, da prostor zahtjeva dodatne javne površine.

- Karepovac: Osim što se miris Karepovca nekontrolirano širi i prostor vapi za sanacijom (pitajte recimo žitelje Kile što misle o tome), zanimljivo je kako se o tom gorućem problemu minimalno priča. Kada je napravljena Zapadna obala namjenskim sredstvima za Karepovac, ljudi su vrlo nekritički to prihvatili - potencijalna sanacija tempirane bombe i velika prepreka za razvoj splitske aglomeracije je zamijenjena funkcionalno-estetski nedosljednim komunalnim zahvatom koji je uz to upitan po mnogim aspektima te čiji se potencijal mogao iskoristiti na puno bolji način. Šteta je još veća ako uzmemo u obzir da je postojao dobitnički natječajni rad koji je mnogo bolje iskorištavao prije navedene potencijale. Da ne pričamo o tome da sanacija i prenamjena Karepovca može biti veliki generator kvalitetnog urbanističkog razvoja i revitalizacije šireg područja - što mislite, bi li područja oko Karepovca bila i dalje nepoželjna u scenariju gdje bi se odlagalište prenamijenilo recimo u veliki park, rekreacijsku zonu? Ovako je Karepovac ostao gorući problem, a Zapadna obala propuštena prilika.

- Marjan: Zahvaljujući Društvu Marjan koje je iznimno angažirano oko Marjana, možda najeksponiranija 'problematična' točka grada. Iako se arhitekte stavlja u negativnu konotaciju u kontekstu Marjana (primarno zbog slučaja '1. voda'), svakakvo bi trebali biti dio konstruktivne platforme - čak je postojala i radionica Marjan; pluća grada 2011. gdje se krenulo u nekom progresivnom smjeru promišljanja o prostoru Marjana. No, kojim god smjerom se krene, javni interes i adekvatna zaštita trebaju biti primarni ciljevi i temelj promišljanja o park šumi.

- Javne i zelene površine: smanjenje javnih površina i nesenzibilnost prema istima općenito je problematična u gradu Splitu, a u kontekstu zelenih površina je krajnje alarmantna. Opet se vraćamo na potrebnu viziju grada i gradskih prostora, želju za kreiranjem grada za građane, a ne poligona za turiste. Ova tema vrijedi za većinu splitskih kvartova - javni prostori, ako postoje, su krajnje ugroženi, a u dosta kvartova nažalost i nepostojeći.

- Komunalni nered; jedna od najvidljivijih stavki civilizacijski razvijene sredine je komunalni red, a baš to Splitu postaje goruće pitanje, što je svakako zvono za uzbunu. Zdrava urbanistička situacija uvelike ovisi baš o komunalnom redu, zato je to svakako važno naglasiti i iz arhitektonske perspektive. Nikad više ljudi nije dolazilo u Split i nikad se nismo gore s tim nosili - to se vidi i po čistoći ulica i po količini (ne)montažnih objekata i urbane opreme koja ne bi smjela biti tu. Situacija 'šteka' u procesu kreiranja politike komunalnog reda i izvršavanje iste, što je jako opasna situacija za grad pod ovolikim turističkim pritiskom.

- Kopilica, sjeverni ulaz u grad: neartikuliran i neiskorišten potencijal, 'slon u staklari' - područje usred Splita, sa strateškim potencijalom, negiran i zanemarivan. Prostor koji zahtjeva urbanističku viziju, a u kontekstu sadašnjih trendova je predmet površnih političkih 'glasina', ali nikakvog konkretnog plana. Zastarjele monofunkcionalne zone, izostanak kvalitetnog urbanističko-gospodarskog plana ekspanzije – iako su ta područja izvrsna prostorna platforma za razvoj i širenje grada, iz godine u godinu se o njima kvalitetno ne raspravlja.

- Promet i parking: još jedni aspekt čije zanemarivanje građani s vremenom sve više i sve bolnije osjećaju - osim velikih gužvi, događa se sasvim bizarna situacija; sve je veći priljev ljudi u grad, a sve je manje parking mjesta, koja su ujedno sve nedostupnija i skuplja. I opet se vraćamo na strategiju - niti ima smislenog plana kreiranja novih parkinga i garaža, niti saniranja gužvi kroz stvaranje efikasnijih prometnih tokova, niti prebacivanja transporta građana na javni transport (koji je u gradu jednostavno očajan). Aktualne izmjene u GUP-a koje povećavaju koeficijente izgrađenosti na već opterećenim dijelovima će dodatno opteretiti već nagriženi prometni sustav grada Splita

- Istočna obala: alfa i omega te trenutno Ahilova peta razvoja grada Splita. Ako ijedna gradska vlast efikasno i smisleno riješi problem Istočne obale, ona zaslužuje svoje mjesto u povijesti grada. Mnogo je stručnjaka kroz dugo razdoblje razmišljalo i predlagalo razna rješenja, svojevremeno je organiziran anketni natječaj (anketni natječaj služi za zapravo kao pripremni natječaj, gdje se prikupljaju raznovrsna idejna rješenja bez namjere konkretne realizacije) pomoću kojeg bi se promijenio i nadopunio prostorni plan za relevantniji 'konkretni' natječaj; taj natječaj je srušen zbog manjkavosti u proceduri javne nabave, što je šteta jer u okvirima strukovnih formalnosti nije bilo većih problema te su se producirala određena rješenja iz priličnog broja predanih radova.
Pitanja kao tipa 'je li bolje da je Istočna obala refrakcijska točka različitih vrsta transporta ili bi trebalo to izmjestiti da se smanji pritisak na grad', 'koje su njeni oblikovni, kvalitativni i kvantitativni potencijali' itd. zahtijevaju odgovor u formi jednog kvalitetnog javnog natječaja - sve manje od toga je šteta gradu.

- mnogo je problema i u 'stabilnijim' kvartovima; Split 3 i Trstenik doživljavaju nagrizanje svoje čiste urbanističke strukture s mnogo strana, neminovno će postati područje borbe za očuvanje splitske arhitektonske baštine, kotar Varoš proživljava negativnosti prije navedene točke 'stare jezgre' uz dodatne negativnosti komunalnog nereda, zapuštena (sportska) infrastruktura Koteksa i poljudskog područja uopće nisu 'na radaru', područje i sama Spaladium Arena (p)ostaje još jedan (ali preplaćeni) nedovršeni urbani mastodont kao Dom mladeži (koji i sam iščekuje temeljitu artikulaciju)... Danima bi mogli lamentirati koliko toga ima.

Uređenje Trga Gaje Bulata je primjer kako se ne smije raditi

Problemi jesu otprilike nabrojani, ali što napraviti po tom pitanju?

- Ključne odluke dolaze od strane politike - pitanje je samosvjesnosti, znanja i odgovornosti političara, koliko i kako su spremni uključiti struku u procese donošenja odluka. Pritom ne mislimo samo na arhitekte, već za sve relevantne struke. Nažalost, vidljiv je trend izbjegavanja ikakvih stručnih rasprava i zaobilaženja strukovnih standarda pri svakoj prilici.
Jedan recentan primjer je uređenje Trga Gaje Bulata (ispred HNK), projekt o kojem se priča i o kojem dolaze informacije kao da se radi o nekoj tajnoj lokaciji, a ne o trgu u najzaštićenijoj zoni grada Splita, tzv. zoni A. Normalno postupanje prema takvom prostoru bi uvjetovalo javni i otvoreni arhitektonski natječaj i što veće involviranje javnosti, a ne prosljeđivanje nekolicine opskurnih 3d prikaza po društvenim mrežama, izbjegavanje arhitektonskog natječaja (formalno je natječaj kroz javnu nabavu proveden kao postavljanje skulpture, vješto izbjegavajući Komoru arhitekata) itd. Što se DAS-a tiče, stvarno smo otvoreni za ikakvu konstruktivnu suradnju s Gradom u pogledu strukovnih pitanja, ali očekujemo fer stav prema našoj struci te odgovornost prema prostorima grada. Mi ćemo s naše strane otvoriti seriju tribina s nekim od prije navedenih tema, da pokrenemo konkretne rasprave. Možda ćemo tako, kroz neku medijsku popraćenost, na konstruktivan način povećati senzibilitet i građana i gradskih vlasti na važna pitanja. Nažalost, gledajući recentne izmjene prostornih planova, ne vidimo nikakav pomak naprijed u tom smjeru, već dodatan udarac na kvalitetu života građana Splita i negiranje osnovnih aspekata prostornog razvoja grada. U Splitu postoje akteri koji se mogu vrlo relevantno uključiti u stvaranje boljeg grada - u pogledu prostora postoje razna udruženja inženjera, zainteresirane javnosti u udrugama, postoji Sveučilište. Uz dobru volju i kvalitetnu i kreativnu vlast mogu se napraviti čuda - nisu potrebni nikakvi genijalni potezi, treba samo iskoristiti vlastite strukovne kapacitete, osvrnuti se na primjere iz svijeta (pozitivne i negativne) i formirati razvoj kakav grad Splitovog kalibra i zaslužuje. Zasad, očito, nismo na dobrom putu.

Vaša reakcija na temu