Kako je don Frane Ivanišević, najzaslužniji čovjek za razvoj Jesenica, čudom preživio torpediranje mitraljeskog gnijezda

Svećenik, etnograf, narodni zastupnik, prosvjetitelj i dobrotvor don Frane Ivanišević iz Jesenica kod Dugog Rata jedan je od najznačajnijih ljudi za razvoj primorskog dijela Poljica na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Rođen je 1863. godine, a umro je 1947. Ekonomski i kulturno je podigao selo, zalagao se obrazovanje mještana, razvijao je ekonomiju, skupljao građu o narodnom životu i običajima, a stručnjaci smatraju njegovu knjigu 'Poljica, narodni život i običaji' jednom od najvrednijih hrvatskih etnografskih monografija.O životu don Frane Ivaniševića porazgovarali smo s Antom Ercegovićem, poznatim brodarom iz Jesenica koji se dobro sjeća don Frane i svega što je napravio za mjesto i mještane.

- Bio je jako dobar prijatelj s mojim djedom, rođeni su iste godine, družili su se i tako sam i ja jako dobro upoznat s njegovim životom. Njih je bilo petero braće, don Frane i don Marko su bili svećenici, a Filip, Ante i Mate su bili trgovci. Svi su bili sasvim različiti. Don Frane je bio plemenit, bio je dobrotvor i učinio je puno toga za nas. Po njegovom savjetu kupljen je manji parobrod koji je vozio prugu iz Omiša u Split, a zvao se 'Knez' - prisjeća se Ercegović.

Don Frane je u Jesenicama 1899. godine osnovao seosku štedionicu i time uz jeftine kredite omogućio kupovinu jedrenjaka, ali i ostalu trgovačku djelatnost mještana, a odigrao je i važnu ulog u razvoju zadrugarstva u Dalmaciji, te se smatra najzaslužnijim za osnivanje Zadružnog saveza Dalmacije.

- Sagradio je, kako mi to zovemo, blagajnu. Dopisivao se sa svojim prijateljima i našim mještanima po svijetu i pričao im kako našim ljudima treba pomoći. Govorio je: 'Kada našem čovjeku rodi godina, onda mu meso prekrije ruku, a kada je slaba godina, onda ga zelenaši opljačkaju'. Predložio im je da se udruže i stvore banku u kojoj su se ljudi mogli zadužiti uz pristojne kamate i to je funkcioniralo 15, 20 godina - kaže Ercegović koji posebno ističe zasluge don Frane kada je u pitanju obrazovanje Jeseničana.

Sagradio je, dodaje, dvije škole. Jednu u Jesenicama 1901. godine, a dvije godine kasnije i drugu u Krugu.

- Kružani su svojoj crkvi htjeli napraviti kampanel jer su imali neki novac, a on ih je nagovorio da ne rade kampanel, nego da izgrade školu. Mještanima je to bilo malo čudno, ali on im je rekao: 'Vaša djeca sva idu u Jesenice u školu sat vremena i sat vremena se vraćaju. Izgradimo školu, pa neka sat vremena više uče, a sat vremena više vama pomažu.' Njegovim je posredstvom bilo je obrazovano više od 20 naših ljudi, bilo je oficira, doktora, pravnika... A, bio je on i senator u parlamentu u Beču i poslije kada se oformila Jugoslavija bio je i u Beogradu - priča Ercegović.

Na izborima za narodne zastupnike za Carevinsko vijeće u Beču, u sinjskom izbornom okrugu, izabran je don Frane koji je kao narodni zastupnik pridonio formiranju Općine Poljica u granicama stare Poljičke knežije sa svim poljičkim selima.

- Crkva na Sumpetru je isto njegovo djelo. On je bio pobornik Strossmayera i ujedinjenja vjera i na crkvi su tako i židovske i pravoslavne oznake. On je napravio i južni porat na Krilu, prvi je uzeo kramp i počeo raditi put za selo. Sve napredne đake je slao na školovanje i kod raznih poslodavaca da izučavaju zanate. Njegova je, dobrim dijelom, zasluga i što se gradila bivša tvornica u Dugom Ratu. U Poljicima ima pravilo da se zemlja ne prodaje, osim u kad je teška potriba ili boleština, a on je mještanima uspio objasniti da ne prodaju svoje vinograde uzaludno i da dolazi vrijeme kada neće moći živjeti samo od zemlje i da će ta tvornica zapošljavati njihovu djecu - priča Ercegović i prisjeća se kako je don Frane često znao u svojoj kući na obali okupljati mještane, častio ih je, razgovarao s njima i sve zapisivao, a u toj je kući, dodaje, don Frane čudom preživio torpediranje mitraljeskog njemačkog gnijezda u Drugom svjetskom ratu.

- Vojni brod je torpedima to gnijezdo trebao uništiti. Jednom je promašio i torpedo je udario u put, a drugi torpedo je isto promašio, ali je udario u njegovu kuću. Bila je to kuća na dvije vode, oba kraja kuće su se srušila, sve je bilo srušeno, a on je nađen na krevetu sasvim neozlijeđen! Imao je više od 80 godina! Nakon toga nije htio ići kod svoje rodbine jer nije odobravao neke njihove postupke. Don Frane je pomagao siromahe, davao besplatne mise za siromahe, ali njegov brat Marko je od njega bio sasvim drugačiji. Na primjer, bilo je pravilo da je svaka kuća trebala davati 75 litara zgnječenog grožđa, a to nije ovisilo o količini uroda i nisu svi lako mogli davati, a ako njemu čovjek ne bi donio, on bi ga odmah tužio. Tako je don Frane, nakon što mu je kuća srušena, otišao kod svoje služavke koja je o njemu brinula još par godina do smrti. Nije se htio ni ukopati s braćom, pa je pokopan na drugom mjestu na groblju Sustipan u Sumpetru - zaključuje Ante Ercegović.