Šest godina. Samo šest godina prošlo je otkako je Nevenka Bečić, tadašnja predsjednica Gradskog vijeća, u mikrofon vrištala da 'neće kodeks' i histerično zaključila sjednicu, jednu od onih na kojima se beskrajno dugo i bolno neargumentirano raspravljalo o Hajduku. Bilo je to negdje na početku institucionalne borbe navijača za njihov vlastiti klub, započete par godina ranije masovnim potpisivanjem peticije, zahtjevima za odlazak kompromitiranih i politički instaliranih uprava, te uvođenjem najobičnijeg poštenja i profesionalizma barem u nominalno nevinu zonu kao što je sport. Po svemu se radilo o dosta avangardnoj ideji, barem za hrvatske prilike, te o bizarnom sklopu okolnosti u kojemu je 'ulica' zahtijevala red i zakon, a institucije su se s druge strane bahatile i demonstrirale svemoć, još i autistično odričući pravo građanima da na bilo koji način sudjeluju i odlučuju u procesima koji se tiču njihovog kluba, njihove emotivne svojine i, na koncu, njihovog novca.
Da, neke i novinarske 'veličine' u tim trenucima zgražale su se nad drskošću navijača kojima je palo na pamet organizirati peticije, pa su im još poručivali da 'navijaju za neki drugi klub ako im se vodstvo Hajduka ne sviđa', no te detalje ostavit ćemo njima na dušu i znanosti (povijesti? medicini? istražiteljima?) na proučavanje. Uglavnom, otprilike šest godina kasnije isto to Gradsko vijeće - jer u velikom broju radi se o doslovno istim ljudima i istim strankama - s odobravanjem je poslušalo izvještaj o stanju u Hajduku i na koncu gotovo jednoglasno dalo potporu sada već debelo trasiranom putu prema ozdravljenju kluba.
Puno je vode u međuvremenu proteklo, puno šahovskih mečeva odigrano i puno bitaka vođeno: od sudskih tužbi do prosvjeda, od skečeva i performansa do sasvim ozbiljnih akcija u kojima se skupljala pomoć Hajduku kako bi doslovno preživio još koji tjedan, od sustavnog građenja sistema i gotovo utopijskog pisanja cijelog jednog zakona do mukotrpnog čišćenja smrada naslijeđenog u financijski, kadrovski i reputacijski devastiranom gigantu s Poljuda. Smrada koji je, ne zaboravimo, u međuvremenu dodatno pogoršavan bezobraznim inzistiranjem istog tog Gradskog vijeća na političkom kadroviranju i držanju leđa uvijek novim pijanim milijarderima, onima koji su autistično i dalje trošili kao da sutra nikada neće svanuti. Smrada koji je potican sapletanjem nogu, omalovažavanjem i podsmjesima svaki put kad bi projekt narodnog kluba došao na streljanu u gradsku vijećnicu. Cijele generacije mladića i djevojaka, tisuće i tisuće Splićana svih sorti, obrazovanja, materijalnog statusa i političkog usmjerenja u međuvremenu su prošli pravu malu školu demokracije i u praksi naučili sve o građanskom aktivizmu, političkom sustavu i financijskim izvještajima. Doktorirali su u praksi, a Gradsko vijeće tek je došlo u fazi da može shvatiti što im se objašnjavalo prije sedam ili pet godina. Doduše, ni to nije baš potpuno dovršen proces: jedna vijećnica, recimo, sablažnjeno je prosvjedovala zbog (lažnih) tvrdnji da se milijuni iz gradske blagajne slijevaju na račun Hajduka i da ostatak splitskog sporta životari zato što mu je oteta unosna javna sisa. Jedan vijećnik inzistirao je na sumanutoj ideji provođenja referenduma 'o budućnosti Hajduka', a jedan nesretnik - koji u puna tri sata rasprave doslovno nije otvorio usta - iz samo njemu poznatih razloga ostao je na koncu suzdržan.
Ali imenom ipak vrijedi izdvojiti Luku Podruga, vječnog gradskog vijećnika koji se proteklih godina isticao specifičnom kombinacijom neznanja i zlonamjernosti; kad je nakon argumentiranog i vrlo uvjerljivog nastupa Hajdukove garniture čak i on ostao razoružan, pa još predložio da se u budućnosti omladinska škola na Poljudu ipak financira barem djeličkom iznosa koji je po svemu sudeći uzaludno bačen u košarkašku rupu bez dna na Gripama - jer i službeni materijali govore da je u ovakvom stanju Jugoplastika jednostavno neodrživa - ne možemo zamisliti slađi i sretniji scenarij. Gore negdje naš Veliki Žan vjerojatno plače od smijeha.
Hajdukovi navijači i članovi su, rekli smo, barem pet ili šest godina u prednosti pred gradskim vijećnicima i dok su u Banovini tek pohvatali konce i spoznali kakvoj velikoj priči svjedoče, u nedjelju na Pjaci kreće posljednja i vjerojatno ključna faza cijele borbe za demokratski, narodni i veliki Hajduk, za njegovo konačno i definitivno trganje iz ruku politike. To vrijedi sve pare ovog svijeta, u svakom slučaju i više od pišljivih tri ipo milijuna kuna godišnje.
