KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Čitat će se u knjigama kako ni stručnjaci nisu otkrili u čemu leži ključ uspjeha ljudi koji su razvijenom svijetu uspjeli prodati mazohizam za hedonizam

'Ili si bogat ili si u pravu', riječi su jednog financijski uspješnog gospodina. Biti u pravu, biti svoj, to je na prodaju već neko vrijeme. Znam da je vrijeme relativan pojam, a neki znanstvenici se usuđuju kazati da vrijeme čak i ne postoji. Od vremena kad smo slavili uspjeh Ćirinih pulena koji su u međuvremenu dobili podbratke, sijede kose i političke ambicije, pa do danas kada u nebesa dižemo Dalićeve pulene, u životu prosječnog glasača iskapilo se na tone alkohola, isplakalo na litre suza, palo previše malih koeficijenata za veliku lovu i razvuklo kilometre harmonike na festivalima niskih poriva.

'Sve se brzo odigralo', rekao je puž sucu za prekršaje nakon što je oduzeo prednost puta kornjači. Njih mogu nekako i shvatiti, ali tvrdoglavu, poslušnu i sitničavu vrstu s kojom dijelim ovaj komad raja i koja je u toj milisekundi stigla, pazite, po nekoliko puta biti nasamarena od 'lijevih' i 'desnih', nikako ne mogu. Istih onih kojima su opetovano, manirama gladnog psa, ukazivali bezrezervnu lojalnost, a čije kampanje su financirali baš oni koji su tom istom psu dali GMO kost i sada prodaju posljednju kapljicu njegove vode i zadnji kvadrat njegove kućice. Milisekunda toliko duga da su jetre otekle, suze presušile, a listići se razgradili negdje na Karepovcu. Jedino se još harmonike rastežu, a flaše i čaše jedni drugima o glavu razbijaju neki novi klinci. Milisekunda dovoljno duga da nosi zaborav, a istodobno toliko kratka da se za većinu uistinu 'sve tako brzo odigralo'. Što očekivati od jedne takve prevrtljive i nepredvidljive skupine živih bića čije postojanje se protivi svakoj zdravoj logici? Vrsta, koja je po svim parametrima zdrave pameti trebala odavno izumrijeti, odbacuje postulate civiliziranog svijeta i opire se općeprihvaćenim normama. Pa i toj s početka teksta. 'Želim biti bogat i u pravu i da me svi vole', kliče Hrvat Vulgaris, negirajući i samu gravitaciju ako treba, u svom verbalno-misaonom jurišu. 

Taj jedinstveni sociološki fenomen je, tom istom sitničavom 'magarcu' s ovih prostora, nekim sretnim slučajem utkan u DNK, a turistima i došljacima je blago rečeno - nepoznat. Oni ga kod sebe doma ne prakticiraju jer ga ne poznaju, a kada ga spoznaju na našoj predivnoj obali oni ga pripišu dalmatinskom šarmu i ovdašnjem folkloru i okarakteriziraju ga kao neizbježan dodatak turističkoj ponudi. Nigdje u ostatku ove predivne planete oni se nisu susreli s nečim sličnim. Taj fenomen nema službeni naziv. Svi skupa ga kreiramo, živimo, konzumiramo, pa ga na koncu često nismo ni svjesni. On je dio nas, a mi smo dio njega. Nerazdvojni smo. Pa makar ga ponekad ovako osvijestili i prepoznali, pobjeći mu ne možemo niti uz najbolju volju. 

'Emocije su zajebane', rekao je Hlevnjak. Genetika je još zajebanija. Mjesto radnje je, jasno, ovaj naš cirkus od grada. Fino se je i pomalo proročki u pjesmi o cirkusu zapitao multidimenzionalni Balašević '…ko je domaćin, a ko je bio gost…', kao da je slutio da će uskoro dobiti odgovor. Ne zna Balašević da se u ovom našem cirkusu na kraju predstave izbroji lova i tada se jako dobro zna tko je domaćin, a tko gost. I upravo dok stojim tu gdje s jedne strane obalu 'liže' trajekt, a s druge vozilima prekrcana cesta, na raskrižju apsolutnog hedonizma i masovne histerije, svjedočim tom fenomenu. Dio sam tog teatra na otvorenom. Donose nam novac, klimaju glavama, budu u krivu i još nas na kraju balade zavole. Paralelni svemir. Možda smo samo najšareniji i najluđi kavez u zoološkom vrtu 'banana' država u kojima je njihova platežna moć zavidna. Često se istovremeno osjećam kao kustos muzeja i davno izumrli primjerak rijetke vrste, pa mješavina ponosa i čemera u meni eruptira u vidu ovakvog osvrta. Ne mogu se oteti dojmu da ovaj ludi grad i njegovi još luđi žitelji lakoćom Boltovog koraka u finišu odavno dobivene utrke, izruguju logiku s početka teksta. Ovdje su i osnovni zakoni fizike podložni običajima i navadama domorodaca. Pomalo podcjenjivački i s podsmijehom mjerkaju sve te njima uistinu nebitne likove različitih spolova, rodova, boja, oblika i fasada, dok čeznutljivo usisavaju njihove eure u svoje blagajne. 

'Što se nas tiče, dame i gospodo, mogu vam noge rasti iz glave, a kosa iz guzice. Dokle god vaši apoeni nisu oštećeni, mi ćemo preko neke stvari, jer nam tako može biti, obaviti ono za što nam plaćate. Očito vam je to dovoljno dobro kad vas je svake godine sve više i više.' I pritom se osjećaju izrazito superiorno. Čak su nastrojeni i pomalo sadistički, ti ugostitelji/hotelijeri koji zimi u slobodno vrijeme volontiraju po štekatima kao izbornici, premijeri, poteštati i stručnjaci za vanjsku politiku i globalno zatopljenje. I to sve sa svjedodžbom srednje trogodišnje škole (da se istinski majstori nekog obrta ne uvrijede) i tečajem zaštite na radu. To mogu jedino i samo potomci Ilira i Slavena s maksimalno 5% genetskog materijala sa strane. Imaju potpuno pravo osjećati se kao vrsni majstori iluzije i gospodari fizičkog i metafizičkog gledajući te raspamećene horde dalekoistočnih programera, skandinavskih ekonomista, naturaliziranih švicarskih gastarbajtera i britanskih tinejdžera kako bespoštedno pune blagajne raznih sezonskih obrta konzumirajući uglavnom ono što su naši stari nosili u naramku kad bi išli u polje. 

Sada se za tu sirotinjsku autohtonu hranu koriste neke komplicirane francuske fraze s primjesama talijanizma i germanizma. To valjda zvuči ukusnije i posebnije. Niti ne slute da svojom nevinom raskalašenošću hrane tri do četiri generacije lukavih i snalažljivih domorodaca. Povijesne knjige budućnosti kazivat će nešto kao '...sasvim slučajno, spontano i nesvjesno proniknuvši u najčuvanije tajne kapitalizma gerilski ogranak jedne pokorne kolonije odmetnuo se sa svojim otkrićima u bespuća poslovnog svijeta… bla, bla…ni dan danas stručnjaci ne umiju dokučiti u čemu leži ključ uspjeha tih ljudi koji su čitavom razvijenom svijetu uspjeli prodati mazohizam za hedonizam i poput svirača čarobne frule, hipnotički ih natjerati da dolaze i dolaze u beskrajnim kolonama i ostavljaju i posljednji cent na pultu i na šanku…'. Za 20-30 godina u bestsellerima financijskih gurua naći će se, pokraj poznatih i neoborivih načela poslovanja, onaj 'ali', a iza njega bit će spomenuta i ta podvrsta nazadnog Hrvata Vulgarisa koja je, kao neki evolucijski fenomen, ošamućena morskim zrakom i opaljena podnevnim suncem dokučila i raskrinkala globalne ekonomske postavke. Shvatile su na vrijeme i vladajuće strukture da će ovaj El Dorado potrajati, pa su se u pristupu i zalaganju povele za snalažljivom rajom. Sukladno tome, proizvode i usluge plasiraju preko gradskih i državnih poduzeća i ustanova pod geslom 'ispraznite džepove i ne pitajte previše'. Podnošljivo loše, simpatično sporo i poslovično traljavo, a zapakirano kao patentom zaštićen način poslovanja u turizmu, a i inače, kod nas. 'Pljucamo vas u lice, a vi nam plaćajte jer je to posljednji i izrazito rijedak običaj u ovim krajevima, prepoznat kao istinska izvorna baština koju smo vam omogućili doživjeti. Možete i karticom pošto vas jako volimo'.

Stojim, dakle, tu na parkingu, u trajektnoj luci, u nevjerici, na ivici nestvarnog i pitam se u čemu je kvaka. Zašto, pobogu, ljudi koji rade u uljuđenim i uhodanim sustavima i potroše svega par sati da slete na naše tlo, ovako pokorno i nasmiješeno gube polovicu godišnjeg odmora u beskrajnim kolonama na preuskim prometnim čvorovima? Kada iziđu iz prometnog kaosa koji masno plaćaju živcima i vinjetama i uđu u još veći organizacijsko-informacijski kaos jednog grada, još se više smiješe. Iako se u toj džungli stranputica i stihijski postavljenih sadržaja jedva snalaze i naši ljudi, stranci se ipak sa smiješkom dovlače u trajektnu luku. Svjesni su da su više vremena potrošili između dva semafora u Zvonimirovoj nego u zrakoplovu i na carini zajedno i da tek sad stižu u konačni sabirni centar gdje se stvarno ne zna tko pije ni tko plaća. Njihove oči se, međutim, smiju i oni pozdravljaju i odzdravljaju nestvarno srdačno, manirama likova s početka Pleasantvillea, a godišnji odmor im je na dobrom putu da se počne pretvarati u deveti krug pakla.

Jesmo li pronašli idealnu kombinaciju bezobrazluka i pristojnosti ili je stvar samo u pogođenom omjeru sunca, galame i pohlepe? Jesmo li genijalni ili samo ludi? I konačno, dokad će ova anomalija potrajati?