KOLUMNA KATE MIJIĆ: Dokazali smo da 'mali čovjek' nije mali, već je velik, najveći!

Teška su vremena. Imamo sve, a nemamo ništa. Ljudi su se otuđili. Susjed susjeda ne poznaje. Živimo u nekom svom zatvorenom svijetu, a velikom broju ljudi jedina komunikacija koju imaju je ona na društvenim mrežama. Nekako imam dojam da je sve krivo posloženo, i da je najveći uzrok tome što ne vjerujemo jedno drugom. Takvi smo s razlogom. Ako nas povrijede jednom, pa drugi put, pa opet… Postajemo oprezni, i nadasve nepovjerljivi. Ništa nas ne može pokrenuti, nikakve političke prilike, nikakvi prosvjedi. Na žalost, nacija smo koja je u stanju teške ravnodušnosti. Skričimo i vičemo po društvenim mrežama, a svaki pokušaj prosvjeda ostaje jadan, s par duša koji bi promijenili svijet, ali neće jer su manjina. Otužna je to slika, vrlo otužna. Zbog takvog stanja prolaze zakoni koji nikada ne bi smjeli proći. Prodaje se ono što je 'naše' za novac koji ide u privatne džepove. Porezi se više ne mogu tako nazvati, to su harači, to je otimačina, jer ako imamo sto kuna, kad država uzme svoje, nama ostane za kilo kruha, ako i toliko. 

Tko može namiriti one koji su velikog apetita, nezasitni su i bez ikakve mjere? Ne prodaju ćaćino, nego naše, ali mi lijepo šutimo. Mislila sam da za ovaj narod nema nade, da ih ništa ne može pokrenuti osim osvajanja olimpijskog zlata, ili nekog svjetskog. Ali sam se prevarila, na sreću. Mi smo složni jedino u slavlju i tuzi. To je jedina istina. Bogu hvala na tome. 

Upravo čitam da će mala Mila Rončević otići na liječenje u Ameriku. Neće otići jer se država založila za nju, otići će jer mali čovjek ima dušu, ima srce, jer smo se ujedinili i od ovog što imamo, dali smo koliko smo mogli. I ja sam dala koliko sam mogla, ne koliko sam željela. Na žalost, sredstva su nam ograničena, ali… Ne bih mogla spavati mirno da to nisam učinila. Imam djecu, unučad, i kako bih voljela da drugi postupaju prema njima, tako sam i ja postupila, po svojoj savjesti. I svi su. Mi smo od onog malo, dali što smo mogli. Zrno po zrno pogača, kuna po kuna 'ŽIVOT'. Da, život ima cijenu koja je izražena u dolarima, milijunima dolara. Ujedinili smo se i napravili čudo, pravo čudo koje je vrijedno svakog divljenja. Dokazali smo da smo ljudi, da smo osjetljivi na tuđu bol i patnju, a pogotovo na patnju malog djeteta. Hoće li ono živjeti, ovisi o novcu, i nadam se da samo o njemu ovisi. Dijete je dobilo priliku, dobilo je ono što možda ne bi dobilo da se nalazilo u nekoj drugoj državi. 

I zato smo mi posebni. Mislim da se ovakvo nešto ne događa nigdje u svijetu. Mala zemlja, siromašna, a tako bogata ljudskom humanošću. Mogu prodati sve, ali nikada naš duh, nikada ono što jesmo, a to smo i dokazali. Na žalost, trebali bi to češće činiti, a ne samo u ovakvim situacijama. 

Mogu zamisliti kako je sada roditeljima od male Mile. Ukazala se nada ondje gdje je nije bilo. Dogodilo se čudo, čudo malog čovjeka. Dokazali smo da 'mali čovjek' nije mali, već je velik, najveći. 

Dragi moji. Ja sam osobno ganuta, ponosna na ljude koji su dali, ne samo novac, već i svoje srce. Ostaje nam samo da se molimo i nadamo da će sve biti u redu. 

Hvala svima koji su odvojili dio svojeg novca. Hvala svima onima koji su željeli, a nisu mogli, a takvih ima doista mnogo. 

Hvala Vladi što je ostala dosljedna samoj sebi, vladi koja je dozvolila da Milini roditelji ostanu bez krova nad glavom, jer pomažu svojem djetetu. Oni znaju da ništa nije vrijedno kao život. 

Baš me zanima, koliko bi se novca skupilo da je u pitanju neki od članova Vlade? Isto tako me zanima, tko to može kupiti nekretninu od ljudi poput Milinih roditelja? Ja ne bih mogla, ali, ostaje činjenica, uvijek je bilo ljudi i (ne)ljudi. 

S vjerom da će život odnijeti pobjedu, još jednom se zahvaljujem svima od srca. Ponosna sam na sve vas. 

Hvala Vam.