KOLUMNA KATE MIJIĆ: Dragi roditelji, ne odgajamo bezgrešne anđele...

Kao roditelj troje djece, znam koliko je teško odgojiti djecu. Koliko je tu potrebno odricanja, ljubavi, 'soljenja pameti' i koliko roditelj treba biti vješt da bi iz djeteta izvukao samo ono najbolje, znaju svi oni koji imaju djecu. Oni su materijal za oblikovanje, a mi smo ti koji im dajemo kalupe. A koliko vremena imamo da se tome posvetimo? Luđački tempo uzima danak, i ostavlja posljedice koje s vremenom postaju sve očiglednije. Koliko vremena imamo za djecu, za sebe, za bilo koga? Borba za golu egzistenciju gotovo nas prisiljava da zakažemo ondje gdje se najviše trebamo pokazati. 

Slučaj 'Profesor' jasan je primjer današnje situacije. Ne, neću stati ni na čiju stranu, neću osuđivati, nego ću pokušati razumjeti. Neću biti poput onih koji sude, a da ne znaju činjenice. Lako je napisati komentar, lako je riješiti tuđi problem, ali ostaje činjenica da problem imamo svi, cijelo društvo. Tko je kriv? Profesor? Učenici? Roditelji? Sustav? Tko? Nameće mi se samo jedan odgovor: SVI. 

Je li profesor Franjo Dragičević mogao drugačije reagirati, a ne fizički gurnuti učenike? Mogao je, a koliko puta je reagirao bez ikakvog rezultata? Onaj tko se nalazi korak pred mirovinom, neće olako sve staviti na kocku. On je svoj radni vijek proveo u prosvjeti, i ima iskustva. On je čovjek koji je posvetio svoj život odgoju djece, nastojanju da ih nečemu nauči. Takvi ljudi trebaju biti poštovani, a ne izvrgnuti ruglu i maltretiranju. 

Teško je napraviti reda između djece u svom domu, a kamoli u učionici gdje se nalazi hrpa djece koja nemaju ništa zajedničko, osim mjesta na kojem se nalaze. Ima tu krasne djece, ali ima i slučajeva koji su sve ono što ne bi trebali biti. Uvijek je bilo nepodopština, ali se uvijek znala granica. Zna li se sada? 

Naše ponašanje je preslika onog što se događa u našem domu. Dijete nije uvijek u pravu, i to mu treba dati do znanje. Ne može imati sve što poželi zbog mira u kući. Dijete nije mimoza i prema njemu se ne smijemo ponašati kao da je. Trebamo ga pripremiti za život, naučiti ono osnovno, ono što se generacijama učilo. Dijete trebamo naučiti da cijeni druge, i da ono nije centar oko kojeg se vrti cijeli svijet. S djetetom treba razgovarati, i stjecati međusobno povjerenje, a ne mu gurati mobitel u ruke. 

Nisam ja savršena mama, nijedna nije, ali sam ipak savršeno odgojila svoju djecu. Trnovit je to bio put, ali je rezultat važan. Nikada nisam otišla u školu opravdati dijete, ili njegove postupke, a da iza mene nije stala istina. Nikada nisam mislila da je moje dijete u pravu, a sva ostala nisu. Ruganje, maltretiranje, bezobrazluk, laži, to sam smatrala nedopustivim. Moje dijete ne bi moglo baciti kredu na profesora i proći nekažnjeno. Za takvo ponašanje opravdanja nema. Nekad su profesori i nastavnici bili autoritet, a nekad su to bili i roditelji. Sada mi se čini da su uloge zamijenjene. Nekad se za nepodopštine kažnjavalo u školi, i kod kuće, a sada roditelji postaju advokati u obrani svoje djece. S nekim roditeljima je nemoguće i razgovarati, jer oni staju u obranu onog što se ne može obraniti. Trebamo li se onda pitati na koga je dijete? 

Radim s ljudima, i znam koliko me ljudi pozdravi, a koliko njih ne zna reći ni 'dobar dan', odnosno, uzvratiti pozdrav. Koga oni mogu odgojiti, kad ni sami nisu odgojeni? Kako će oni naučiti dijete da pozdravi, a sami se ponašaju kao da su mumije. 

Cijelo društvo nam je gnjilo, a najviše ondje gdje ne bi trebalo biti. Onako kako se danas naša djeca ponašaju na ulici, ili bilo kojoj ustanovi, sutra će se ponašati prema nama. 

Imamo krive idole, i krive prioritete. Onog trenutka kada se upitamo gdje smo pogriješili, prekasno je za bilo što učiniti. 

Profesor nije u pravu, to mi je jasno, a nije zato što je on bio taj koji je reagirao, a bilo je onih koji su to trebali učiniti mnogo prije njega. Profesor nije u pravu jer nije mogao tolerirati gađanje i pljuvanje koji su ga ometali u radu, i kad je primjenio jedini 'jezik' koji ta djeca razumiju, njihov jezik. On je okarakteriziran kao nasilnik, a što su oni? Nevina mamina dječica? 

Trebamo li se čuditi što javnost staje na stranu profesora? Ne, jer nitko drugi to ne čini. Iza njega ne stoji škola, društvo, roditelji, nitko. Nije zaštićen ni u kojem pogledu, kako on, tako i svi. On može dobiti otkaz, a što će ono dobiti? Bit će 'in' u društvu, i odaslat će sliku da je sve dopušteno, a nije. 

Neke odgojne metode ni meni se nisu sviđale, ali su bile učinkovite. 

Dragi roditelji, ne odgajamo bezgrešne anđele, odgajamo ljude koji griješe. Naučite djecu da se brane, ali nemojte dopustiti da se netko od njih treba braniti. 

Sustav je tu potpuno zakazao, a s obzirom tko nas vodi, ništa drugo nije ni za očekivati. I zato, dragi moji roditelji, budite mini država u državi, i postavite stroga pravila kojih se djeca moraju pridržavati. Učinite to za njihovo dobro, za svoje, i za dobro društva u kojem se nalaze.