KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Mrzim ustanove svih vrsta, a ne fali nam onih postkomunističkih...

Odlučio sam raskinuti uslugu dopunskog osiguranja na HZZO. Nekoliko desetaka kuna mjesečno je nekoliko stotina kuna godišnje, a kroz duže vrijeme to je vikend u termama ili djetetov prvi let u zrakoplovu. Nije li lijepo kada vas firma počasti s par tisuća kuna za desetljeće lojalnosti? Za mene je još ljepše kada sam sebe počastim sličnim iznosom jer sam dugoročno lojalan zdravom razumu. No, kao da to nije bio dovoljan argument u prilog raskidu s ovom organizacijom, u njihovom splitskom sjedištu dočekao me je još bolji i veći razlog. Kao i u svim državnim institucijama koje iz prošle države vuku tromu birokratsku mješinu, a agilno primjenjuju kapitalističke metode naplate usluga, tako se i ovdje osjeća ustajali zrak, visi čovjek na čovjeku, čuje se grintanje, sporadična galama i osjeća se pritajena nervoza. Ukratko, sve ono zbog čega sam oduvijek mrzio ustanove svih vrsta. Promijenili su stolariju, dodali nekoliko pitara, angažirali arhitekta interijera da ubaci feng shui moment, zaposlili mlađe, efikasnije i srdačnije šalterske djelatnice, ali onaj miris raskrižja na kojem se susreću komunizam, primitivizam i egoizam ostao je isti.

U vrijeme e-građana, smartphonea i 4G podatkovnog prometa deseci dezorijentiranih i znojnih ljudi teturaju čekaonicom u potrazi za logikom jer, pazite, jedan jedini digitalni pokazivač brojeva je u kvaru. I to je, pogađate, baš onaj na šalteru broj četiri gdje svoje probleme rješavaju gotovo svi korisnici dopunskog. Zaista je suvišno pitati se zbog čega služba održavanja (koju na platnom spisku ima svaka postkomunistička ustanova) nije našla shodno taj brojčanik zamijeniti s onim na šalteru broj deset na kojem nema gužve. Suvišno je jer bi odgovor mogao biti previše glup i opravdan istovremeno - bili su na marendi. Da ne kažem da bi alternativa bila da nemaju križnu kacavidu. Ne mogu kazati odvijač jer ako radiš s odvijačima, ozbiljan si. Kacavidu baš i ne moraš imati kod sebe. U domeni splitskog stanja uma, to je sasvim solidan izgovor za instituciju koja bilježi protok deveteroznamenkastih iznosa na mjesečnoj bazi. Marenda i križna kacavida. 

Snalažljivi i pragmatični žitelji ovog podneblja, naviknuti na ovakve omaške, nisu krenuli prozivati odgovorne i otkazivati uslugu, kako to čine u civiliziranom i organiziranom svijetu. Odmah su uvidjeli da se za njih nitko neće pobrinuti ako neće sami za sebe, pa su se tiho, međusobno dogovorili oko redoslijeda. Vuk sit, a ovce na broju. Služba održavanja je valjda neometano pojela marendu, a i za ubuduće će im, čini se, svakako biti dovoljna samo obična kacavida. Ja sam zauvijek napustio ovu ustanovu kao što ću kroz vrijeme nastojati i sa sličnim ustanovama koje misle da imaju monopol nad mojim vremenom, živcima i novcima. Jedino me veseli što nema te nedaće koja će natjerati žilavog Ilira da se osloni isključivo na sustav i da baci drvlje i kamenje na onoga tko taj sustav buši marendama i križnim kacavidama. Jer, zna on to dobro, već sutra će i on na marendu.