KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Ovom gradu je pod hitno potreban Pravednik!

U svjetlu aktualnih, pomalo i bizarnih događaja na splitskim cestama, ne mogu zaustaviti tijek misli i emocija koje se poput DNA zavojnice isprepliću u jedan samodostatni i svojeglavi organizam. Organizam, entitet, stvor. Svejedno. Energetski stvor koji traži izlaz iz društveno uvjetovanog i razumnom definiranog mene. Stvor koji pomahnitalo maše rukama i traži neki, makar tupi predmet, da krene dijeliti pravdu i vraćati svijet u ravnotežu. Ja mu na koncu omogućim pristup tipkovnici i onda stvor ne traži dalje. Za mene, običnog promatrača je lako. Nešto empatije, malo tuge, gomila bolesnih komentara ispod članaka, pa još malo zabrinutosti za ovo naše društvo i još malo tjeskobe. Malo odgovora, dosta pitanja. Život se nastavlja, a nemilih događaja se sjetim kad god vidim svijeće uz cestu ili sliku u rubrici 'sjećanja'. Bujica svakodnevnih sitnica uskoro nanovo napuni spremnike i razvodni onu negativu u čovjeku, ali uvijek kada ih se sjetim promislim na one koji su ostali iza njih i kako uspijevaju probaviti neprobavljivo.

Pitam se kako tog ludog stvora uspijevaju zadržati oni koji su direktno umiješani u tragediju. Najbliži.  Jer ta zagropana gomila svega koja se rodi u čovjeku koji je u trenutku tuđe bahatosti, divljaštva i neodgovornosti izgubio maltene sve je, vjerujem, nesavladiva. Ipak, očito nekako uspijevaju. Najgori strah je strah od pretpostavke. Što ako? Na tom strahu je stvorena današnja civilizacija. Svi se pitaju pogrešno pitanje i uporno pridržavaju klimave noge ovog iluzornog društva. Kaže Jurica Pađen '...odavno već nestali su naši ulični heroji; svako gleda svoje, svako tjera svoje, svak se boji...'. I ne pretjeruje. Nimalo. Pravo pitanje nije 'Što ako?'. Pravo pitanje 'Što ako ne?'. A odgovor je 'Isto što i svaki put'. Sudeći po statistici našeg pravosudnog aparata nema se tu što novo očekivati. Sinkopa, dobro vladanje, ugledna obitelj, jamčevina i ostale imenice koje nemaju pokriće u zdravom razumu su postale pravilo u vokabularu onih koji posljednji udaraju pečat. Ubojice nakon par godina bezbrižno šetaju ulicama, ne fali im ni dlaka s glave, gotovo pa postaju javne ličnosti koje kroz kolektivni crni humor društvenih mreža raja uzdiže među ikone umjesto da ih doslovno kamenuje prvom prilikom, jer sutra će žrtva takvih spodoba biti njihova kći ili sin. Čak diskretno i samozadovoljno takvi bezdušni produkti sintetičkog društva poziraju na štekatima kad perifernim vidom uoče objektive ne bi li ispali dobro na naslovnici portala. Da nije bolesno bilo bi komično.

Stoga, logičan rezultat ovog filma kojeg gledamo već neko vrijeme je da se u idućem razmetanju konjima i promilima preko Poljičke ili neke druge ulice uoči kulminacije večeri iz nekog, ni po čemu sumnjivog parkića s dječjim ljuljačkama i toboganom, ukaže splitski Pravednik. Ja ga zamišljam kao čovjeka od kojih četrdeset i pet godina, srednjeg rasta s trodnevnom bradom i naočalama za vid, u izlizanim trapericama i razgaženim tenisicama kupljenima na popustu u outletu. Radi kao dostavljač, redovito produžava članstvo u knjižnici i izrazito je informatički pismen. Ni po čemu istaknut u društvu, a definitivno pristojan i poželjan susjed. Nikad kazneno gonjen. Pogrešno parkiranje mu je najveći sukob sa zakonom. Tako zamišljam nekoga tko se zapitao 'Što ako ne?' umjesto 'Što ako?'. Tako vidim čovjeka s mudima većim od bicepsa i osjećajem za pravdu većim od straha. Tako zapravo zamišljam svakog od nas jer ovom društvu i ovom gradu je pod hitno potreban Pravednik. I to ne jedan nego barem stotinu tisuća. Potrebno je da svatko od nas sebe zapita 'Što ako ne?' i da taj iluzorni strah u sebi vakuumira i arhivira. Jer to je jedino ispravno pitanje koje trebamo pitati kada se dogodi nepravda. I najmanja.  Ne tragedija. Jer tragedije se događaju zato što se puštaju male nepravde, pa malo veće nepravde, pa izrugivanje s ljudskim sudbinama, pa izrugivanje s cijelim društvom. Sve to prethodi tragedijama poput ove. A kulminacija je tek konačni rezultat sitnih koračića koje mi, hipnotizirani kojekakvim budalaštinama, uopće ne primjećujemo ili jednostavno ignoriramo. I onda se čudimo.

Niti jedan puni dan nakon tragedije, možda petnaestak metara od svijeća koje su još gorjele, skrećem desno od rodilišta na Poljičku. Prolazim kroz zeleno i zaustavljam se na pješačkom iako je na semaforu pješacima upaljeno - crveno. Zaustavljam se jer cestu prelaze tri studentice. Hihoću se nečemu i bezbrižno se prošetavaju kao da jučer upravo na tom mjesto njihova kolegica nije izgubila život. Ne zanima ih semafor, a ni tih par metara streljane po kojoj šetaju. Ne zanima ih limeno hladno oružje koje s osamdesetak kilometara na sat prolazi pedalj ili dva od njih. Ne zanima ih uzrok, a ni posljedica. Ne zanima ih gotovo pa ništa izuzev smartphonea i ponekog jeftinog trača. Studenti koji bi trebali biti intelektualna poluga bilo kakve revolucije i pokretači promjena nisu u stanju biti u SADA i u OVDJE, a kamoli inicirati nešto veliko. Čast iznimkama, ali u demokraciji odluke donosi većina. Što onda očekivati od polupismene i indoktrinirane mase penzionera, sitnih profitera i uhljeba koja svojom destrukcijom kroji sudbinu društva? 

Zaustavljam se jer imam nula promila u krvi i zdrav razum. I nadu da su te tri odsutne djevojke samo slučajna nuspojava sumorne južine koja nosi suho lišće preko nogostupa i gasi zadnji plamičak na mjestu pogibije. Nema nam pomoći.