MOJE ISKUSTVO: Prošla sam 10 operacija i 30 kemoterapija, ali najgore mi je bilo na splitskoj Ginekologiji

Slušam ovih dana komentare ministra zdravstva i liječnika iz KBC-a Split o tome kako se u splitskoj bolnici sve radi u skladu sa strukom i ne znam bi li se smijala ili plakala. Nažalost, provela sam dosta dana na splitskoj Ginekologiji i ne bi je preporučila ni najgorem neprijatelju. Toliko sam bila šokirana radom i ponašanjem određenih liječnika da sam se u nekoliko navrata  pokušala obratiti i tadašnjem ravnatelju bolnice, ali to je tek bio pucanj u prazno.

Moje 'druženje' sa splitskom Ginekologijom je počeo kada sam imala 27 godina. U bolnicu sam došla zbog velikih bolova. Tijekom pregleda liječnici su govorili nešto između sebe, ali mi se nitko nije obratio (to je inače pravilo splitske Ginekologije, zašto bi se liječnik obratio pacijentici?!). Slušam liječnike kako nešto pričaju i bezuspješno pokušavam pohvatati o čemu se radi. I tako uplašena i zbunjena jer ne znam što se događa dolazi medicinska sestra, stavlja me u kolica i dobacuje put liječnika: 'A di da smistim ovu s tumorom?'. Mislim da ne trebam objašnjavati kakav me  strah i očaj u tom trenutku obuzeo. Petnaest dana bolnice i niti jedan liječnik mi se nije obratio. Bilo kako bilo, otišla sam u drugu bolnicu, odradila što sam morala i vratila se u kolotečinu.

Nakon nekoliko godina sam ostala trudna, presretna kako svaka mama biva. Odlučim da ipak trudnoću nastavim voditi u Splitu, nadajući se da je moje neugodno iskustvo iznimka, a ne pravilo. Trudnoća je protekla u redu, no mojoj bebici se nije dalo vani. Liječnici koji su vodili moje liječenje u Zagrebu, obzirom na povijest bolesti i moje trenutačno stanje, smatrali su da bi trebalo obaviti 'carski rez'. Ali liječnici u Splitu nisu bili tog mišljenja. Pa se mislim: zašto ne bih rodila prirodnim putem, pa sve žene rađaju, zašto bih bila iznimka? Međutim, nakon višesatnog rađanja moja beba i dalje nije htjela vani, a ja sam bivala sve lošije. Prijateljica mi je našla vezu, za 300 eura sam u roku 20 minuta završila u operacijskoj sali gdje mi je obavljen 'carski rez'.

Naravno da je boravak na Ginekologiji bio grozan, naravno da mi se liječnici nisu obraćali, naravno da je moja beba bila na četvrtom katu, a ja na drugom i nitko mi nije pomogao da dođem do nje. I kada mislite da ne može biti gore, dođe i treći susret sa splitskom Ginekologijom. Taj susret mi je priuštio najbolnije iskustvo u životu.

U trećem mjesecu trudnoće sam doživjela spontani pobačaj. Dođeš u bolnicu, privijaš se od bolova, privijaš se od tuge i onda završiš na najbolnijem postupku na kojem sam ikada u životu bila - kiretaža na živo. I nitko, baš nitko me nije pitao želim li anesteziju. Kiretaža je prebolno iskustvo za svaku ženu i fizički i psihički. I da se niti jedan muškarac nikada više ne usudi objašnjavati koliko ženu boli kiretaža i kako je žena podnosi! Dođe vam da vrištite, što od bola, što od tuge, što od činjenice da se liječnica koja obavlja postupak dere na vas jer niste dovoljno mirni. Ovo vam ne priča žena koji je svoj život proživjela u pamuku, pošteđena bilo kakve boli, ovo vam priča žena koja iza sebe ima 10 operacija, žena koje je tri operacije odradila u tri mjeseca, žena koja je odradila 30 ciklusa kemoterapije. Žena koja je sve to prošla s osmijehom na licu, žena koja je odlučila splitsku Ginekologiju zaobilaziti u velikom luku i svoje liječenje obavljati u bolnicu u kojoj, nećete vjerovati, liječnik kaže 'dobro jutro' kada ujutro dođe u vizitu, u bolnici u kojoj liječnik razgovara s pacijentom i objasni na što sumnjaju, što planiraju napraviti i čemu se nadaju. Liječnik koji ima razumijevanja kada se pacijent rasplače ispred njega.

Sigurna sam da na Ginekologiji u Splitu ima predivnih liječnika, ali ja ih nisam imala sreće upoznati. Strašna je činjenica da bez obzira koliko često žene iznose svoja negativna iskustva u svezi splitske Ginekologije, čini se da nikoga nije niti malo briga. Pa zar nitko doma nema supruge, majke, sestre koje moraju svakodnevno proživljavati ovakve strahote?