Nepo Kuzmanić: Postoje najmanje dva ishodišta obitelji Dešković, jedno je Dalmacija, a drugo Istra

Konstatacija iz Slobodne Dalmacije od 4. veljače 2018. prema kojoj podrijetlo obitelji Dešković nije valjano istraženo uz iznošenje ni na čemu utemeljenih predaja o vlaškim korijenima, te spominjanje rodonačelnika Dečka (Deska), koji je još 1100. godine posjedovao kulu u Zadvarju potiče me da o obiteljima koje nose prezime Dešković kažem nešto više, dijelom i radi činjenice što sam u već davnoj emisiji Milorada Bibića Mosora ostao dužan neka objašnjenja.

No krenimo redom: godine 2001. u Hrvatskoj živi 170 članova obitelji Dešković, od čega u Splitu i Zagrebu po 25, u Grožnjanu (Buje) i Jelsi po 20, te u Lovranu 10. Iz ovih podataka je evidentno da postoje najmanje dva ishodišta obitelji Dešković, pri čemu je jedno Dalmacija, a drugo Istra. Hayer (autor knjige 'Grbovi Dalmacije' iz 1873.g) kao najstariji navodi podatak čiji je autor mletački sindik ZanBatista Giustinian, prema kojem se Deškovići 1553. godine navode kao plemići u Omišu, te na otoku Hvaru.

Prisustvo Deškovića u Omišu u XVI stoljeću potvrđuje i podatak iz splitskih matica prema kojem je 1619. godine Pavao Dešković, sin Filipa, rođen u Omišu, oženio Katarinu Martolosović. Premda žive u Omišu, Deškovići se u Splitu žene s djevojkama iz splitskih građanskih obitelji kao što su Stalio (1655.g), Carunchio (1736.g.), a posebno vrijedi istaći vjenčanje Pavla Deškovića, tituliranog kao gospodin, s Elisabetom Nadali, posljednjim izdankom ove splitske plemićke obitelji 1750. godine.

U splitskim maticama u XVII i XVIII stoljeću navode se kao gospodin i plemeniti gospodin, a posebno se ističu u vojnoj službi, te se spominju kao kapetani, pukovnici i governaduri, s dodatkom Furioso koji ponekad i sam figurira kao prezime. Njihovo kontinuirano prisustvo u Splitu datira od druge polovice XIX stoljeća, kada se žene djevojkama iz splitskih građanskih obitelji Mladineo (1856.g ), Karaman (1873.g), Rendić-Miočević (1885.g ). Riječ je bogatoj obitelji koja svoje bogatstvo temelji i na vezama s bračkim obiteljima Ivellio i Tomaseo (pripadnici ove obitelji kupili su potkraj XIX stoljeća palaču Bajamonti na Rivi, koja se najčešće naziva palača Dešković zanemarujući, pa i zatirući svako sjećanje na obitelj Bajamonti koja ju je sagradila), što govori o tome da je brački kanal više spajao nego razdvajao.

Moram kazati da ne stoji konstatacija o izumiranju obitelji Ivellio (može se eventualno govoriti o izumiranju jedne grane) jer članovi ove bračko-splitske obitelji (primljena u splitsko plemstvo 1721.g) i danas žive u Hrvatskoj koristeći oblik degl Ivellio. No, nisu svi Deškovići koji se pojavljuju u splitskim maticama imali isti status, tako da bilježimo smrt pojedinih siromašnijih članova rođenih u Omišu, Šibeniku i Hvaru. Dodat ću iznesenom da se 1898. godine u Splitu oženio pisar Mate Dešković Antin iz Omiša s Anom Prijatelj (Perjatel) rođenom u Oklaju. Stupanj srodstva omiških Deškovića, te eventualne promjene statusa moguće je utvrditi samo metodom koninuiteta analizom dalmatinskih matica (pojedine omiške Deškoviće nalazimo i u Zadru) u prvom redu omiških.

Podatke o Deškovićima iz Jelse na Hvaru dugujemo Nevenki Bezić Božanić ('Zapisi o zavičaju' - Jelsa 1982.g). Oni su prisutni od početka jelšankih matica (1632.g), ali se u dokumentma javljaju kontinuirano i ranije, pri čemu je najstariji podatak iz 1491. godine kada se u beneficiju jelšanske crkve sv. Marije spominju Stjepan i Radoš Dešković. Prema Nevenki Bezić-Božanić jelšanski Deškovići su bili težaci i ribari, dok bi eventualne plemiće koje spominje mletački sindik Giustinian trebalo tražiti u maticama grada Hvara, pri čemu oni zasigurno nisu ostvarili kontinuitet. 

Iz dosadašnjeg izlaganja slijedi da su dalmatinski Deškovići imali dva ishodišta, jedno u Omišu, te drugo na Hvaru, te da vjerojatno nisu u srodstvu (što bi trebala potvrditi ili negirati analiza starijih dokumenata, pod uvjetom da su sačuvani) imajući zajednički predložak za prezime, pri čemu je ono u Jelsi moglo nastati (nastajanje prezimena treba utvrditi metodom kontinuiteta, praveći oštru distinkciju između prezimena i prezimenske oznake) u XV stoljeću, svrstavajući se među najstarija hrvatska prezimena.

Što se vremena javljanja, te eventualnih veza s Dalmacijom, istarskih prezimena tiče, potrebno ih je kontinuirano analizirati duboko u povijest kolikogod to raspoloživi podaci dopuštaju. Lokacija prezimena Dešković uz obalu mora (bilo da je riječ o terafermi ili otoku), vrlo duboko u povijesti gotovo u potpunosti odbacuje nagađanje o vlaškom podrijetlu.

U pogledu etimologije prezimena može se kazati da nas predložak za prezime vodi u XV, a možda i u XIV stoljeće, te da je vjerojatno hrvatskog podrijetla. Zabilježit ću, uzdržavajući se od bilo kakve tvrdnje, da se muško ime Deša javlja u obitelji Tartaglia u XIII i XIV stoljeću, te kod obitelji de Chuteis u XIV i XV stoljeću. Domišljanje koje se naslanja na Smodlaku ('O splitskim prezimenima i još nekima' Split 1945.g)  vrlo teško može preživjeti iole ozbiljniju kritiku, pogotovo ako znamo da njegovo istraživanje podrazumijeva potpuno ignoriranje matičnih knjiga i dokumenata o čemu sam vrlo često pisao i govorio (o istom ću detaljno govoriti i u svojoj novoj knjizi 'Spliski govor moje babe Franine, stara postojbina Moliških Hrvata i drugi članci', koja uskoro izlazi u nakladi 'Književnog kruga' u Splitu ).Spominjanje Deska iz 1100. godine može se svrstati samo u područje mitologije, jer nema ni teorijske mogućnosti da se dotična osoba, isključivi plod domišljanja, kontinuirano poveže sa članovima obitelji Dešković, kao što sam ja kontinuirano povezao obitelj Papali s laikom Dujmom koji je zajedno s đakonom Vukasom 1198. godine bio u posjeti rimskom papi. Ili kao što sam kontinuirano povezao obitelj Marulić (de Marulis, Maruli, Maroli) s Marulom rođenim oko 1140. godine.

No, istraživanje Nike Dubokovića Nadalinija (Zapisi o zavičaju, Jelsa 1970.) vodi nas dublje u povijest od onog Nevenke Bezić-Božanić. Tako se među osnivačima crkve sv.Jakova iz 1452. godina spominju pučani Stjepan i Toma Dešković, te Vicko i Dobrin Dešković kao i Deško Stipanić Kopaonić.

Temeljem iznesenog moguće je zaključiti da je predložak za prezime poslužilo ime Deško, izvodilo se ono iz imena Deša (kao primjerice : Mate-Matko-Matković) ili ne. Temeljem navedenih podataka nije moguće ustanoviti je li kod spomenutih Deškovića riječ o prezimenu ili prezimenskoj oznaci koja može, ali i ne mora postati prezime. Koliko je prezime na Hvaru, čak i kod plemića, novijeg datuma, ilustrirat ću nastankom prezimena plemićke obitelji Hektorović (Ettoreo, Hectoreo).

Rodonačelnik obitelji, po čijem je imenu prezime i nastalo, bio je plemić Hektor, sin Antuna Golubine (neki njegovi potomci se bilježe kao Golubinići) iz obitelji (plemena) Piretić, rođen oko 1420., a umro 1479. godine. Prezime Hektorović počet će koristiti Hektorovi unuci od kojih je najznačajniji pjesnik Petar (1487-1572), autor 'Ribanja i ribarskog prigovaranja'.

Iz ovog primjera je evidentno da je proces dodatne identifikacije pojedinca reproducirao na Hvaru prezime cca stopedeset godina nakon Splita, dok je kod predloška za prezime razlika i veća (Marul rođen oko 1140., Hektor rođen oko 1420.godine). Slijedio bi zaključak da plebejski Deškovići iz XV stoljeća prije pretstavljaju prezimenske oznake, bilo da će one postati prezimenom ili ne, što je moguće ustanoviti metodom kontinuiteta, pod uvjetom da postoji dovoljno raspoloživih dokumenata.